Dana 4. travnja 1944. četnici Kosovske četničke brigade u selu Nečvenu na Promini ubili su devet Hrvata. Malo je poznato da su zloglasni četnici iz Kninske krajine imali koncentracijski logor upravo na području sela Kosovo pored Knina…
Kroz taj logor prošlo je na tisuće nevinih ljudi, često djece i žena, a na stotine iz njega odvedeno je ravno na stratišta u jame Markovca i Topolja.
Četnici iz iste Dinarske četničke divizije, malo ranije u veljači 1944. godine, u zlodjelima na području sela Dubrava, Danilo, Kraljica i Radonići ubili su 30 Hrvata.
Četnički korpusi u sjevernoj Dalmaciji
Prvi dalmatinski četnički korpus imao je 1944. u svom sastavu sedam brigada (Kosovska, Vrlička, Mosećka, Prominska, Dinarska, Svilajska i “Leteća”) i 2.700 naoružanih četnika, a Drugi dalmatinski korpus oko 4.000 četnika. U sastavu Drugog bosanskog korpusa bili su četnici s područja Banovine pod imenom Banijska četnička brigada s oko 260 naoružanih četnika. U sastavu ličkih četničkih korpusa bilo je oko 3.200 naoružanih četnika.
No, do kraja 1944. godine u vojnom pogledu ljudske potencijale održala je jedino matica četničkog pokreta u Hrvatskoj – Dinarska četnička divizija. U drugim krajevima Hrvatske (Kordun, Banija, Gorski kotar, Hrvatsko primorje) četničke snage svedene su samo na male skupine, te se o njima u daljnjim četničkim planovima i ne vodi posebna briga. Početkom svibnja 1944. godine Dinarska četnička divizija imala je u svom sastavu 6.240 boraca, 51 oficira i 157 podoficira, a bila je naoružana s 5.678 pušaka, 196 strojopušaka, 84 strojnice i 18 bacača. Glavnina ovih snaga tijekom prosinca 1944. godine pod komandom Momčila Đujića povući će se preko Like i Hrvatskog primorja na riječko-opatijsko i slovensko područje, očekujući tu daljnji razvoj političkih i vojnih događaja u završnim vojnim operacijama Drugog svjetskog rata. Bio je to konačni slom njihovih nadanja da će se s pomoću zapadnih saveznika riješiti njihovi vojni i politički planovi o stvaranju nove monarhističke Jugoslavije pod dominacijom Velike Srbije na granicama Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ostatak Hrvatske je prema četničkim planovima iz programa Stevana Moljevića, važne osobe vlade Jugoslavije u Londonu, trebao biti pod srpskom hegemonijom i s vremenom nestati da se uspostavi granica Srbije i Slovenije.
Prvi Dalmatinski četnički korpus u operativnom pogledu obuhvaćao Prominu. Zato je jedna od tih šest brigada bila Prominska četnička brigada, osnovana tom istom naredbom. Sjedište joj se nalazilo u Vrbniku i Kosovu s zapovjednikom Simom Radićem, predratnim žandarom, rodom iz Uzdolja. Imala je tri bataljuna. Na ovaj način Promina se našla opkoljena četničkim snagama, koje bi, prema planovima četničkog vodstva, u zajednici s četničkim snagama iz Bukovice, pojačanjima iz Kosova, Drniša i Skradina i okolice, trebale u pogodnom trenutku potpuno očistiti Prominu od Hrvata. To će se nastojati izvršiti u nekoliko narednih mjeseci tijekom 1944. godine. No u tome će ih spriječiti oružani otpor Hrvata. O situaciji u Promini tada i zločinima četnika govore brojni dokumenti, a sve je dokumnetirano u znastveno-povijesnom uradku Mihaela Sobolevskog “Zločini četnika u Promini tijekom II. svjetskog rata” čiji sistematski rad o zločinima četnika u NDH možete pogledati ovdje
Četnički logori i mučilište u Kosovu kod Knina
Četnički pokret u Hrvatskoj počeo je početkom 1943. godine uspostavljati trajnije zatvore i logore. Do tada je zarobljenike predavao talijanskim vojnim vlastima na daljnji postupak, a do njihove predaje držali su ih u improviziranim zatvorima. Početkom 1943. godine M. Đujić izdao je naredbu podčinjenim jedinicama da više zarobljene partizane ne predaju talijanskoj vojsci, nego da se za njih osnuje centralni logor u Kosovu.
Budući da se pojedini četnički komandanti nisu pridržavali ovih naredbi jer su za zarobljene partizane od Talijana dobivali novčane nagrade, M. Đujić izdao je 8. travnja 1943. novu naredbu u kojoj opominje podčinjene jedinice da se ne pridržavaju njegova naređenja. Glede toga ponavlja da moraju zarobljenike “sprovoditi u centralni zatvor Kosovo”.
Zadaća četničkih vojnih jedinica bila je da samo saslušaju zarobljenike i predaju ih zajedno sa zarobljenim dokumentima i arhivom Štabu Dinarske četničke oblasti. Iako nije moguće pobliže utvrditi vrijeme osnivanja centralnog zatvora odnosno logora u Kosovu, primio je svoje prve logoraše u ožujku 1943. godine. Zbog života logoraša u njemu i terora koji su provodili četnici nad logorašima, narod Kninske krajine prozvao ga je “drugim Jasenovcem”. U taj logor nisu bili dovođeni samo partizani, nego i brojni civili (djeca, žene, starci) hrvatske i srpske nacionalnosti.
Komandant logora bio je žandarmerijski narednik Dušan (Stevana) Ilić, rodom iz Pađena, koji je taj posao prema ocjeni M. Đujića obavljao s “odličnim uspjehom”. Logoraše su čuvali žandari pa je u Kosovu i bio smješten Štab žandarmerijske brigade (komandant bivši oružnički narednik Miloš Smiljanić). Kroz taj logor prošlo je na tisuće nevinih ljudi, često djece i žena, a na stotine iz njega odvedeno je ravno na stratišta u jamama Markovca i Topolja. Logoraše se najčešće mučilo glađu, batinjanjem i kotrljanjem u tzv. “popovom buretu”. Sprava za mučenje “popovo bure”, dobila je ime po M. Đujiću, a bila je njegov izum – bila je velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.
Iako o ovom četničkom logoru postoji skromna sačuvana izvorna i druga građa, ipak o njemu postoje izvorni tragovi. Pored logora u Kosovu četnici su imali niz korpuskih i drugih zatvora, a jedan od najtežih bio je zatvor četničkog korpusa “Velebit” u Gračacu,prenosi narod.hr
G.S.