Don Cafasso, taj izvanredni svecenik, pripada onome narastaju svetaca koji su ispisali najsvijetlije stranice povijesti krscanske poboznosti i milosrdja u XIX. st., u pokrajini Piemonte – zajedno s don Boscom, Cottolengom i ostalima.
Rodjen je u mjestu Castelnuovo d’Asti 1811.g., cetiri godine prije svoga suzemljaka Ivana Bosca. Kao zamisljen mladic, ljubitelj molitve i ucenja, usao je u bogosloviju u Torinu da bi iz nje 1833.g., u dvadesetdrugoj godini, izasao kao svecenik. Nije dijelio privlacnost osobe don Bosca: bio je sitan, njezna zdravlja, sav pogrbljen radi problema s kraljeznicom. No, to je naruseno tijelo bilo prosvijetljeno velikom inteligencijom i bezgranicnom ljubavlju.
Jos vrlo mlad, na bogoslovnoj je katedri za teologiju naslijedio don Luigija Gualu, cijim je asistentom bio neko vrijeme. Kao profesor, bio je nadasve cijenjen, ne samo poradi jasnoce kojom je poucavao, vec nadasve radi topline i zara, koje je znao prenositi ucenicima, zajedno sa svjedocanstvom uzorna zivota. Njegova je druga “propovjedaonica”, medjutim, bila ispovijedaonica. Pred njom su se redali kako uceni, tako i neuki vjernici, jer je i jednima i drugima umio rijecima oprostenja prenijeti hrabrost i snagu za nastaviti putem krscanskih kreposti, unatoc padovima.
Bio je uvijek strpljiv, jasan; uvijek na raspolaganju. No, njegovu velikome srcu to ocitovanje duhovnoga milosrdja nije bilo dovoljno pa je odabrao jos jedno, u gradskome zatvoru. Pokazao je toliku revnost i zar, te su ga prozvali “svecenikom vjesala”. Niti jedan osudjenik na smrt nije isao na stratiste bez njegove pratnje, kao niti bez utiskivanja posljednjega poljupca u raspelo sto bi mu ga ovaj pruzio.
Cak su ga i najokorjeliji prestupnici toliko voljeli te bi mu govorili: “Ako bi vas putem tko napao, samo trebate reci: ‘Ja sam don Cafasso’ i svak’ ce vas postovati”.
Postao je ujedno i rektorom Crkvenoga internata u Torinu, gdje se njegov rad susreo s onime don Bosca. Stovise, taj mu je neumorni i revni suzemljak jednoga dana citav internat napunio mladima, koje je bio pokupio po periferiji. Kada je pak don Bosco- nikako ne rektorovom krivnjom- bio primoran premjestiti se u Valdocco, don Cafasso mu je ostao blizak savjetima, ali i financijskom pomoci.
Kada je 1860.g. preminuo u dobi od svega 49 godina, upravo je njemu i Cottolengovoj mladezi ostavio ono malo sto je posjedovao.
Josip Cafasso, uzoran svecenik, vodja torinskoga klera i “biser talijanskoga klera”, kako su ga nazivali, proglasen je 1947.god., svetim, kao i zastitnikom zatvorskih kapelana.
Zaista bi se tesko pronasao netko dostojniji te titule od njega, koji se za zivota odlikovao ne samo milosrdjem i sucuti prema zatvorenicima, vec se takodjer i neumorno zalagao za njihovo pokajanje, obracenje i vracanje dostojanstva.
IME je hebrejskoga porijekla i znaci: BOG PRIDRUZUJE, OBOGACUJE (OBITELJ DJECOM).
ZASTITNIK je: ZATVORENIKA, OSUDJENIKA NA SMRT, ZATVORSKIH KAPELANA.
Sveci Katoličke Crkve – Saints of Catholic Church
L.K.