Nedjelja, 8. rujna 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

29. ožujka 1944. Voštane (Sinj) – znate li da je Hrvatski Sabor 2014. odbio biti pokrovitelj komemoracije pokolja 330 Hrvata od čega čak 143 djece?

29. ožujka 1944.godine je u selu Voštane u blizini Sinja ubijeno 330 Hrvata (živi zapaljeni nagurani u nekoliko kuća), od čega čak 143 djece…

 Javnost nije upoznata sa sramotom da je Hrvatski Sabor 2014. odbio poziv da bude pokrovitelj komemoracije pokolja civila Hrvata u Voštanama. Potpis na to je stavio tadašnji predsjednik Sabora Josip Leko (SDP), koji konstatira kako “nije u mogućnosti prihvatiti molbu za pokroviteljstvo”, jer taj “događaj još nije dovoljno povijesno istražen”. Zar nekoga onda nekoga treba čuditi odnos hrvatskih političara prema pokoljima civila i zarobljenika u Bleiburgu?

O toj sramoti odbijanja pokroviteljstva Hrvatskog Sabora sa SDP-ovom većinom nad komemoracijom zločina nad Hrvatima Dalmacije pročitajte ovdje 

“Ljude su nabili u tri kuće i pobili. Sakupili su svu čeljad iz Babića, Akrapa, Đonlića i Ćaleta. Tri kuće pune, nabijene kao šipak.” (Jakov Đonlić)

Ovdje ćemo donijeti prikaz najvećeg pokolja u Voštanima. Potpuno jednako kao i u Donjem Docu, u selo je ušla skupina zločinaca odjevena u SS uniforme divizije “Prinz Eugen”. Selo je odmah opkoljeno premda u njemu nije bilo nikakve vojske, a niti partizanske koju su navodno tražili.

Uskoro je u selo došla druga skupina zločinaca u istim uniformama koji su počeli okupljati seljake da bi im navodno održali govore. Kada je hrvatsko stanovništvo tako sakupljeno, počeo je masakr.

U zaseoku Babići i Džonlići svi su stanovnici prikupljeni u nekoliko kuća. Kuće su zatim zapaljene sa živim ljudima u njima, a onaj tko je iskakao kroz prozor bio je ubijen žestokom paljbom iz vatrenog oružja.  Pri izvršenju zločina otkriveno je mjesto gdje se skrivala skupina žena i djece koji su nakon toga ubijeni iz strojnica.

O toj sramoti odbijanja pokroviteljstva Hrvatskog Sabora sa SDP-ovom većinom nad komemoracijom zločina nad Hrvatima Dalmacije pročitajte ovdje 

“Ljude su nabili u tri kuće i pobili. Sakupili su svu čeljad iz Babića, Akrapa, Đonlića i Ćaleta. Tri kuće pune, nabijene kao šipak.” (Jakov Đonlić)

Ovdje ćemo donijeti prikaz najvećeg pokolja u Voštanima. Potpuno jednako kao i u Donjem Docu, u selo je ušla skupina zločinaca odjevena u SS uniforme divizije “Prinz Eugen”. Selo je odmah opkoljeno premda u njemu nije bilo nikakve vojske, a niti partizanske koju su navodno tražili.

Uskoro je u selo došla druga skupina zločinaca u istim uniformama koji su počeli okupljati seljake da bi im navodno održali govore. Kada je hrvatsko stanovništvo tako sakupljeno, počeo je masakr.

U zaseoku Babići i Džonlići svi su stanovnici prikupljeni u nekoliko kuća. Kuće su zatim zapaljene sa živim ljudima u njima, a onaj tko je iskakao kroz prozor bio je ubijen žestokom paljbom iz vatrenog oružja.  Pri izvršenju zločina otkriveno je mjesto gdje se skrivala skupina žena i djece koji su nakon toga ubijeni iz strojnica.

I u susjednom zaseoku Akrapi sakupljeni Hrvati su živi zapaljeni u nekoliko kuća.

U ovom strašnom zločinu nad stanovništvom ovog kraja ubijeno je 330 seljaka hrvatske nacionalnosti, od toga čak 143 djece, 37 mladića i djevojaka, 103 mlada muškarca i žene, te 47 staraca.

Ubijeno je i sedmero osoba koje su se zatekle u Voštanama iz drugih sela.

Ukupna izvedba zločina sugerira da su zločin napravili isti ljudi koji su tri dana ranije u Donjem Docu ubili 269 Hrvata, na području Mosora.

Pokolji stanovništva na području Srednje Dalmacije, koja je bila mjesto koje su četnici zacrtali kao prepreku u spajanju Kninske krajine i istočne Hercegovine u kompaktno “srpsko” područje, bili su monstruozni. Ali se o njima nikada, pa ni danas, nije dovoljno govorilo, kao niti o svim hrvatskim žrtvama II. svjetskog rata i poraća, prenosi narod.hr.

U ovim pohodima stradalo je sve hrvatsko od Aržana do Cetine na južnoj strani Kamešnice i od Doca donjeg do Cetine na sjevernoj strani Mosora.

Četnički zločinci obukli njemačke uniforme u pokoljima u Dalmaciji?

Da su velikosrpski zločinci bili najznačajnija komponenta u ovim pokoljima vidi se i po tome da su bili dobro informirani o tome koje su obitelji u Sinju i okolici čija djeca su pripadnici oružanih snaga NDH, dakle formalno njemačkih saveznika. Čak 62 pripadnika oružanih snaga NDH izgubili su u ovom pokolju jednog ili više članova svoje obitelji.

Vrlo je značajna činjenica da je Ante Smodlaka iz Klisa vidio četnike kako se presvlače u njemačke uniforme (Kozlica, Krvava Cetina, str. 174). I župnik sela Rude Josip Melki svjedoči da je dan prije pokolja u Rudi gdje je ubijeno 282 Hrvata, vidio četnike kako prolaze kroz selo.

Fra Petar Bezina piše: “U mjesecu ožujku 1944. došli su u Sinj Srbi – četnici obučeni u njemačke uniforme. Prošli su kroz Sinj i uputili se u Otok. Čim su stupili u Litrin zaseok nastao je palež, što se moglo vidjeti sa zvonika Gospe Sinjske. Naravno, nije se odmah znalo što je nastvari. Tek je navečer fra Stanko Milanović-Litre obavijestio fratre o čemu se radi”. (Petar Bezina, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji, Žrtve rata).

I vlasti NDH tvrdile su u dokumentima da su uz njemačke postrojbe u ovim pokoljima sudjelovali i četnici.

Četnici u njemačkim odorama djelovali su u ovoj operaciji u sklopu bojne Sedme SS divizije Prinz Eugen. Njihov broj nije pouzdan, ali se zna da ih je vodio zapovjednik Kosovskog bataljuna Dinarske četničke divizije Boško Asanović koji je prepoznat od strane zapovjednika domobranske vojske na Hanu. O tome je svjedočio profesor Stjepan Marković u članku Kako su Nijemci i četnici ubili 1500 Hrvata Dalmacije u četiri dana?

Valja naglasiti da ovo nije bio prvi pokolj Hrvata na ovom području – već 1943. godine ubijeno je 122 osobe na ovom području, a samo u Aržanu u kojem nije bilo partizana i čiji su mnogi mještani bili u oružanim snagama NDH, ubijeno je nakon pada Italije 23. rujna 1943. čak 28 Hrvata i zapaljena katolička crkva.

To sve čudi jer je Njemačka bila u savezništvu s NDH, a a upravo iz pojedinih stradalih sela ovog kraja dolazio je veliki broj vojnika oružanih snaga NDH.

Tog istog dana 23. rujna 1943. mještanin Nikola Grubišić iz Jabuke, kada je vidio pokolje, izvadio je slike svoja dva sina koji su bili u vojsci NDH i pokazao vojnicima u njemačkim uniformama, a dobio odgovor na srpskom jeziku: “Ti nam se i hoćeš.” i bio ubijen. (Kozlica, Krvava Cetina, str 82). Takvi događaji uopće nisu bili iznimka, pa je isto doživio i seljak Ivan Ivković iz Vojnića pored Trilja i bio ubijen uz riječi na srpskom: “Baš takve i trebamo.”

Tog dana stradala su brojna hrvatska sela Srednje Dalmacije kao Ercegovci, Turjaci, Brnaze, Lučani i Dicmo, a u Brnazama ubijen je i fra Rafo Kalinić.

Ovo nasilje njemačke vojske, u čijim je odorama bilo srpskih četnika, imalo je utjecaj da se narod tog kraja u strahu udalji i od partizana i od vlasti NDH, jer su ove akcije bile poduzimane pod izlikom potrage za partizanima.

Svjedočanstvo Jakova Đonlića o pokolju u Voštanama, Slobodna Dalmacija:

Jakov Đonlić, jedan od rijetkih koji su toga krvavog 29. ožujka 1944. godine preživjeli pokolj doslovno izlazeći ispod mrtvih. Još vitalna starina koji živi u Splitu, a mirovinu je zaradio poslije 35 godina provedenih na radu u Njemačkoj, rado je pristao za “Slobodnu” ispričati priču kako se prije 70 godina ponovno rodio:

“Pred večer dan ranije u selo je došla njemačka vojska. Svi su bili u njemačkim uniformama i uglavnom su govorili njemački, ali neki su govorili i našim jezikom. Mi smo još za dana vidjeli dim dolje od Grubišića, ali nismo znali što se događalo. Nitko nam nije došao kazati što je. A i kako će itko doći kad su ih sve pobili? Vojska je oko sela napravila obruč. Nitko nije mogao izići. Sutradan osvanulo jutro. Dan je bio sunčan. U moga oca bilo je nekoliko košnica pčela. Vojnici su vadili med, a ja oko njih. Što ću, dijete, kao da sam ja što znao. Kad najednom, vidim, nema nigdje nikoga. Ni jednog moga vršnjaka. Vidim kod moje kuće okupljen sav svijet, svi susjedi. Među njima moja mater, braća i sestra. Ja sam doletio k njima. Ali vjerujte, to pamtim dobro, sve vrijeme sam smišljao kako bih pobjegao. Prije ičega. Sve me vuklo da bježim.

Tukli su nas kundacima i tako su nas ipak utjerali u kuću. Punu. Nabili nas više od stotinu. Na gredama je bilo oko metar slame i popeo sam se gore, a ono nakon desetak minuta na vratima se pojavi vojnik zamotane glave s mitraljezom “šarcem” u rukama. Otvorio vatru i ne prestaje. Nije to ni dugo trajalo. Čula se samo pucnjava. Nitko nije žalio, niti zajaukao. Jedanput se pojavi vatra. Zapali se. Kad sam vidio da gori kažem sebi “Idem bježati”. Skotrljao sam se dolje na mrtva tijela. Došao sam do vrata, ali ne mogu ih otvoriti. Pali mrtvi na vrata i zapriječili ih. U tom trenutku zovnu me susjed, godinu stariji od mene. Veli mi: “Jakove, i ja ću vani”. “Dobro”, odgovorim mu ja sklanjajući s vrata mrtve.
Otkučio sam vrata i izvukao se vani. Stražari su me mogli ubiti, ali nisu htjeli. Susjeda koji je izišao poslije mene dočekali su i ubili na vratima. Ja sam trčao kozjom stazom gore prema Gradini. Za mnom je potrčao jedan vojnik. Pucao je 5-6 puta. Uspio sam mu pobjeći. Otišao sam na vrh brda. Odatle sam gledao u selo. Vidio sam uskoro da vojska odlazi iz našeg sela i okuplja se dolje kod crkve i pomalo odlazi. A ja onda na Gornje Voštane. Gore sam ja imao dva ujaka i otišao sam njima.

Ubili su mi majku, dva brata i sestru.

Đonlićeve tvrdnje potvrđuje i sadržaj dopisa partizanskoga Regionalnog obavještajnog centra “Cetina” (br. 197/44), upućen 2. travnja 1944. Štabu VIII. korpusa NOVJ: “Naše jedinice dale su slabiji otpor oko Otoka i Gale, ali su Nijemci (odnosno četnici i ostali banditi) pobili stanovništvo odreda. Dolazili su u selo i uvijek pitali ima li Srba u selu, a kad bi im seljaci odgovorili da nema, već da su sve Hrvati, nastalo je ubijanje žena, djece i staraca. (…) Narod je prestrašen, ogorčen na Nijemce… Na nas je zlovoljan, jer smatra da smo ga mogli braniti”.

Zanimljivo je da je partizanaska i jugoslavenska historiografija ove pokolje uz Nijemce pripisivala ustašama (kao i stravični pokolj Hrvata u Lipi gdje nikada ustaša nije bilo, ali jest četnika, Talijana i Nijemaca). Vojska NDH nije sudjelovala u tom pokolju, a srpski četnici obučeni u njemačke uniforme, prema svjedočanstvima preživjelih – jesu. Dokaz tome je i da zapovjedništvo 27. ustaške bojne iz Sinja, 1. Stožeru ustaške bojnice u Zagrebu, piše: „28.3.1944. njemačke trupe … prilikom poduhvata pravcima: Sinj – Han – Obrovac – Gala – Ruda itd., izvršili su strahoviti i užasan pokolj među najčišćim hrvatskim življem …“. 

*U spomen na brojne hrvatske žrtve II. svjetskog rata i poraća koje se nastojalo baciti u zaborav i nepostojanje, pa čak i od najvišeg tijela Hrvatskog Sabora i to u neovisnoj i samostalnoj hrvatskoj državi.

D.K.

Najnovije

Duži lijes od povorke. U Preku bojkotirali pogreb Budimira Lončara

Foto:Maxportal   U Pučkom otvorenom učilištu Dom na žalu u Preku na otoku Ugljanu, u subotu je održan posljednji ispraćaj Budimira Lončara koji je preminuo u...

Eh, što je CIA nekad lijepo pisala…

Foto:Katolički tjednik   CIA-in dokument iz 1970. naslovljen je Jugoslavija – potrošen oblik, što su, doduše, Amerikanci posudili od Milovana Đilasa, komunističkog disidenta koji je i...

Prostačka i klevetnička retorika Matića i dalje živi: SDP molitelje povezao s nasiljem nad ženama

Foto:Facebook   Muška molitva krunice ove se subote održala u niz gradova diljem Hrvatske. Najviše pozornosti medija i javnosti izaziva molitva na Trgu bana Jelačića u...

Biblijska poruka 7. 9. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Bog stoji iza čovjeka i iza subote

Lk 6,1-5   Jedne subote prolazio je Isus kroz usjeve. Učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli. A neki farizeji rekoše: »Zašto činite...

Ivica Marijačić : Dosta je Orjunaških provokacija i ponižavanja Branitelja te zaključuje “trebat će još jedna Oluja da se hrvatski narod riješi tog izdajničkog...

Foto:Podcast Velebit   Je l' se keva svetosavka u Zagrebu isplakala više suza za četničkim vojvodom Borom Čorbom i jugoslavenskim krvnikom Budom Mumijom? Svatko onaj tko u...