Četničkim zločinima nad Hrvatima u II. svjetskom ratu i Domovinskom ratu prethodila je nevjerojatna propaganda, od kojih se ponajviše isticalo dvije hipoteze koje su dio kolektivne velikosrpske psihološke patogenosti: „ugroženost srpstva“ i „mitska nepobjedivost četničkog borca“…
Upravo na toj ideologiji, na tim dvjema temeljnim lažima kojima se služi velikosrpstvo, koje je utkano u politiku i vitalne pore srbijanskog društva (sjetimo se da je predsjednik Srbije bio četnički vojvoda Nikolić izabran glasovima Srba), četnički zlotvori su počinili i 1941. i 1991. najveće zločine nad Hrvatima.
Napad četnika na Hrvate u Rudopolju (Udbina) slijedio je već prvih dana srpskog ustanka koncem srpnja 1941. godine. Tada je zaklano i pobijeno 24 Hrvata Rudopolja na najzvjerskiji način ispred kućnog praga ili u okolici, a koji nisu uspjeli na vrijeme izbjeći. Među ubijenima bilo je sedmero žena i djece. Imovina im je potpuno opljačkana, a potom stambene i gospodarske zgrade popaljene i većinom porušene.
Izbjegli Hrvati, koji su se spasili od četničkog noža, vratili su se u rodno Rudopolje uz obećanje i jamstvo susjeda Srba. Ali ubrzo su ih četnici ponovno napali, pa su stradali. Preostali dio Rudopolja do temelja je uništen. Potom je stradalo još 60-ak Hrvata iz Rudopolja. Tako je cijelo Rudopolje s zaseocima doslovno zatrto, nakon rata nije obnovljeno, te je i ova lička rkt. župa, koja je 1939. brojila 541 vjernika, prestala postojati.
Dana 1. studenoga 1941. zapaljene su posljednje kuće u Rudopolje od strane četničkih zločinaca.
Četnički teror i zločini bili su planirani i organizirani
Naravno, temelj te kampanje bili su jugoslavenski mediji koji su u cijelosti bili stavljeni u službu režima i ratne propagande. Danas je s medijima identična stvar u Srbiji, a čak i dio hrvatskih medija, osobito onih sklonih filojugoslavenstvu, nasjeda na velikosrpske lukave podjele i teorije “tko nas, bre, zavadi”.
Svaka slučajnost u idejama (zaštita jugoslavenstva, pa nakon toga srpstva), u metodama i ciljevima četničkih zločina 1941. i 1991. ne postoji.
To je bio plan i cilj, a koji je i danas živ. To svjedoči četnički sljedbenik i desna ruka Vojislava Šešelja na čelu Srbije, te brojni spomenici četnicima koji niču kao gljive poslije kiše i još će nicati.
A sve to uz šutnju hrvatske diplomacije i vlasti.
*Četnici/partizani razorili crkve, rastjerali i poubijali vjernike u župama južne Like: Boričevac, Bunić, Gračac, Palanka, Rudopolje i Udbina. Do rata Boričevac je imao 2.000 Hrvata, Bunić 400, Gračac, 1.200, Palanka 140, Rudopolje 570 i Udbina, sjedište dekanata, 2.000 duša.
Boričevac je spaljen, vjernici poklani i protjerani, a crkva Blažene Djevice Marije iz 1844. također spaljena. Župna crkva sv. Jurja u Gračacu iz 1715. je spaljena. Crkva Rođenje Blažene Djevice Marije u Palanci iz 1830. isto je spaljena i župa se više nikada nije obnovila.
U Rudopolju je spaljena župna crkva sv. Petra i Pavla iz daleke 1784. i više se nije u cijelosti oporavila. A Udbina je posebna priča, iako jedina, ali sa sretnim završetkom. Braća četnici i partizani, ruku pod ruku, u Drugome su svjetskom ratu zapalili crkvu sv. Nikole iz XVIII. stoljeća i protjerali sve Hrvate. U mjestu 1941. nije bilo Srba, da bi nakon počinjenoga genocida nad Hrvatima Udbina u Titovoj Jugoslaviji bila bez Hrvata! “Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji” (Zagreb, 1975.) bilježi tek 20 Hrvata…