Samo 3 dana nakon što je na snagu stupilo tzv. Sarajevsko primirje (koje su u glavnom gradu BiH 2. siječnja 1992. godine potpisali ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak i u ime “JNA” general-pukovnik Andrija Rašeta – u nazočnosti posebnog izaslanika, glavnog tajnika UN-a Cyrus-a Vance-a), zločinačka jugovojska pokazala je koliko drži do potpisanih sporazuma, digniteta UN-a, međunarodnog prava i Ženevske konvencije.
U zračnom prostoru Republike Hrvatske (koja je tada već u procesu međunarodnog priznanja), 7. siječnja 1992., dva zrakoplova agresorske JRZ, tipa MIG-21, napali su nenaoružane helikoptere Promatračke misije EZ-a i jednoga od njih srušili. Iz zrakoplova kojim je pilotirao Emir Šišić, ispaljena je raketa kojom je oboren jedan od dva helikoptera i tom je prigodom poginulo 5 osoba (četiri Talijana i jedan Francuz: Enzo Venturini, Fiorenzo Ramacci, Marco Matta, Silvano Natale i Jean Loup Eychenne). Helikopteri su bili bijele boje, s uočljivim oznakama EZ-a na trupovima. Drugi helikopter za dlaku je uspio izbjeći raketu koja mu je bila namijenjena, samo zahvaljujući sreći i vještini pilota. Belgijski diplomat koji je u vrijeme napada bio u toj letjelici, izjavio je kako je raketa promašila za samo jedan metar, te da su helikopteri EZ napadnuti iznenada i bez ikakvoga upozorenja.
Zadaća Promatračke misije sastojala se u nadgledanju prekida vatre i poštivanja sklopljenih primirja. Dakle, riječ je bila o nenaoružanim časnicima i dočasnicima koje su u Hrvatskoj ponekad posprdno zvali “sladoledarima” (zbog bijelih odora), mada najveći dio javnosti nije znao kako su važni i složeni bili poslovi što su ih obavljali ne rijetko u vrlo teškim uvjetima i uz sve rizike koje sobom nosi rat.
Promatrači su pratili stanje na terenu i o svemu izvješćivali svoje nadređene u sjedištu EZ-a, te ministarstva vanjskih poslova i obrane zemalja članica EZ. Do kraja studenoga 1991. godine, oni su već dobili prilično jasnu sliku o tomu što se događa na području bivše SFRJ i tko je tko u tom ratu.
Izvješće koje je sadržavalo istinu o ratu u Hrvatskoj
Tako su 26. studenoga 1991., izradili skupno izvješće naslovljeno: “Situacija u Hrvatskoj” i ono je predstavljalo precizan i detaljan opis agresivnog i destruktivnog djelovanja “JNA”. Prema navodima u ovom dokumentu, Promatračka misija je ocijenila kako je “JNA” koja je nekad bila oružana sila “svih jugoslavenskih naroda i narodnosti” postala oruđe svesrpskog nacionalizma i da je izgubila svaku neutralnost, pri čemu na temelju osmišljenog plana namjerno napada civilne ciljeve, terorizira civile, granatira i razara gradove i sela (konkretno se navode Vukovar i Slunj) s namjerom izazivanja panike među stanovništvom i s ciljem da natjera branitelje na predaju ili povlačenje, nakon čega pušta srpske pobunjenike na ta područja i potom ih skupa okupiraju. Promatrači su okvalificirali ponašanje JNA prema civilima “bezobzirnim” i naveli kako su razaranjima i uništenju izloženi čak i objekti poput bolnica, škola, crkvi, muzeja i spomenika kulture. U ovom su izvješću promatrači također apostrofirali činjenicu kako je riječ o kukavičkoj (“cowardli”) vojsci čija se snaga temelji na premoći u oružju i da je ona glavna zaprjeka miru u Hrvatskoj i diplomatskim rječnikom nagovijestili kako bi jedino djelotvorno rješenje bila vojna intervencija Zapada protiv “JNA”, jer se “opasnog barbarina može zaustaviti jedino oružjem”.
Objava ovoga izvješća, uz najave međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, za posljedicu je imala netrpeljivost Srba na okupiranim područjima prema njima i oni su uskoro postali nepoželjni u samoproglašenoj terorističkoj paradržavnoj tvorevini “SAO Krajini”.
(Opširnije: https://www.vecernji.hr/premium/ti-su-ljudi-poginuli-zbog-pada-helikoptera-a-ne-od-moje-rakete-1284427)
Zločin je bio planiran i pripremljen
Izvan je svake sumnje da je i agresor (Srbija i “JNA”) raspolagao saznanjima o sadržaju izvješća Promatračke misije EZ-a i da napadi na helikoptere i rušenje jednoga od njih nisu bili nikakva slučajnost, nego planirani zločin. Uostalom, let oba helikoptera koji se odvijao na relaciji: Beograd – Kaposvár – Zagreb bio je unaprijed najavljen i odobren od Beograda, a o svemu su podatke imali i na vojnom aerodromu Željava (kod Bihaća) od kuda su i poletjeli zrakoplovi čija je zadaća bila njihovo presretanje i rušenje. “JNA” i njezino ratno zrakoplovstvo dobro su znali kojom će se rutom letjelice s promatračima kretati i u kojem trenutku će se gdje nalaziti.
Šišić je bio jedan od dvojice dežurnih pilota toga dana i poletio je s kolegom nakon što su od potpukovnika Opačića dobili nalog za odlazak u zonu Varaždina, a potom i pravac i visinu leta helikoptera koje su sustigli u blizini Novog Marofa.
Nakon što je Šišić izvijestio OC da vidi metu, Opačić mu je kratko naložio: “Oderi ga!” i “Ožeži!” (kako je kasnije utvrđeno na suđenju).
U 14. sati i 10 minuta, tog 7. siječnja 1992. godine, major Emir Šišić izvršio je zapovijed svoga nadređenog i iznad sela Podrute (kod Novog Marofa) ispalio projektil kojim je pogodio helikopter i izazvao njegovu eksploziju. Tijela četvorice promatrača i pilota i dijelovi letjelice razasuti su u krugu od oko 200 metara od mjesta incidenta. Nitko nije preživio. Šišićev kolega pilot nije uspio pogoditi drugi helikopter iako je i on otprilike u isto vrijeme ispalio raketu.
Nije, dakle, tu bilo nikakve slučajnosti nego je sve pomno isplanirano, a navedene detalje potvrdio je i Varaždinac Danijel Borović koji je u to vrijeme također bio pripadnik JRZ i stacioniran na vojnom aerodromu Željava. Borović je nepunih mjesec dana poslije sa svojim zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Hrvatsku i bio jedan od svjedoka u suđenju Šišiću.
“Prizor koji smo zatekli pokojni snimatelj Milan Babić i ja naprosto nas je zaprepastio. S jednog je drveta visjelo tijelo dok je malo dalje gorjela olupina helikoptera u kojoj su bile još dvije osobe dok su druge dvije bile pokraj helikoptera“, svjedočio je o počinjenom zločinu tadašnji novinar HRT-a Zlatko Mehun koji se s kolegom snimateljem našao na mjestu događaja već 30-ak minuta poslije pada helikoptera.
Glasnogovornik Promatračke misije ubrzo je nakon događaja potvrdio kako je jugoslavenska vojska izvršila napad iako je beogradska kontrola leta znala za let i odobrila ga.
U Beogradu su pokušali negirati sudjelovanje zrakoplova “JNA” u tomu, uz tvrdnje kako toga dana nisu imali letova i za tragediju su okrivili Zagreb, iako su radarski sustavi u Hrvatskoj i susjednim zemljama zabilježili što se događalo. Na kraju se, poslije svih laži i objeda, režim u Beogradu kratko i šturo ispričao – i to je bilo sve. O kažnjavanju odgovornih ni riječi.
U Zagrebu je u katedrali za poginule promatrače služena misa zadušnica (dva dana poslije tragedije) i odana im je počast, a kraj njihovih ljesova držana je počasna straža.
Do suđenja zločincima je došlo zahvaljujući obiteljima žrtava
Europa je bila s pravom zgrožena ovim barbarskim činom.
U Srbiji i Crnoj Gori nikomu nije padalo napamet da pokrene bilo kakav postupak protiv naredbodavaca i izvršitelja zločina i oni bi ostali zauvijek nekažnjeni da se oko toga nisu angažirale obitelji žrtava.
Nakon što je 2001. godine na temelju međunarodne tjeralice uhićen u Mađarskoj i poslije 13 mjeseci ekstradicijskog pritvora isporučen Italiji, zločinac Emir Šišić je od talijanskog suda najprije osuđen na doživotni zatvor, ali mu je ta kazna zamijenjena za 15 godina zatvora. Već 2005. godine Italija je udovoljila zahtjevu Srbije i Crne Gore i dopustila njegov transfer u matičnu zemlju kako bi tamo nastavio s odsluženjem kazne. Srbijansko-crnogorski režim pomilovao ga je i pustio na slobodu nepune 3 godine nakon toga (2008.) s obrazloženjem da je to učinjeno “zbog dobrog vladanja i lošeg zdravstvenog stanja zatvorenika”. U zatvoru je proveo ukupno samo 6 godina.
Prije nego mu je suđeno u Rimu, Šišiću je hrvatski sud izrekao kaznu od 20 godina zatvora u odsutnosti (bio je nedostupan našim vlastima), ali su Srbija i Crna Gora uspjele izbjeći njegovu ekstradiciju u Republiku Hrvatsku, iako je riječ o zločinu počinjenom na njezinom teritoriju.
U Rimu je 2007. godine (poslije višekratnih pritisaka i zahtjeva obitelji ubijenih) podignuta optužnica protiv još četvorice visokih oficira bivše “JNA” koji su snosili zapovjednu odgovornost za počinjeni zločin obaranja helikoptera EZ. Optuženi su bivši načelnik Generalštaba “JNA”, Blagoje Adžić, zapovjednik Pete armijske oblasti, general Ljubomir Bajić, dežurni oficir u Operativnom centru Željava, potpukovnik Dobrivoje Opačić i zapovjednik Operativnog centra PVO (protiv-vazdušne odbrane) u Beogradu, pukovnik Božidar Martinović.
Tužitelj Erminio Amelio podignuo je optužnicu za višestruko ubojstvo s posebno otegotnim okolnostima i izazivanje zrakoplovne nesreće.
Prizivni sud u Rimu je u svibnju 2013. godine izrekao najveće moguće kazne od 28 godina zatvora Ljubomiru Bajiću i Dobrivoju Opačiću, dok je Božidar Martinović oslobođen. Blagoje Adžić umro je 2012. godine, tako da je sudski postupak protiv njega obustavljen prije izricanja presude.
Ova presuda obvezala je Srbiju na isplatu odštete obiteljima žrtava u ukupnom iznosu od 950.000 eura. (Vidi: http://www.glas-slavonije.hr/200095/2/Jugooficirima-po-28-godina-za-rusenje-helikoptera-EZ-a)
Šišić je u Srbiji nacionalni heroj i ponosi se zločinom
Proteklih godina zločinac Emir Šišić u više je navrata putem medija tvrdio kako nije on oborio helikopter, nego je isti pao zbog kvara, da bi napokon priznao zlodjelo, ali uz opravdanje kako je “samo vršio svoju dužnost” i “izvršavao naredbe”, govoreći da je ponosan na to i da bi ponovno učinio isto.
Od samoga počinjenja zlodjela, Šišić u Srbiji uživa status nacionalnog junaka, iako je riječ o činu kojega bi se svaka civilizirana zemlja morala sramiti.
Podsjetimo: pobijeni su ljudi koji su bili u misiji mira, u neborbenoj i nenaoružanoj letjelici koja nije predstavljala opasnost ni za koga i to nakon što je let najavljen a ruta odobrena od beogradske kontrole leta.
Srbija, Crna Gora i “JNA” tim su terorističkim i zločinačkim aktom pokazali koliko drže do Ženevske konvencije i poštivanja međunarodnog humanitarnog prava, pa i do digniteta samih Ujedinjenih naroda pod čijim je pokroviteljstvom potpisano primirje u Sarajevu samo 5 dana prije ovog zločina (2. siječnja 1992. godine). Agresor se nije pridržavao nikakvih normi i u tom okrutnom ratu u kojemu je provodio strategiju spaljene zemlje, razaranja, genocida i etničkog čišćenja, služio se svim, pa i najprljavijim sredstvima.
Europa, nažalost, nije razumjela o kakvim se barbarima radi – kao što ni danas nije u stanju shvatiti da se u Srbiji u suštinskom smislu u odnosu na razdoblje od prije 25 ili 30 godina nije promijenilo ništa.
Video zapis o obaranju helikoptera Promatračke misije EZ kod Novog Marofa 7. siječnja 1992. godine: https://youtu.be/utKPfaNgoqU
Zlatko Pinter