Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag…
Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.
Zločinačka bombardiranja hrvatskih gradova trajala su godinama, a u njima je ubijeno, ostalo invalidima ili ranjeno stotine djece, ali i tisuće stanovnika gradova od Dubrovnika do Vukovara. Za te strašne zločine nitko nije odgovarao, a srpski agresor nije niti pomislio u ovih 30 godina ispričati se za monstruozne zločine bombardiranja gradova.
Samo u Slavonskom Brodu ubijen je jedan razred djece, njih 29 s imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje. Nisu sva djeca ubijena u bombardiranju, mnoga su ubijena u pokoljima kojima su bili izloženi Hrvati u Domovinskom ratu.
Na dan 3. rujna 1991. granata JNA ispaljena je namjerno u stambeni objekt iz vojarne u Osijeku. Pogodila je stan obitelji Vujić i ubila malu Ivanu Vujić (12), te teško ranila roditelje. Majka je ostala trajni invalid u kolicima.
U Domovinskom ratu srpska vojska ubili su 402 djece u Hrvatskoj, premda se nitko do sada nije sustavno bavio i evidentirao sudbine stotine ubijene djece, što je sramota hrvatske države.
Na istoku Hrvatske, u Osječko-baranjskoj županiji tijekom Domovinskoga rata zabilježena su masovna teška stradanja ljudi i imovine. U toj županiji upravo je njezina geopolitička specifičnost, a to je granična crta sa susjednom agresorskom državom i selima u kojima je živjelo stanovništvo srpske nacionalne manjine, otežavala obranu te omogućavala stradanja, posebno civilnoga stanovništva. Ni danas, 25 godine nakon završetka rata, točan broj stradalnika nije poznat.
Srpska vojska u zločinačkom bombardiranju grada ubila 14 osoba
Prvo poginulo dijete, ali i prva civilna žrtva rata u Osijeku dvanaestogodišnja je Ivana Vujić koja je trebala krenuti u sedmi razred. Bilo je to 3. rujna 1991. kada je u stan obitelji Vujić pala granata i usmrtila Ivanu, a teško ranila oca i majku, koja je od tih posljedica ostala nepokretna. Toga je dana, iako je bilo na snazi primirje, s položaja agresora u Staroj Tenji i Bijelom Brdu, kao i artiljerije s poligona »C«, Osijek cijeli dan gađan iz tenkova, minobacača i dvaju vojnih zrakoplova. U napadu je samo toga dana ubijeno 14, a ranjeno 18 osoba, piše Glas Koncila.
Posebna su kategorija civilnih stradalnika ubijena i ranjena djeca, od kojih su neka izgubila i cijele obitelji. Podatke o ranjenoj djeci u Domovinskom ratu koja su liječena u osječkoj bolnici od 1991. do 1995. iznijeli su Ivan Miškulin, Želimir Orkić i Maja Miškulin na znanstvenom skupu u organizaciji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Osijeku, a koji su objavljeni u zborniku radova »Domovinski rat, njegove gospodarske, demografske i socijalne posljedice i perspektive na području hrvatskoga istoka«, knjiga 51, 2016. godine.
Autori su analizirali medicinsku dokumentaciju djece u dobi do 17 godina iz arhivske građe Klinike za kirurgiju osječke bolnice od 1991. do 1995. godine. U toj su bolnici tijekom rata obrađena i/ili zbrinuta ukupno 5694 ranjenika. Od 140 evidentirane djece koja su zbrinjavana u osječkoj bolnici 28 ih je smrtno stradalo, a 112 ambulantno ili bolnički zbrinjavano. U radu je među ostalim navedeno: »Dob ranjenih i smrtno stradalih kretala se u rasponu od 2 do 17 godina. Prema spolu među svim je ranjenim i smrtno stradalim bilo 32,1 % djevojčica i 67,9 % dječaka.
Za ubijenu djecu nitko od zločinaca nije odgovarao
Od sve smrtno stradale djece 27 su bili civili, a jedno je dijete bilo maloljetni hrvatski branitelj. Slijedom analize smrtno stradale djece prema načinu ranjavanja odnosno prema vrsti ozljede utvrđeno je da je 50 % (14/28) smrtno stradale djece letalno završilo uslijed ustrijelne ozljede, nakon čega su po brojnosti slijedile eksplozivne ozljede (35,7 %; 10/28).« Najveća učestalost stradanja djece, navode autori, bila je od kolovoza 1991. godine do kolovoza 1992. godine, pri čemu je najveći broj ranjene i poginule djece bio u listopadu 1991. godine (34 djece, od čega ih je petero smrtno stradalo).
Sve te traume ranjena djeca, danas odrasli ljudi, nose kroz svoj život, no dodatno ih traumatizira nepoštivanje civilne žrtve rata te nesankcioniranje krivaca.
»Nitko za zločine ne odgovara. Nakon toliko godina koje su prošle vjerojatno i ne će, a to je ono što dodatno donosi gorčinu«, ističe Ružica Bisaha, predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Osječko-baranjske županije, prenosi narod.hr.
Vezano uz to, osvrće se na poziv državnoga odvjetništva: »Ima nekoliko ljudi koji su pozvani na dostavu podataka na Županijski sud u Osijeku još u prosincu 2006., ali ne svi. Ja sam pozvana i donijela sam liječničku dokumentaciju. Na sudu su nas pitali koliko bi novčano iznosila naša invalidnost. ‘Gubitak poginule osobe ili ranjeno tijelo nema cijenu!’ – tako sam odgovorila. Kada sam tražila zapisnik, nisam ga dobila da bih ga pročitala, odgovor je bio da on ostaje u sudu, a ne sjećam se jesam li ga dobila samo potpisati.«
Potresne priče i serijal Glasa Koncila o ubijenoj hrvatskoj djeci u ratu Glasa Koncila možete pročitati ovdje;
USUSRET ZNANSTVENOMU SIMPOZIJU Otvaranje imenika ubijene i ranjene djece u srpskoj agresiji
G.S.