Na panelu u Matici hrvatskoj sudjelovali su: s Hrvatskog katoličkog sveučilišta Tado Jurić, iz Odjela za planiranje i praćenje provedbe mjera populacijske politike Nada Rajić, iz Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja Jure Vujić, iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Saša-Poljanec Borić.

Doc. dr. sc Jurić je naglasio da si ljudi prije migriranja postavljaju pitanje hoće li biti sretniji ako ostanu ili ako odu iz Hrvatske. Kazao je kako su istraživanja na sveučilištu Oxford pokazala da migracije generalno na svjetskoj razini ne doprinose povećanju zadovoljstva životom.

“Rast primanja utječe na osjećaj sreće svakako, ali samo do jednog stupnja. Osnovni problem zašto više novaca ne dovodi do više sreće je u tome što se ljudi uvijek uspoređuju s drugim ljudima. Tako na primjer kad dođete u München, imate tri puta veću plaću od Hrvata u Hrvatskoj, ali isto tako tri puta manje bogatstva od prosječnog Nijemca. Jedina migracija koja se pokazala uspješnom na razini svijeta je migracija iz istočne Europe u zapadnu, a to je problem za nas Hrvate. Problem je zato što su Hrvati sretniji izvan granica domovine nego li u Hrvatskoj.”

Nadalje je ponudio tezu da se Hrvati iz Njemačke neće ni vratiti jer se nisu razočarali tamo, i postavio pitanje zašto su Hrvati razočarani u svoju domovinu?

“Literatura pokazuje da se iz svih hrvatskih migrantskih zajednica vraća jedna petina ili čak i manje iseljenika. Kad smo iseljenike pitali zašto se ne biste vratili u Hrvatsku, kao razloge ponudili su potplaćenost, budućnost i sigurnost djece, negativnu atmosferu u društvu, ali ponajviše se ne bi vratili zbog politike – okvira koji se stvara na korist privilegiranih i podobnih.” Na kraju je izlagač poručio kako je Evolucijska psihologija dokazala da društva koja ne kažnjavaju varalice i ne nagrađuju trud, propadaju.

Nada Rajić pozornost okupljenih svratila je na pitanja nacionalne migracijske politike i mjera za povratak iseljenih. Kazala je da su migracije posebno povezane s gospodarstvenim i socijalnim politikama. “Hrvatska je bila i ostala s viškom radnih resursa u odnosu na tempo i mogućnosti gospodarskog rasta.” Predložila je i osnivanje centara diljem države za povratnike. Prema njezinoj ideji ti bi se centri mogli koristiti i za prihvat i integraciju drugih migranata.

Jure Vujić iz Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja komentirao je trenutne migracije u svijetu. Dao je odgovor na pitanje jesu li one slučajne ili su proizvedene.

“Migracije koje proizlaze iz kriznih žarišta i ratnih žarišta na srednjem i Bliskom istoku generalno su proizvedene. To su migracije koje se većinski vrše putem ratnih koridora koji su unaprijed pripremljeni i usmjereni prema zapadu, a organizirani ratnim manevrima i operacijama. “Vujić je rekao kako je veliki problem riješiti dilemu između spontanih i generiranih migracija jer postoji mnogo ruta koje su infiltrirale one klasične, gospodarske, ratne i izbjegličke rute.

Ovaj pravnik i sam je povratnik u Hrvatsku. Na temelju vlastitog iskustva komentirao je pojam remigracije. “Svaki povratak u domovinu, a to je sadržaj remigracije, ovisi na mikro (indiviualnoj) razini o određenih obiteljskim, kulturološkim i socijalnim aspektima. Mojoj obitelji je bilo sasvim normalno očekivati da ćemo se jednog dana vratiti jer je migracija bila potaknuta političkom dimenzijom. Koncept remigracije je ovisan o duhu vremena, a taj duh nije bio toliko negativan osamdesetih i devedesetih godina u smislu remigracije. Tada su države i težile povratku migranata. Danas u globaliziranom svijetu na sveučilišta se infiltrirala ideja dekonstruktivnih namjera da se globalne migracije pokažu kao nešto poželjno. Ta ideologija pokretljivosti smatra da migranti mogu biti potpuno globalistički integrirani nomadi koji  putem raznih migracijskih mreža putuju, vračaju se i ponovno putuju. Rekao bih da se rado o relativizaciji pojma emigracije koji se često diskreditira u liberalnim ‘mainstream’ medijima koji ga žele pokazati kao desno obojenu i konzervativnu paradigmu. Proces remigracije neke zemlje pomažu i u financijskom smislu, to je proces koji je u kontekstu Hrvatske je neophodan.”

O Hrvatskoj znanstvenoj politici u uvjetima globalne digitalne transformacije govorila je Saša Poljanec-Borić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Gospođa Borić je kritičkim pristupom preispitala smisao vođenja ekspanzivne politike razvoja sveučilišta u uvjetima niskog fokusa na znanstveno-istraživački rad. Također, ukazala je na sve gori položaj društvenih znanosti u nacionalnoj znanstvenoj politici. Posebno je istaknula vezu društvenih znanosti i razumijevanja globalne društvene stvarnosti te položaja malih kultura u uvjetima isprepletene modernosti i znanstvenog kozmopolitana.

T.H.