Nakon smrti predsjednika Tuđmana (ali i već za njegova života) na poticaj hrvatske javnosti, branitelja i domoljuba donesena je Deklaracija o Domovinskom ratu.
Bio je to plod niza (namjernih) laži i kleveta o Domovinskom ratu i hrvatskoj povijesti, a nositelji su bili recidivisti iz komunističkog sustava i razne druge domaće i međunarodne interesne skupine, piše Narod.hr.
Laži i klevete o Domovinskom ratu počele su se posebno širiti nakon promjene HDZ-ove vlasti 2000. na demokratskim izborima kada je na čelo došao SDP-ov Ivica Račan.
Sedmu hrvatsku Vladu 27. siječnja 2000. godine formirala je koalicija SDP-a i HSLS-a s HSS-om, HNS-om, IDS-om i LS-om, a vodio ju je Ivica Račan. U njezinom mandatu umjesto polupredsjedničkog uveden je parlamentarni sustav. Vlada je sklopila sporazum s MMF-om i započela s nepopularnim reformama, ali i privatizacijom. Posebno je sporna prva privatizacija INA-e iz 2003. godine.
Nositelji kleveta
Nakon što su im propale ratne teze o prodaji Knina, Vukovara, izdaji predsjednika Tuđmana, i to nakon veličanstvene akcije i pobjede „Oluje“, kreću nove diskreditacije u cilju razjedinjenja Hrvatske i uvlačenja u nove balkanske integracije koje su tada bile vrlo aktualne.
U velikom spektru, često i besmislenih i suludih laži, najčešće klevete bile su: agresija Hrvatske na BiH (Vesna Pusić, Stipe Mesić i krugovi oko njih), građanski rat, dogovoreni rat, hrvatski generali zločinci, branitelji koljači i uhljebi, genocid nad Srbima i drugo. Nositelji tih kleveta bile su i pojedine nevladine udruge financirane izvana, javnosti poznati političari, neki i današnji saborski zastupnici i ministri (ponajviše iz krugova oko Stipe Mesića), velik dio javnih medija i hrvatskoj nesklonih stranih političara.
Jedan od niza napada na hrvatsku državnost i Domovinski rat
Deklaracija o Domovinskom ratu donesena je 13. listopada 2000. u Hrvatskom saboru, kojem je prije toga vladajuća koalicija promijenila ime u Sabor Republike Hrvatske maknuvši pri tome i veliku smjenu počasne straže pripadnika Prve gardijske počasne bojne Prvog hrvatskoga gardijskog zbora na Trgu svetog Marka koju imaju gotovo sve zemlje svijeta.
To je samo jedan od niza njihovih napada na hrvatsku državnost i Domovinski rat (promjena državnih blagdana, ukidanje Medvedgradskog spomen-područja, smjene ratnih generala heroja itd).
Detuđmanizacija Hrvatske
Na žalost slična politika se nastavila svih ovih godina bez obzira na vlast te se kao jedan od prioriteta zadnjih godina u javnosti nametnulo vraćanje digniteta Domovinskog rata i ratnog vođe Hrvata, utemeljitelja slobodne Hrvatske – dr. Franje Tuđmana.
U tzv. detuđmanizaciji Hrvatske, koja je značila i diskreditaciju Domovinskog rata, sudjelovao je aktivno ili šutke veliki dio današnjih saborskih narodnih zastupnika iz gotovo svih stranaka, negirajući pri tome volju naroda kojemu je Franjo Tuđman u kolektivnoj memoriji ostao zapisan kao predsjednik utemeljitelj i osloboditelj te simbol pobjede Hrvata u nepravednom ratu.