9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.
Nakon što ga je jedan makedonski revolucionar pogodio mecima s praga njegovog vozila, kralj, koji je došao brodom Dubrovnik u službenu posjet Francuskoj, podlegnuo je ranama u 17 sati u prostorijama prefekture.
Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata – bez ikakve skrbi. Francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, je također podlegnuo ranama u bolnici.
Istraga je odmah otkrila da su atentat organizirali hrvatski nacionalistički pokret “Ustaše” i makedonska nacionalistička organizacija VMRO – dvije grupe, s razlogom, izrazito neprijateljski raspoložene prema Jugoslaviji i velikosrpskoj diktaturi koju je obnašao i simbolizirao kralj Aleksandar.
Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine ”La Belle Jardiniere “, odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana 11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.
Izvedeni pred sud u Aix-en-Provenceu, trojica ustaša, koji su bili samo suradnici u atentatu, osuđeni su na doživotnu robiju, i to nakon vrlo burnih rasprava, a koje dovode i do smrtne kazne u odsustvu za navodne organizatore atentata : Antu Pavelića, Eugena Kvaternika i Ivana Perčevića.
Pored brojnih pravnih neispravnosti kojima su bili izloženi, navedimo da su u ispitivanju sudjelovala dvojica jugoslavenskih agenata, Živojin Simonović i Vladeta Miličević.
Njihov odvjetnik George Desbons je bio uklonjen s glavne rasprave 19. studenog. Desbons je sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa (od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.
Sudski proces nije omogućio da se više sazna o motivima i povodima akcije osuđenika. Činjenica je da sud, zanesen ” francusko-srpskim prijateljstvom “, ne bi nimalo tolerirao da mu se pričalo o ekscesima kralja, koji je, da se pokazao kao vrijedan saveznik Francuske, nije zato bio ništa manje krvoločan tiranin svoga naroda. U svakom slučaju, “raison d’etat” nije dopuštao da se gubi vrijeme na metode vladanja kralja koji je naredio pljačku Hrvatske, zatvaranja, mlaćenja, pa čak i ubojstva protivnika, time što se oslanjao na žandarmeriju, koju povjesničar François Broche opisuje kao ” vulgarnu bandu”.
” Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal ” rekao je branitelj Bonelli.
”Ustaše nisu ljudi za prodaju “nastavio je pravnik Saint-Auban.” Oni su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih. Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci. Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari… To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine”
A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima: “Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška”.
Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka ”žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti”, da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak: “Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal”
Presuda je donesena 12. veljače u 19.30 sati. Ustaše su sačuvale glavu (koju je glavni tužitelj Rol tražio), ali su zato osuđeni na doživotne kazne. Na vijest o presudi došlo je do manjih demonstracija u Zagrebu, kada su stakla na konzulatu Francuske bila polupana. S jugoslavenske strane žalilo se što je giljotina izbjegnuta, no svejedno je preneseno zadovoljstvo. “Dva tjedna nakon presude trojici ustaša”, piše komesar Georges Paulet, “po običaju, podijeljena su odlikovanja visokom osobama koje su pratile cijeli slučaj, kao i upornim ispitivačima koji su sudjelovali u istrazi, ali i svjedocima. Komesari su, između ostalih, bili imenovani vitezovima “Bijelog Orla Srbije”.
Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti ih, a i svaka druga država bi bez dvojbe uradila to isto.
Ali ono što je bilo puno zabrinjavajuće jest da se ta tragedija iskoristila za trajno sotoniziranje hrvatskih nacionalista kao i same hrvatske neovisnosti. Konačno, troje ljudi samo su platili istim novcem uzurpatoru o čijim je zločinima i nepodopštinama francuska vlada dobro znala (u jesen 1928. godine, Aristide Briand i Gaston Doumergue dali su zeleno svjetlo za uspostavu diktature).