U ponedjeljak, 18. studenoga 1991., oko 7 i 30 ujutro pripadnici srpskih paravojnih postrojba, te 9. Kninskog korpusa agresorske JNA na čelu s Ratkom Mladićem, počeli su krvavi pohod na Škabrnju. Pomoć su im uz topništvo i tenkove pružili i zrakoplovi kao i helikopter kojim je izvršen desant na Škabrnju. Samo tog dana u Škabrnji je stradalo 48 civila i 15 branitelja…
Negzana Pavičić izgubila je u ovom masakru djeda, oca, majku i supruga Milu kojeg su joj ubili pred očima. Zajedno s dvije malene kćeri i sama je jedva ostala živa.
„Počele su pljuštati granate sa svih strana po mom selu Škabrnji. Ja i muž brzo smo uzeli djecu i odnijeli ih u podrum. Ubrzo su stigli i svi ostali koji su se povlačili od početka sela pa do nas. Bilo nas je oko pedesetak, razmišljali smo da idemo bježati, ali nismo imali kamo. Četnici su okružili cijelo selo s 29 tenkova, transportera, a četnicima se ni broja nije znalo. Naši su s 30 pušaka uspjeli odolijevati oko tri sata. Bilo je grozno. U podrumu nismo bili svjesni što se događa, da ih toliko ima i da su naši izginuli. Još smo imali nade da ćemo se izvući, obraniti, dok nisu tri granate ispaljene iz tenka udarile u našu kuću i dok nismo čuli kako viču: “Ubit ćemo vas sve, ustaše, izlazite van, predajte se. Tada su se svekar i muž predali rekavši: “Nemojte pucati, ovdje su samo žene i djeca, nemojte njih pobiti.” Muža su mi odmah ispred kuće ubili, dok su nas izvodili iz podruma. Djeca su plakala, svi smo bili izvan sebe. Nisu nam dali da bilo što nosimo, ja sam uzela maloj jaketicu, ali sam ju morala baciti. Od podruma pa do ceste pucali su i ubijali redom. Gledali smo naše rodake, prijatelje, susjede kako padaju mrtvi. Među njima je bio moj djed. Došao je neki jugooficir i nije im dao da dalje ubijaju. Vikali su da će nas sve poklati, pobiti, da nam eto sad Tuđman i Hrvatsku, da nas spase oni za koje smo glasovali. Jedan viče držeći nož u rukama kako do sada nije nikoga zaklao, ali da bi mene i moju malu s guštom. Odvezli su nas u vojarnu u Benkovcu. Tad sam saznala da su mi otac i majka ubijeni, čega je bilo svjedok dijete od petnaest godina. Tu su nas opet saslušali i ispitivali. Rekli su nam da će nas isti dan predati Šibeniku ili Biogradu, da pregovaraju tko će nas preuzeti. Na kraju su nam rekli da nas naši ne će primiti, slali su nas Zemunik četnicima, rugajući se da sigurno tamo nekog poznajemo.“
Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana i u susjednom Nadinu, a tijekom višegodišnje okupacije sve do konačnog oslobođenja u “Oluji” broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Bestijalnost su osim na ljudima, zločinci iskazali i na životinjama, kao i imovini Škabrnjana.
Napadom na Škabrnju osobno je zapovijedao Ratko Mladić ratni zločinac kojem se sudilo u Haagu, ali ne i za Škabrnju. Upravo je na pitomom ravnokotarskom mjestu ispekao krvavi zanat za daljnje pohode diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.
Istraga u kaznenom djelu protiv Zorana Tadića, osumnjičenog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu prekinulo je jer Tadić koji živi u Srbiji nije dostupan pravosudnim organima RH, a zbog pandemije koronavirusa međunarodna suradnja je usporena. Jedinu aktivnu optužnicu za Škabrnju ima državljanin BIH Milan Gnjidić kojeg je ŽDO u Splitu optužio u prosincu 2018. godine da je kao pripadnik Dobrovoljačkog voda Benkovac, izravno sudjelovao u mučenju i ubijanju zarobljenih civila u Škabrnji, ali ni on nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Na suđenju u odsutnosti do sada je donesena presuda protiv deset sudionika škabrnjskog pokolja, odvojeno su osuđeniZorana Banić i Jovan Badžoka kao pomagači u zločinu, ali do danas nitko iz zapovjednog lanca i izvršitelja toga okrutnog zločina nije odgovarao.