Početak povijesti HOS-a početak je ponovnog uspostavljanja HSP-a. Bio je 25. veljače 1990. i na skupu u stanu Gorana Ante Blažekovića u Zagrebu za predsjednika stranke izabrali su Dobroslava Paragu, u to vrijeme 29-godišnjeg disidenta s vezama među nekim europskim državnicima, a za potpredsjednika tada 47-godišnjaka Antu Paradžika koji je u 70-ima robijao kao hrvatski nacionalist.
‘U začecima velikosrpske agresije na Hrvatsku 25. lipnja 1991. godine ustrojene su Hrvatske obrambene snage (HOS) kao vojno krilo Hrvatske stranke prava. Čelnik HSP-a Dobroslav Paraga ujedno je bio vrhovni zapovjednik, a dužnost načelnika Glavnog stožera obnašao je Ante Paradžik. Jedini kriterij za ulazak u HOS bila je dragovoljnost. Unatoč etiketi radikalnosti koja ih je cijelo vrijeme pratila, stranačka i nacionalna pripadnost nije im bila bitna. Naprotiv, pripadnici drugih nacionalnosti, Hrvati iz emigracije i velik broj stranih dragovoljaca borio se u redovima HOS-a’, kaže za tportal Tomislav Šulj, povjesničar koji se detaljno bavio ulogom HOS-a u Domovinskom ratu. HOS do danas ostaje predmetom rasprava: Nesporno je da su HOS-ovci 1991. hrabro išli u borbu tamo gdje je bilo najvjerojatnije da će izginuti, ali i da je HOS tijekom prve dvije godine postojanja, kaoa vojno krilo HSP-a, umalo ušao u vojni sukob s političkim Zagrebom i demokratski izabranim vlastima usred rata.
Kao što je u postrojbi bilo puno stranaca, tako je bilo dosta maloljetnika. Kriteriji za prijem u HOS bili su mekši u odnosu na prijem u Zbor narodne garde, pojašnjava Šulj. ‘Zbog istih razloga, nakon što je velikosrpska agresija buknula na prostoru Hrvatske, a potom još žešće u BiH, redovima HOS-a pristupio je velik broj stranih dragovoljaca. Samo u vinkovačkom HOS-u ratovao je velik broj stranaca, vjerojatno njih više od 50’, dodaje.
Jedan od tih stranaca, široj javnosti danas možda najpoznatiji HOS-ovac, Francuz Jean-Michel Nicolier u postrojbu Samostalna satnija HOS-a Vukovar dospio je sasvim slučajno. Nakon što se iskrcao iz vlaka na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, upitao je gdje je najbliže mjesto za prijavu za bojišnicu. Najbliže mjesto bio je Starčevićev dom na istoimenom trgu gdje je bilo sjedište HSP-a. Mladi Francuz ranjen je u Vukovaru te je iz vukovarske bolnice odveden na Ovčaru gdje je i pogubljen, a izjava koju je prije smaknuća dao za francusku televiziju obišla je svijet i dodatno senzibizirala međunarodnu javnost spram vukovarske tragedije.
Damir Markuš Kutina se svojedobno u intervjuu za Express prisjetio sljedeće anegdote: “Među nama u HOS-u bilo je i građana srpske nacionalnosti. Tako sam jednom kolegi iz Zagreba, koji je, nažalost, poginuo, rekao: ‘Stari moj, Srbin si s oznakom HOS-a i ako te ulove klat će te 15 dana’, a on mi je odgovorio: ‘Kaj, a tebe neće?'”
‘HOS-ovci su od početka djelovali na svim kriznim bojišnicama. Posebno su se istaknuli u obrani Vukovara, ali i cijele Slavonije, Dubrovnika, Banovine, poslije Livna i Bosanske Posavine, potom Mostara i drugih dijelova Hercegovine’, kaže Šulj.
Nisu znali za povlačenje
Njihov je angažman bio isključivo dobrovoljan, a njihov nepopustljiv karakter opisao je u svojoj knjizi ‘Čovjek i rat’ prvi zapovjednik 4. brigade ZNG-a, general Ivo Jelić, u čiju su brigadu, među ostalima, HOS-ovci kasnije primljeni.
‘Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe. To općenito nije uvijek korisno, ni vojnički bezuvjetno i logički opravdano (…) Međutim, postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu.’ Lavovsku ulogu HOS-ovci su imali u obrani Vukovara. Od 58 pripadnika samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega.
Jastreb ih baca u najtežu bitku
U Vukovar HOS-ovci odlaze krajem rujna 1991. godine, kada je grad već bio u okruženju. Mile Dedaković Jastreb, jedan od zapovjednika obrane grada, rasporedio ih je odmah na Sajmište, na kojem su se odvijale najteže ulične borbe.
‘Već prvog dana shvatili smo da Vukovar nije šala jer se ginulo svaki dan, svaki sat. Činilo se kako granate padaju svake sekunde, a svaki dan borbe mogao je biti i posljednji. Upućeni na Sajmište, s vremenom smo potvrdili Jastrebovo mišljenje o nama. U teškim uličnim borbama, u kojima sam i sam ranjen tri puta, od početne postave koju je činilo nas 58 poginulo je 25 ljudi, od kojih je dio skončao u paklu Ovčare’, kazao je za tportal HOS-ovac Damir Markuš.
Predsjednik Franjo Tuđman bio nesklon HOS-u jer postojanje dviju vojski i dviju zapovjednih linija nije bilo dopustivo za državu, čijem je osamostaljenju dio europske diplomacije bio prilično nesklon. Crne odore, u kojima HOS-ovci doduše nisu ratovali, nego ih je potenciralo stranačko vodstvo na skupovima, također Tuđmanu nisu bili po volji, zbog međunarodnog položaja i ugleda Hrvatske.
‘Znam da je među tim mladićima bilo hrvatskih fanatika, ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće to da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske’, govorio je Tuđman 1992. u intervjuu s Romanom Bolkovićem.
Unatoč ratnim zaslugama, HOS-ovci su bili kao neželjeno dijete. Službeno su priznati 1996., a tek 2004. Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i kao punopravni branitelji te dio Oružanih snaga RH. Zajedno sa svojim grbom na kojem je pozdrav ‘Za dom spremni’.
Unatoč percipiranom radikalizmu, za HOS se ne vezuju organizirani ratni zločini. Enigma međutim ostaju ubojstva Blaža Kraljevića i Ante Paradžika. Kraljević je vjerojatno najkontroverznija osoba HOS-a, zaoštravao je odnose s HZ Herceg-Bosnom, a zbližavao se s Alijom Izetbegovićem i Teritorijalnom obranom, koja će kasnije izrasti u Armiju RBiH. I tada je bilo jasno da Izetbegović i TO BiH ne gaje prijateljske odnose prema Hrvatima u BiH. U ime Ratnog zapovjedništva HOS-a, Kraljević je 9. svibnja 1992. izdao Proglas u kojem je pozvao HVO da se podredi HOS-u i TO-i BiH. S Kraljevićem je HVO počeo pregovarati oko uspostavljanja zajedničkog zapovjedništva i organiziranja zajedničke obrane. U više navrata s Kraljevićem je pregovarao Nijaz Batlak Daidža, general HV-a, i Ivica Primorac, časnik HOS-a, koji su tražili da se pronađe riješenje, međutim Kraljević je svakakvu suradnju s HVO-m odbacivao opravdanjem da HVO ne vode “pravi Hrvati”. U to vrijeme je došlo i do narušavanja odnosa između Primorca, koji je smirivao napetosti, i Kraljevića. Primorac je u više navrata organizirao i sastanke Daidže i Kraljevića, no bez uspjeha. S Kraljevićem je također pregovarao i Slobodan Praljak koji također nije uspio dobiti Kraljevićev pristanak za suradnju HOS-a s HVO-m. Alija Izetbegović je 2. kolovoza 1992. donio odluku o HOS-u kao sastavnom dijelu TO-e BiH te je imenovao Kraljevića članom Glavnog stožera TO-e BiH. Takvo postupanje Kraljevića dovelo je do unutarhrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini.
U Čapljini su HOS omasovili muslimani. U srpnju 1992. HOS u Čapljini počinje stvarati probleme HVO-u pod zapovjedništvom generala Praljka zbog velikog broja neevidentiranih boraca koji su uglavnom bili nepoznati. Zbog toga se Praljak sastaje s Kraljevićem te na sastanku od njega traži podređivanje HOS-a ili bar evidenciju o novačenju u HOS. Kraljević je takav prijedlog Praljka odbio. Sličan problem s HOS-om pojavio se i u Stocu gdje su 90% HOS-a činili muslimani.
Nakon zaoštravanja odnosa HOS-a i HVO-a, HZ Herceg-Bosna izdala je naredbu kojom se traži uhićenje svih zapovjednika HOS-a koji odbiju suradnju s HVO-om. U to vrijeme radile su se pripreme za operaciju Buru gdje je bila potrebna i suradnja HOS-a koja je do tada bila upitna zbog zbližavanja s Armijom RBiH. HVO je od policije preuzeo sve kontrolne punktove u sklopu te naredbe, a poseban režim kontrole uspostavljen je u Mostaru zbog ratne opasnosti. Nakon sastanka Kraljevića i časnika Teritorijalne obrane BiH kojega je organizirao Vinko Martinović Štela, zapovjednik HOS-a u Mostaru, Kraljević se uputio prema Čitluku gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima došlo do paljbe između HVO-a i HOS-a u kojoj je stradao Kraljević i njegova pratnja koju je činilo osam HOS-ovaca, a stradao je i jedan vojnik HVO-a, dok je drugi bio ranjen. Kraljević je trebao biti sproveden u Split gdje je trebao pristati na podređenost HOS-a HVO-u.