Unatoč progonima habsburških vlasti Klaić se cijelog života borio za uvođenje hrvatskog jezika u školstvo i javnu upravu.
Od 1854. službovao je na zadarskoj gimnaziji sve dok ga zbog njegova političkog djelovanja nisu otpustili, kasnije je vraćen u službu i imenovan školskim nadzornikom, da bi 1869. bio premješten nakon čega se zahvalio na službi te otišao u mirovinu.
Unatoč progonima habsburških vlasti Klaić se cijelog života borio za uvođenje hrvatskog jezika u školstvo i upravu te tražio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Zalagao se za suradnju Hrvata i Srba u zajedničkoj borbi protiv talijanskih autonomaša.
Znatan je Klaićev preporoditeljski udio u ponarodnjivanju uprave (uvođenje hrvatskog jezika u urede, otpor uvođenju njemačkog jezika kao službenoga); 1886. uveo je hrvatski jezik u poslovanje bolnica, sudstva i školstva (zastupao je njegovu sekularizaciju, širenje mreže realki, kao nadzornik i savjetnik 1866–69. položio je temelj širokoj mreži hrvatskih pučkih škola).
Pridonio je ekonomskom napretku Dalmacije (obnova pomorstva, izgradnja prometnica, razvoj obrta i novčarstva, izgradnja bolnica, razvoj vinogradarstva, melioracija zemljišta).
Klaić je sudjelovao i u političkom životu sjeverne Hrvatske (zastupnik u Hrvatskome saboru 1865–66. i član Kraljevinskog odbora za pregovore s Odborom Ugarskoga sabora uoči Nagodbe 1868), a u praktičnom radu i u pogledima bio je tijesno povezan s J. J. Strossmayerom, F. Račkim i dr. narodnjacima podupirući njihovu politiku i trajno zastupajući potrebu očuvanja jedinstva i vođenja realne politike. Pred smrt, u Zadru, je postao predsjednikom Dalmatinskoga sabora.
G.S.