Vukovarski heroj, junak Sajmišta, imoćanin Velimir Đerek Sokol nije dugo razmišljao kad je vidio da je njegova domovina napadnuta i da je na nju izvršena brutalna srpska agresija. Već u svibnju 1991. godine priključio se hrvatskoj vojsci i stavio na raspolaganje napadnutoj domovini…
Velimir Đerek Sokol rođen 14. kolovoza 1965. godine u Vinjanima Gornjim kraj Imotskog, djetinjstvo i mladost je proveo u rodnom kraju, a sudbina ga je odvela u razrušeni Vukovar.
U Vukovar 27.rujna dolazi veća skupina dragovoljaca iz nekoliko hrvatskih gradova. Nakon nekoliko dana vukovarskoj legendi Ivanu Anđeliću Doktoru dolazi jedan mlađi čovjek odjeven u novu američku maskirnu odoru i govori mu kako je on tu već nekoliko dana i da ga je poslao ministar Gojko Šušak da mu šalje prave i istinite informacije
– Znači, njega Šušak šalje, to mi je rekao, kao svog izvjestitelja koji će mu slati prave i istinite informacije iz Vukovara. I on dolazi, nikome se ne javlja, nego dolazi s tim dragovoljcima 27.-og i snima situacija četiri, pet dana.
I dolazi on tako jedan dan do mene. Sjedne do mene dok sam ja za minobacačem i pita me: Ti si Doktor? Odgovaram mu: Jesam. A on će meni: Mene Šušak poslao u Vukovar. Pogledam ga i kažem: Baš tebe? A on: Baš mene.
‘Jedini je imao direktan kontakt sa Šuškom’
I ja ga gledam, ima pancirku, ima novu američku uniformu, šta ću, zovem odmah zapovjednika Ivicu Arbanasa i kažem mu da dođe. Obojica ga gledamo, postavljamo mu puno pitanja. On se smješka, polako nam objašnjava, otkopčava jaknu i pokazuje potpuno novu pancirku. Ja sam imao onu laganu američku gotovo poderanu, Arbanas onu tešku policijsku, a takvu kao što je bila njegova još nikad nismo vidjeli – prisjeća se prvog susreta s Sokolom Ivan Anđelić Doktor.
I kaže njemu Arbanas tada, priča nam Doktor, da on tu pancirku stavi na ogradu, pa da se vidi koliko je zapravo dobra. Sokol, uvjeren u kvalitetu, skine je i stavi na željeznu ogradu.
– Arbanas tada opali s M15 Coltom 5,56 mm i probije je. Nije mu bilo drago, mislio je da je jača i da će nam dokazati da je bolja od naše. I ja ga tu istu večer odvodim u Štab i on je sa Šuškom iz Štaba priča telefonski. Jedino je on imao direktan kontakt s njim – kaže Doktor te nastavlja priču:
– U jednom od jačih napada na Sajmište, 2.listopada uspješno smo se obranili, ali uz velike žrtve, mnogo je bilo ranjenih i poginulih, među kojima i heroj Sajmišta, zapovjednik satnije Petar Kačić.
Naš novi prijatelj Vele, kako se predstavio, bio je idealan da preuzme Motorolu i zapovjedništvo umjesto Kačića. Nije imao izbora.. Najviše je vremena proveo sa mnom, ispitujući me o neprijateljskim snagama i našim mogućnostima, možemo li se pomaknuti, zauzeti položaje od neprijatelja. Sam je sebi odredio ime na Motoroli, Sokol.
Kad bismo odbili neki napad, ja sam neprijateljske vojnike pozivao da šalju nove snage i da slobodno pokupe svoje poginule koji su ostali na našem području jer tada nećemo pucati na njih. Takvim razgovorima sam dizao moral našim braniteljima, prikazujući veličinu naših snaga – prisjeća se Doktor.
A njegov novi mladi prijatelj stalno je uz njega.
– Sve akcije bio je uz mene, pratio me svugdje, bio je inteligentan i sposoban momak, sve ga je interesiralo, ali se nije pravio pametan. Došao je na novi teren, sve bi pitao i pamtio. Morali smo četnike stalno zastrašivati i zavaravati, a bistri Sokol je odmah skužio moju igru – naglašava Doktor.
‘Ovdje tvoj Sokol sa 6 stotina Imoćana!’
Da je Sokol znao kako i kad ispravno reagirati potvrđuje je i epizoda kad je Doktora početkom listopada Šljivančanin pozvao na predaju.
– Rekao je preko megafona: “Ivane Anđeliću – Doktore ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali, na žalost, mnogi će platiti glavom”.
Motorolom sam mu odgovorio: “Profesionalni vojniče, oficire, jebem ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava”. E u tom trenutku je trebalo uvjeriti neprijatelja da je u Vukovaru velik broj hrvatskih branitelja, iako je to bila potpuna laž, ali moj pametni Sokol upada u tom trenutku: ‘To lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa 6 stotina Imoćana!’ Ma kakvih 600 Imoćana, on sam stoji. Ali panika se stvorila u neprijateljskim redovima – govori nam Doktor.
– Znate, on je u mene gledao kao u Boga, a on je meni značio ufff… neopisivo puno – i danas s tugom u glasu govori Doktor o svom mladom suborcu Sokolu.
– I nastavljaju se sve jači napadi na naše položaje, najviše topništvom., Pa svaki dan imamo mnogo mrtvih i ranjenih. Odlazimo u štab pokušavajući dobiti ministra Šuška, reći mu da ovako ne možemo još dugo izdržati.
U večernjim satima 12. listopada odlazim po potrebne zalihe streljiva kojeg je bilo sve manje. Nisam se zadržao ni pola sata, kad ugledam svoje suborce u dvorištu okupljene oko mrtvog Sokola. Josip Šijaković mi je rekao da su bili skupa i da se Vele želio oprati malo u dvorištu kod bunara, skinuo je košulju i počeo se prati kada su počele padati granate.
Josip je rekao da se skloni, ali Vele je samouvjereno bez straha govorio: Vidiš da prebacuju, neće oni mene’ i nastavio pranje. Josip se sklonio, ali brzo se vratio i vidio ga kako leži. Nije čuo nikakve jauke iako je bio 5 metara od njega. Dvije velike rane na glavi u predjelu sljepoočnice i velike prijelome potkoljenice. Smrt je bila trenutna – objašnjava Doktor.
‘Nismo mu ni prezime znali’
Doktor zapovijeda da ga stave na nosila i odmah ga odluči nositi u Štab.
– Velu smo stavili u prtljažnik golfa, a noge su mu visjele van. Došao sam u Štab i rekao Jastrebu Borkoviću da je mrtav. Nastao je muk, pitali smo kome ćemo javiti da je mrtav. Ime mu je Velimir, zovemo ga Vele, sam sebi je dao kodno ime Sokol, iz naših razgovora sam saznao da je odrastao sa Zvonom Bobanom u Imotskom i da je radio u hotelu Esplanada u Zagrebu. Ostale podatke nikad nismo ni spominjali – prisjeća se Doktor.
Trebalo se stoga vratiti na Sajmište po košulju, jer su pretpostavljali da valjda ima nešto u njoj i možda će pronaći neke dokumente.
– Odlazim sam, jer nitko neće sa mnom, tko bi se i nudio, eto, samo mi Vele pravi društvo u prtljažniku Golfa. I zaista, u košulji je bila osobna te smo odmah sve saznali i javili majci Zorki u Vinjane Gornje. I ja tako dalje vozim svog Sokola u Komunalac preko puta bolnice jer su se u tom dvorištu su se skupljali naši mrtvi.
Kad sam vidio da nemaju sanduka, nego mrtve samo motaju u foliju i stavljaju papirić, nisam ga htio ostaviti. Vozim ga potom u bolnicu i doktorici Bosanac govorim da hoću da se za njega napravi sanduk, da ga se sutra pokopa na malom groblju preko puta bolnice – nastavlja priču o svom Veli, imotskom Sokolu, Ivan Anđelić Doktor.
‘Četnici nikad nisu saznali da su Sokolovi poginuli’
Ostavlja uz njega osobnu iskaznicu. Vraća se na Sajmište i razmišlja što će četnici sutra reći kad shvate da onog umiljatog, staloženog, dalmatinskog govora koji bi uvijek započinjao s ‘Lipi moj’, više nema…
– Razmišljajući pada mi na pamet da imam jednog dragovoljca iz Sinja, zove se Ivan Poljak. Objasnim mu što treba, dam Motorolu i kažem: ‘Ti si sad Sokol’. Zapovjednik Arbanas to prihvaća. Nažalost, i drugi Sokol pogiba 6. studenog, ali četnici nikad nisu saznali da su Sokolovi poginuli. Nikad nisu otkrili, tražili su imotske i sinjske sokolove i nakon što je grad pao.. – govori nam Doktor te ističe kako mu je Sokolova majka Zorka nakon što su se upoznali do kraja života govorila: ‘Ti si moj drugi sin’.
Nakon izlaska iz Vukovara Arbanas, Perić i Doktor odlaze kod ministra Šuška. Doktor mu tada pokazuje malu sliku koja je bila u košulji uz osobnu iskaznicu.
– Upitao sam ministra poznaje li ovog čovjeka. Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom. Ja mu tada govorim: ‘Ja sam ovog čovjeka vodio u Štab kada je s vama razgovarao, ja sam ga i mrtvog odnio’. Nisam imao snage više išta reći, a ni ministar, samo se mogla vidjeti velika tuga i suze u očima nas obojice – priča Ivan Anđelić Doktor, i pokazuje rijetku snimku na kojoj je s Arbanasom i Sokolom i s još jednim suborcem te govori: Ma vidi mog Sokola, vidi tu drsku, buntovnu facu!
‘ Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već u Vukovaru’
Velimir Đerek Sokol je ekshumiran, evidentiran, a posmrtni ostaci prebačeni su u njegove Vinjane Gornje. Pokopan je uz vojne počasti u Vinjanima 23. svibnja 1998. godine. U njegovu čast je igralište u Vinjanima Gornjim nazvano Velimir Đerek – Sokol.
U ožujku 2016. godine u Vukovaru razbijena je spomen ploča Sokolu, gdje su je 2011. godine na 20. obljetnicu pogibije hrabrog Imoćanina postavili UDVDR Imotska krajina i Grad Imotski.
Ploča je obnovljena i postavljena na Dan državnosti iste godine. Njegova sestra Rajka Mikulić tom prilikom održala je govor, a između ostalog je rekla:
– Dvadeset i pet je godina prošlo od onoga poziva, jednoga vrelog ljetnog dana 1991. godine, još tako živog u sjećanju, kada me moj Vele, moj Sokol, a usuđujem se reći da nije samo moj, jer on je bio simbol svih domoljuba, nazvao i rekao: „Sestro, ja odlazim u Vukovar“! “ Vukovar, zašto u Vukovar?“ S jedne strane ostala sam zatečena, a s druge nimalo iznenađena! Ipak sam ga sebično pokušala odgovoriti. A on, onako hrabar, lijep i stasit kakav je bio, reče: „Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već na njezinim granicama!“ – kazala je Sokolova sestra koja je pokušala razuvjeriti brata da ne ide u Vukovar. Uzalud..
Rođen 14. kolovoza 1965. godine u Vinjanima Gornjim kraj Imotskog – 12.10.1991 godine poginuo na Sajmištu u Vukovaru, jedan od legendarnih zapovijednika Velimir Đerek Sokol .