Srijeda, 2. travnja 2025.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

SVJEDOČENJE: 200 MLADIH HRVATSKIH ROČNIKA POBIJENO U PODGRADCIMA NA KOZARI PO NAREĐENJU BOŠKA BAJIĆA (Dušan Marković iz Pljeve i Ismet Nakičević (od Tuzle) jagmili su se za ubijanje zarobljenika)

Kao partizan bio sam svjedokom kad se u Bosanskoj Gradiški, u svibnju 1945. godine, predalo 200 mladih domobrana s dvojicom svojih vodnika. Oni su to učinili nakon što je zapaljen most na Savi, što su ga oni dotad osiguravali.

Bili su to mladi hrvatski ročnici, momci u cvijetu svoje mladosti, bez nekoga ratnog iskustva. Dolazili su sa svih strana iz Hrvatske, BiH, gotovo iz svih krajeva tadašnje NDH.

Hamid Begić je tako započeo svoje kazivanje početkom 1993 godine, kada je Hamid imao 77 godina života.

Počet ću s Boškom Bajićem, našim tadašnjim partizanskim komandantom, koji jedanput naredi da se svi mladi domobrani dovedu na Kozaru i da se pobiju. Naredba bi izvršena u nekoj šumi u Podgradcima, sjevero­istočnim padinama Kozare, bez ikakvog utvrđivanja krivnje i suda.

foto-komunističkizločini.net

Koliko znam, na Kozaru su prije ovoga slučaja, a i kasnije, odvođeni zarobljenici. Među strijeljanima bilo je Hrvata, Muslimana i Nijemaca. Znao sam i točnu lokaciju nekoliko stratišta, ali, zbog mnogih godina i moje starosti, teško bih se sada u tome snašao. No, sigurno znadem da je 200 mladih do­mobrana, od kojih se mnogi nisu počeli ni brijati, ubijeno u Podgradcima, gdje je nekad bila pilana, a odvodili su ih i na područje Topole.

Dušan Marković iz Pljeve (Janj) i Ismet Nakičević (od Tuzle) uvijek su se jagmili za ubijanje zarobljenih Hrvata i Nijemaca. Čudni su ljudi koji za tako nešto mogu biti dragovoljci. Stoga i nije trebalo nekoga drugoga odre­đivati za izvršenje tog čina. Tako je bilo za svih 11 mjeseci koje provedoh u partizanima. I danas se grozim takvih “boraca”. Oni i snajperisti uvijek bijahu najpoletniji za ubijanje. Svoje bi žrtve svjesno mučili, iživljavali se na njima, uživajući u njihovu strahu i nemoći dok ih vodahu na stratište… Uvijek sam se pitao, kakvi su to ka­rakteri?! Ja ti, brate, nisam bio neki veli borac. Znao sam da moram imati pušku jer se bez nje nije moglo preživjeti.

Hamid Begić, rođen 1916. u Karauli, općina Travnik, dao izjavu u Travniku početkom 1993.

Izvor: Stojan Miloš, Bleiburg i Križni put – Zločin bez kazne, Livno-Zagreb 2004. str. 180.

Izvor-komunistickizlocini.net

O svjedočenjima i zločinima više OVDJE

 

Najnovije

Akademik Cvetnić: Srbi su na nišanu jer zagovaraju separatizam – Hrvatskoj će trebati još vremena da shvati bošnjački unitarizam

Pisac i akademik Ratko Cvetnić je u emisiji Kompas RTV-a Herceg-Bosne rekao kako mediji u Hrvatskoj zanemaruju politiku bošnjačkih nacional-unitarista koja je jednako opasna...

2. travnja 2005. preminuo papa Ivan Pavao II. – promicatelj ‘kulture života’

  Na današnji dan 2. travnja 2005. umro je u Vatikanu Sveti papa Ivan Pavao II.   Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo...

Biblijska poruka 2. 4. 2025. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Jedinstvo Oca i Sina

  Iv 5,17-30   Odgovori Isus Židovima: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.« Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju...

URB HVO-a ŽZH: Priopćenje Ministarstva hrvatskih branitelja RH na tekst o pritužbama razvojačenih branitelja

Nakon što je ma Braniteljskom portalu. ba dana 31.ožujka .20205.godine objavljen tekst o  pritužbama mnogih razvojačenih Branitelja HVO-a, RVI-a, koji su zadnjih mjeseci dobivali...

Rano proljeće uz Neretvu i Cetinu – gastro, kultura i ratne obljetnice, sve u službi turizma i održivog razvoja

Nekako s proljeća, kad se i priroda budi kulturni i turistički poklisari s obala Cetine i Neretve bude i uspomene, ali i priređuju i...