Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio je 16. listopada 2018. Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije kaznenu prijavu protiv nepoznatih osoba zbog ubojstva tročlane hrvatske obitelji Matijević iz mjesta Kukujevci (Srijem, Vojvodina) koje se dogodilo 20. travnja 1992. godine…
Kaznena prijava odbačena je već nakon 28 dana (14. studenoga 2018.) uz obrazloženje da “u vrijeme kad se to dogodilo, zločin protiv čovječnosti nije bio propisan kao krivično djelo Kaznenim zakonom SRJ”.
Kukujevci su veliko hrvatsko selo u Srijemu koje se spominje još u 13. stoljeću kao etnički gotovo čisto hrvatsko selo. Oko 2.500 Hrvata živjelo je u tom bogatom selu prije Domovinskog rata, a broj Srba je bio jedan posto, uglavnom pridošlih ženidbama. Danas je to etnički gotovo čisto srpsko selo, a broj Hrvata je danas istovjetan broju Srba prije rata.
Hrvatska javnost ne zna da se u tom selu u vrijeme Domovinskog rata 1992. dogodio srbijanski „slučaj Zec“. Samo zbog nacionalnosti ubijene su dvije hrvatske obitelji – tročlane obitelji Matijević i Oskomić. Uz njih, ubijen je još Kukujevčanin Živko Litrić. Ubijeni su pred selidbu i deportaciju u Hrvatsku, a neki od ubijenih su prije i silovani. U jednom od tih ubojstava sudjelovali su i tadašnji čelnici Radikalne stranke, a članovi te stranke bili su u vrijeme ovih zločina današnji predsjednik Srbije Vučić i bivši predsjednik Nikolić.
Osim, toga, više od 50 Hrvata u tom selu teško je pretučeno i zlostavljano od strane srbijanskih „ratnih pasa“ Vojislava Šešelja, a sve kuće su pretresene i opljačkane.
Ubijanja Hrvata u Srbiji izgurana ‘pod tepih’
Otac Franjo Matijević, majka Ana i 14-godišnji sin Franjo odvedeni su u travnju 1992. iz Kukujevaca u blizinu mjesta Mohovo gdje su ubijeni, a tijela su im pronađena u grobnici s još nekoliko ubijenih Hrvata. Za ubojstvo u srbijanskom „slučaju Zec“ ne samo da se nije čulo u javnosti, već nikada nije niti provedena istraga niti je itko osuđen. Premda je javna tajna da su selom tih dana žarili i palili šešeljevci.
Godine 1993. ubijena je u Kukujevcima i obitelj Oskomić, supružnici Nikola i Agica Oskomić, te Agičina tetka, 80-godišnja starica Marija Tomić. Oni su okrutno i zvjerski masakrirani u ubijeni, a nakon sprovoda im je opljačkana kuća. Njih su ubili Goran Vuković i Pavle Drašković, koji je ubio još i Slovaka Stevana Koršlaka, te su osuđeni na zatvorske kazne. Ovo je jedini slučaj za koji su počinitelji sudskom presudom kažnjeni.
Katolička Crkva u Kukujevcima služila je četnicima kao pilana.
Ovo nisu jedina ubojstva Hrvata u Srbiji: ubijeni su i dva brata Abijanović iz Morovića, Mijat Štefanac iz Hrtkovaca, mlada djevojka Marija Purić iz Golubinaca u 20 sati dok je gledala TV, u Petrovaradinu Marko Holik i Martinović, i još mnogi drugi.
Uništavanje katoličkih crkava u Srbiji i srbiziranje imena hrvatskih sela
U mjestu Nikinci Srbi su minirali crkvu svetog Antuna Padovanskog, u Rumi je demolirana crkva, u Irigu miniran župni ured, u Srijemskoj Mitrovici minirane kuće Hrvata, u Petrovaradinu (100 posto hrvatskome mjestu) ubijeni su i maltretirani ljudi, iz Srijemske Kamenice i Karlovaca protjerani su svi Hrvati koji su opstali nakon progona 1945., u Slankamenu su premlaćivani ljudi, pa i starice, u Golubincima je bilo ubojstava i premlaćivanja, o Zemunu ne treba trošiti riječi, kao ni o Šidu iz kojeg je otišlo tisuće Hrvata, o Kukujevcima koje se danas zove Lazarevo i Gibarcu koje se danas zove Dušanovo sve se zna.
Sve je to učinjeno iz čiste mržnje, posebno stoga jer u Srbiji nije bilo rata i niti jedna granata nije pala na tlo Srbije.
Zar sve to nije dokaz kako je u Srbiji 90-ih godina tko god je htio mogao nekažnjeno ubijati, progoniti i terorizirati građane drugih vjera i nacija? Hrvate, Albance, Muslimane… Ne samo da su provodili politiku genocida i etničkog čišćenja u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu, nego su i u granicama svoje zemlje počinili brojne zločine prema ljudima drugih nacija i vjera.
Što se Hrvatske tiče, ni ona do sada nije učinila korake kako bi se barem neki od ovih zločina razriješili, a potomci žrtava poslije tolikih godina dobili moralnu zadovoljštinu. Sve dosadašnje vlade od 2000. godine nadalje kao i predsjednici države, za taj problem nisu bili zainteresirani. Oni, čini se, vode brigu isključivo o svojim pozicijama, izborima, kampanji, rejtingu…
G.S.