Na današnji dan, 8. kolovoza 1928., umro je hrvatski političar i vođa Hrvata u prvoj Jugoslaviji Stjepan Radić. Njegova je smrt bila posljedica komplikacija nastalih pri atentatu u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. Njega je ubio parlamentarni zastupnik (!) iz Srbije Puniša Račić, član Radikalne stranke…
Iz te fašističke stranke regrutirani su najveći zločinci u Domovinskom ratu poput Voje Šešelja, zločinca iz Voćina Dragoslava Bokana i dr., ali i današnji vođe Srbije četnički vojvoda i bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i sadašnji predsjednik Vučić. To je slika Srbije danas i razmišljanja srbijanskog biračkog tijela (na razmišljanje Hrvatima).
Ono što Hrvati ne znaju da je velikosrpska i fašistička Radikalna stranka inicijalno izrasla na idejama socijalizma.
Tom prilikom ubijena su i dva hrvatska parlamentarna zastupnika: Đuro Basariček i Pavle Radić, nećak Stjepana Radića. Ranjeni su Ivan Granđa i Ivan Pernar.
Herojski čin Ivana Granđe u beogradskoj Skupštini
Malo je poznat hrabri čin hrvatskog zastupnika Ivana Granđe iz sela Šašinovec koje je tada bilo dijelom kotara Sveti Ivan Zelina pored Zagreba. On je skočio pred Stjepana Radića da ga zaštiti od ubojice svojim tijelom i bio pri tome ranjen. To nije spriječilo proračunatog kraljevog agenta Punišu Račića da smišljeno nastavi pucati po isključivo hrvatskim narodnim zastupnicima i sa povikom: „Ha! Baš sam tebe tražio!“ i ubije vođu HSS-a, najjače hrvatske stranke, Stjepana Radića.
Nikola Pašić – predvodnik ideje Velike Srbije
Stjepan Radić ubijen je od pripadnika Narodne radikalne stranke, Srbina Puniše Račića. Bila je to stranka izrasla krajem 19. stoljeća na osnovama ideja srpskog socijalizma Svetozara Markovića, te je promovirala ideje liberalizma i socijalizma, kao i stvaranje Balkanskog saveza država.
Njen predsjednik je ubrzo postao omraženi Nikola Pašić, vrlo lukav i zavjerama sklon političar, koji je odlučio da se iz pragmatičnih razloga stranka približi srpskom dvoru i prijeđe iz oporbe u vlast.
Nikola Pašić i radikali imali su ključnu ulogu u atentatu na bivšeg srpskog kralja Milana Obrenovića, sklonog Austriji, koji je abdicirao u korist sina, ali praktički vladao Srbijom.
Bilo je to stoga što su Obrenovići bili germanofili i politički se vezivali uz njemačke zemlje i Austro-Ugarsku, za razliku od Pašića i „dvorske klike“ koja je otvoreno naginjala Rusima. Četiri godine kasnije, 1903. ,u velikoj zavjeri ubijen je srbijanski kralj Aleksandar Obrenović, a vođa Radikalne stranke Nikola Pašić postaje predsjednik Vlade Srbije.
Nakon Račićevog atentata na hrvatske zastupnike srbijanski kralj raspušta parlament, ukida Ustav i uvodi tzv. „šestojanuarsku diktaturu“ koju su najviše na svojim leđima osjetili upravo Hrvati kao oblik monarhofašističke diktature koja je ubijala i zatvarala sve protivnike režima.
Puniša Račić – pripadnik zavjereničke organizacije „Crna ruka“
Puniša Račić, crnogorski Srbin, već je kao mladić pripadao ogranku crnogorske omladinske organizacije „Crna ruka“, terorističke skupine koja je izvršila Sarajevski atentat 1914. i bila povod Prvom svjetskom ratu. Pokušao je sa zavjerenicima ubiti i crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića, zbog ukidanja samostalnosti Crne Gore i pripajanja Srbiji.
U Crnoj Gori je zbog toga u odsustvu osuđen u Bombaškoj aferi 1908. na dvije godine zatvora, a u Kolašinskoj prevratničkoj aferi 1909. na smrt strijeljanjem.
Nikola Pašić ga koristi kao obavještajca i zavjerenika u srbijanskim interesnim područjima Makedoniji i Kosovu, koje su tada bili pod turskom vlašću.
VIDEO 20. lipnja 1928. – U Beogradskoj skupštini Puniša Račić izvršio atentat na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike
Srbin Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni.
Verbalni sukobi
Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.
On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.
Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao da zašuti ili će da ga ubije.
Podizanje tenzija
Naskoro je opet došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića. Lune je Radićevcima prijetio i pozivao ih: Priđite k meni, ako smijete! Na to je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali:Oho! Lune prijeti. To je Čaruga! Predsjednik Skupštine je zaprijetio da će prekinuti sjednicu.
Nova je buka nastala, kad je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: Ja se vas ne plašim. Ja ću vam kazati isto, što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!
Predsjednik je Popovića radi ove prijetnje kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju: Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva. Ima nekoliko godina, otkad je trebalo, da se naša država konsolidira. Kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao najgore klevete, da smeta sređivanje te izdaje interese našega naroda i ove naše države.
Tijekom govora prekidao ga je Svetozar Pribičević konstatirajući da Europa mora da zna da se ovdje prijeti oružjem. Tečajem govora Puniše Račića digla se u dvorani velika graja. Kad je pak dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima:Opljačkali ste begove!, izašao je Puniša Račić iz svoje klupe na desnici, je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, te se okrenuo prema predsjedniku Ninku Periću i rekao mu: Tražim, g. predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti!
Tragično krvoproliće
Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!
»Ha! Tebe sam i tražio!« I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti – piše Rudolf Horvat u svojoj knjizi Hrvatska na mučilištu.
Nakon pucnjave dok je prolazio kroz ministarsku sobu Puniša Račić po izjavi nazočnih u tom je trenutku vikao ‘Živela Velika Srbija!’ Mirno je, neometan i naoružan, izašao iz zgrade Skupštine. Tu ga je čekao automobil te se zajedno s radikalom Draganom Bojovićem odvezao.
Basariček izdahnuo na podu Skupštine, Pavle Radić stigao do bolnice i umro
Ranjenim narodnim zastupnicima HSS-a u odmah je pomoć pružilo nekoliko narodnih zastupnika koji su po zanimanju bili liječnici.
Đuro Basariček izdahnuo je samo 12 minuta nakon atentata ležeći na podu Skupštine, između prvih klupa i stenografskoga stola. Stjepan Radić neko vrijeme išao je sam do hodnika te je tu posrnuo i srušio se. U beogradskoj bolnici je taj isti dan operiran.
U bolnicu su prevezeni i ranjeni narodni zastupnici Pavle Radić, Ivan Granđa i dr. Ivan Pernar.
No, Pavle Radić nije dugo izdržao. Preminuo je pet minuta nakon dolaska u bolnicu, a točno 55 minuta a pedeset i pet nakon atentata.
U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dr Pernara jedan centimetar iznad srca.
Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod.
Toga je dana u beogradskoj Narodnoj skupštini srpski radikal Puniša Račić izvršio atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke. Među njima je bio upravo Stjepan Radić, velikan hrvatske povijesti i simbol borbe protiv beogradskog centralizma
Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja parabelum na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod.
Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.
Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, neće li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici.
Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa.
Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Granđa i dr. Pernar.
Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.
Posljedice atentata
Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.
Izvor: hr.wikipedia.org,
prema knjizi Rudolfa Horvata HRVATSKA NA MUČILIŠTU
Zagrebačke novosti o atentatu koji je izazvao prosvjede u Zagrebu pisale je ovako:
Puniša Račić stao je na desnu govornicu uzbuđen, izvadio je revolver i počeo pucati. Ispalio je pet hitaca u pravcu Radićevaca. Pavle Radić je jednim hicem pogodjen u lijevu stranu kraj srca. Ovoga časa umire. Basariček, koji je stajao pred stenografskim stolom, u momentu kad je htio da spriječi Račića da puca, pogodjen je sa dva hica, jednim u ledja, jednim u vrat. Teško je ranjen. Stjepan Radić jednim revolverskim metkom pogodjen je u trbuh. Uspio je da izadje na hodnik i tu je pao. Prenesen je u seljački klub. Dr. Pernar je teško ranjen u lijevu stranu prsiju. Ivan Grandža u lijevu ruku. Prebijena mu je kost. Ogromno uzbuđenje i panika u dvorani«
Atentator uživao u zatvorskom luksuzu
Vlada je dva sata nakon atentata u svome priopćenju osudila Račićev atentat, ali je naglasila kako se radi o “jednome ličnom zločinu” i kako će atentator biti predan sudu.
Prije nego što su ga definitivno zatvorili Puniša Račić je izjavio pred novinarima: ‘Nisam mogao više da gledam, kako se baca blato na sve što je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvršio’.
Prebačen je Požarevac u zatvor gdje je sljedećih 13 godina imao luksuzni tretman. Iako je osuđen na 20 godina zatvora, pustili su ga 1941. godine. Partizani su ga po ulasku u Beograd u listopadu 1944. godine na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.
Stjepan Radić mjesec i pol dana nakon atentata od posljedica ranjavanja preminuo.
Ivan Prenar se uspio oporaviti nakon atentata. Umro je 1967. godine, a Ivan Granđa umro je 1953. te je pokopan u Zagrebu, u zajedničkoj grobnici uz Stjepana i Pavla Radića, Đuru Basarička i Josipa Predavca.
M.M. /G.S.