Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji -Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda da postavimo pitanje o smislu i cilju svake kršćanske obitelji, jer danas više nego ikada osjećamo da kršćanske obitelji nisu oblikovane prema svome istinskom milosnom modelu, već žive istovjetno kao i sve ostale obitelji…
Mnogi se čak pitaju, kako na razini teologije tako i na razini svakodnevnoga života, kako obitelj Marije i Josipa može biti uzor kršćanskim obiteljima kad njih dvoje nisu živjeli bračnim životom. Pogotovo što se danas ne bi moga niti sklopiti valjani brak, a time i zasnovati obitelj, ako ne bi bili otvoreni bračnome činu i životu.
Doista, jednim dijelom takve primjedbe su i na mjestu. No ipak ne sagledavaju stvari iz pravoga kuta promatranja. Naime, kad promatramo samo prizemljeno, bez duha i osjećaja svetosti onda donosimo isključivo ljudske zaključke. Osobito što tada zaboravljamo da je obitelj ponajprije zajednica koja vrši volju Božju i njegov sveti naum spasenja, a uglavnom mislimo na one zemaljske dimenzije obiteljskoga života koje nisu bile svojstvene Svetoj obitelji. No sveta Crkva nam pred oči stavlja uzor i poticaj Svete obitelji uvjerena kako upravo Sveta obitelj ima mnogo više reći svakoj konkretnoj obitelji nego itko drugi na ovome svijetu i u ovome društvu. A te važne stvari su upravo odnos prema Bogu, o čemu našim obiteljima ne može nitko drugi dati bolje svjedočanstvo života niti biti primjer za nasljedovanje.
Na taj način Sveta obitelj sačinjava uzor prema kojemu trebamo živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga. Po tome se i prepoznaje istinska kršćanska obitelj da je Božja obitelj, ako osjeća koje je njezino poslanje pred Bogom i ako ga dosljedno živi. A Sveta obitelj je vrlo dobro znala da je njihovo poslanje bilo da vrše volju Božju na zemlji, to jest da prihvaćaju sveti Očev plan i da ga provode kao naum spasenja. Bez obzira na to što je poslanje Marije i Josipa donekle različito u odnosu na svaku drugu obitelj, oni ipak predstavljaju uzor koji je Bog ponudio svim vjerničkim obiteljima na zemlji. Jer oni su razumjeli da je njihovo poslanje biti do kraja predani volji Božjoj u služenju Božjemu utjelovljenom Sinu kojemu su bili na raspolaganju kako bi izvršio naum spasenja. Zato oni svojim životom svjedoče da je obitelj zajednica u kojoj se muškarac i žena ljube snagom ljubavi Božje, te tom istom snagom vrše poslanje. Doista, svaka kršćanska obitelj ima poslanje ostaviti iza sebe isti trag Božje ljubavi i Božjega života tako da se najprije supružnici ljube božanskom ljubavlju. A kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provodi Božji naum.
A prvotni naum koji je povjeren obiteljima jest da budu zajednice života, te tako imaju i svojevrsno naravno poslanje koje se potom razvija u nadnaravno. Točnije, svaka obitelj je pozvana biti vrelo života, ali ne samo biološkog, tjelesnog, već i onog nadnaravnog, milosnog. Po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života, jer primjerom ukazuje na to da obitelji trebaju prihvaćati svaki život i činiti sve da život njihove djece bude život djece Božje. I kao što su Marija i Josip prihvatili skrb za Sina Božjega, tako je i svaka obitelj pozvana prihvaćati život i uzdizati ga u milosni život Božje djece. Mnoge kršćanske obitelji su kao i sve druge u društvu posrnule već na prvom koraku, budući da ne prihvaćaju kao svoje poslanje rađati djecu kao Božji dar, već kao svoj pristrani izbor, najčešće uvjetovan mentalitetom ovoga svijeta. Kao da bi taj mentalitet koji oblikuju vlastodršci svijeta bio bolji od poziva koji Bog upućuje i ponude života koju daje kao istinski blagoslov od postanka svijeta. Da su moćnici svijeta bili u pravu da će društvo riješiti svoje probleme ograničavanjem rađanja, onda bismo danas imali društvo koje cvjeta, a ne društvo koje prolazi golemu krizu.
Molimo stoga zagovor Svete obitelji da zagovara vjerničke obitelji i da im pomogne vršiti svoje poslanje u svijetu svjedočeći drukčiji pristup i svom naravnom pozivu da budu zajednice života sukladno Božjem planu. Po zagovoru Svete obitelji moliti je da se otvore Bogu i da prihvate njegov poziv, te da svoje naravno poslanje vrše snagom nadnaravne trojstvene ljubavi, a ne samo svojim ljudskim snagama i na tragu ljudskim promišljanja. I kao što su Marija i Josip bili do kraja posvećeni Bogu, a pokazali vjernost služeći Sinu Božjemu, isto poslanje, samo u drugim okolnostima, Bog ostavlja kršćanskim obiteljima. Oni svoju posvećenost Bogu i poslanju pokazuju prvotno u prihvaćanju života kao najvažnijoj zadaći obitelji. Molimo stoga da to čine s ljubavlju i zauzetošću kako bi ispunili svoje poslanje podižući naraštaj vjeran Gospodinu. Neka utjelovljeni Božji Sin a naš Gospodin Isus bude ne samo protokolarni, već stvarni i aktivni član svake obitelji, kao što je bio u obitelji Marije i Josipa, kako bi sve naše obitelji mogle razumjeti svoje nadnaravno poslanje, te kako bi mogle živjeti od ljubavi Božje i rađati djecu Božju.