Misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko, te slavne pogibelji branitelja ove utvrde 1578. godine, održano je u nedjelju 10. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu je predvodio sisački biskup Vlado Košić, a u koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak i domaći župnik vlč. Stjepan Filipec…
Slavlju je zbog epidemiološke situacije te potresa prisustvovala manja skupina hodočasnika pristiglih iz Sisak, Zagreba, Ivanić-Grada i drugih dijelova Domovine.
U homiliji biskup je rekao kako su branitelji Gvozdanskog svijetli primjer ljubavi prema Domovini i žrtve za nju. „Poznato nam je kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili. Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju“.
Biskup je rekao i kako je danas naš najveći neprijatelj potres, koji je u ovom kraju započeo 29. prosinca prošle 2020.godine. „On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi. I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo. Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje? Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav. Koliko li je samo tona, šlepera, vagona hrane, tople odjeće, sredstava za higijenu, grijalica došlo ovih 12 dana u Sisak, Petrinju, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Dvor, Pokupsko i druge naše župe, mjesta i gradove došlo od dobrih ljudi, osoba i ustanova koje su se same osjetile pozvane i potaknute velikom našom nevoljom učinile sve što su mogle da pomognu najpotrebnijima! A koliko je također naših mladih i svih ljudi koji su željeli pomoći pohrlilo i još uvijek, pa i danas, prihvaća tu pomoć i raspoređuje je i dostavlja ljudima po mjestima stradanja! To jedan veliki festival ljubavi koji je izazvan velikom nesrećom. I sigurni smo da će ljubav pobijediti zlo, da će naše zajedništvo odnijeti pobjedu nad potresom“, ohrabrio je biskup okupljene vjernike.
Govoreći o današnjoj svetkovini Krštenja Gospodnjega biskup je ustvrdio kako je ona prilika da razmislimo o svome krštenju kojim smo ušli u zajednicu vjernika, postali članovi Crkve i Isusovi učenici. „Taj krsni savez neprestano je na ispitu, stalno ga trebamo potvrđivati i svojim postupcima i životom svjedočiti da pripadamo Isusu Kristu. Naši branitelji Gvozdanskoga nisu dvojili bi li izdali svoju vjeru i spasili živote, ili ostali vjerni Kristu i branili Domovinu. Oni su izabrali ostati vjerni svojemu krštenju, svojoj vjeri i svome narodu. A mi? Udari nas jedna pandemija i već smo uznemireni, već protiv Boga i protiv ljudi prosvjedujemo, već smo depresivni i ne znamo kako se nositi s time. Dođe potres i posve smo obezglavljeni, zabrinuti za sebe i tjeskobni jer nas to zlo udara bez najave i nanosi nam svima neizmjerne štete, čije posljedice ćemo liječiti godinama. Mi u svemu tome, u svim tim kušnjama trebamo ostati ljudi i kršćani. Trebamo sačuvati pouzdanje u Gospodina jer on će nam se smilovati, on dopušta ove kušnje ali će nam rane poviti i neće nas ostaviti same. Neki pitaju, gdje je sad Bog naš, ali on je s nama, on upravo trpi u onima koji su najviše pogođeni nevoljama, potresom i bolestima, koji su sami i koje nitko ne obilazi… Zar ne vidimo da je Bog dopustio ovo zlo da se zbližimo, da mislimo više na druge, da se posjećujemo? Potresno mi je bilo jučer u Novom Glinskom Selu slušati svjedočanstva volontera koji su pronašli ljude na udaljenim mjestima kojima nitko ne dolazi, osim vukovi. A oni su ih pronašli i pokazali im da nije istina da je čovjek čovjeku vuk, nego da je čovjek čovjeku čovjek“, zaključio je biskup Košić.
Nakon mise vijence i svijeće kod križa i spomenika stradalim mještanima Gvozdanskog položili u pristigli hodočasnici.
—————————————————-
Biskupova Homilija u nastavku,
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija u Gvozdanskom
Nedjelja Krštenja Gospodnjega, 10. siječnja 2021.
Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre,
Slavimo ovu svetkovinu, kojom završava božićno vrijeme, ovdje u Gvozdanskom da bismo se spomenuli slavne pogibije hrvatskih branitelja 13.siječnja davne 1578.godine. Oni su svim naraštajima našeg naroda svijetli primjer ljubavi prema Domovini i žrtve za nju. Poznato nam je kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili.
Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju.
Danas nema više pred Gvozdanskim i Hrvatskom ni Turaka ni komunista ni Srba (ako nekih i ima, pritajili su se). Pa ipak naš je opstanak i na Banovi i u domovini Hrvatskoj na neprestanoj meti neprijatelja te se i te kako za njega i danas trebamo boriti.
Danas je najveći naš neprijatelj potres koji je u ovom kraju započeo 29.XII.prošle 2020.godine. On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi. I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo.
Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje?
Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav. Koliko li je samo tona, šlepera, vagona hrane, tople odjeće, sredstava za higijenu, grijalica došlo ovih 12 dana u Sisak, Petrinju, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Dvor, Pokupsko i druge naše župe, mjesta i gradove došlo od dobrih ljudi, osoba i ustanova koje su se same osjetile pozvane i potaknute velikom našom nevoljom učinile sve što su mogle da pomognu najpotrebnijima! A koliko je također naših mladih i svih ljudi koji su željeli pomoći pohrlilo i još uvijek, pa i danas, prihvaća tu pomoć i raspoređuje je i dostavlja ljudima po mjestima stradanja! To jedan veliki festival ljubavi koji je izazvan velikom nesrećom. I sigurni smo da će ljubav pobijediti zlo, da će naše zajedništvo odnijeti pobjedu nad potresom.
Danas slavimo svetkovinu Krštenja Gospodnjega. Prilika je to da razmislimo o svome krštenju kojim smo ušli u zajednicu vjernika, postali članovi Crkve i Isusovi učenici. Taj krsni savez neprestano je na ispitu, stalno ga trebamo potvrđivati i svojim postupcima i životom svjedočiti da pripadamo Isusu Kristu. Naši branitelji Gvozdanskoga nisu dvojili bi li izdali svoju vjeru i spasili živote, ili ostali vjerni Kristu i branili Domovinu. Oni su izabrali ostati vjerni svojemu krštenju, svojoj vjeri i svome narodu. A mi? Udari nas jedna pandemija i već smo uznemireni, već protiv Boga i protiv ljudi prosvjedujemo, već smo depresivni i ne znamo kako se nositi s time. Dođe potres i posve smo obezglavljeni, zabrinuti za sebe i tjeskobni jer nas to zlo udara bez najave i nanosi nam svima neizmjerne štete, čije posljedice ćemo liječiti godinama. Mi u svemu tome, u svim tim kušnjama trebamo ostati ljudi i kršćani. Trebamo sačuvati pouzdanje u Gospodina jer on će nam se smilovati, on dopušta ove kušnje ali će nam rane poviti i neće nas ostaviti same. Neki pitaju, gdje je sad Bog naš, ali on je s nama, on upravo trpi u onima koji su najviše pogođeni nevoljama, potresom i bolestima, koji su sami i koje nitko ne obilazi… Zar ne vidimo da je Bog dopustio ovo zlo da se zbližimo, da mislimo više na druge, da se posjećujemo? Potresno mi je bilo jučer u Novom Glinskom Selu slušati svjedočanstva volontera koji su pronašli ljude na udaljenim mjestima kojima nitko ne dolazi, osim vukovi. A oni su ih pronašli i pokazali im da nije istina da je čovjek čovjeku vuk, nego da je čovjek čovjeku čovjek.
Međutim naš najveći neprijatelj danas je demografsko izumiranje, za koje nam nisu krivi ni neprijatelji koji izvana ulaze u našu Domovinu i žele ju osvojiti, nisu nam krivi ni potres ni zarazne bolesti, nego – mi sami. Zašto današnji hrvatski ljudi više nemaju volje rađati djecu, radovati se životu i podizati potomstvo? Je li negativni utjecaj današnjeg konzumerističkog i hedonističkog svijeta tako jak? Zar naše mlade roditelje, koji bi mogli imati više djece, samo vlastita komocija sprječava da su postali sebični te ne uspijevaju misliti na druge, već samo na sebe i vlastitu sreću? Ne znaju da je vlastita sreća u tome da se dajemo i žrtvujemo za druge i da samo takav pristup može osigurati budućnost.
Naši branitelji Gvozdanskog nisu se predali neprijatelju. Neprijatelj ih nikad nije pobijedio! I njihova je hrabrost ostala svijetli primjer i poruka svim našim novim naraštajima kako se treba voljeti Domovina, kako se treba ostati vjeran svojem krsnom savezu i katoličkoj vjeri – pa i pod cijenu žrtve života.
Govori li i nama taj događaj ili nam se čini da je bio uzaludan i nepotreban? Jesmo li danas već toliko svi odlutali od svijesti da nam je kršćanska vjera najveća svetinja i da nam je domovina darovano mjesto gdje trebamo braniti svoj identitet do posljednje kapi krvi? Jesmo li nadahnuti njihovim primjerom sposobni za borbu do kraja, za hrabrost da branimo život, da ne dopustimo raznim smutljivcima – kako bi rekao pokojni prvi predsjenik RH – da nam kroje sudbinu? A takvih ima na sve strane, već vidimo da i od ove zadnje nesreće žele profitirati… ali ne za Domovinu nego za vlastiti ili džep ili političku moć ili slavu… no gdje nema ljubavi prema drugima, gdje izostaje osjećaj odgovornosti i vjernosti zadanoj riječi i svojem identitetu, tu se sve ruši… gore negoli u potresu. Nakon potresa mogu se obnoviti sve porušene kuće, škole, bolnice, crkve i kapele. No, nakon što se sruši čovjekova sloboda, kršćanska vjerodostojnost i nacionalna odgovornost, to je ruševina doista veoma velika koju je teško i gotovo nemoguće obnoviti.
Završit ću ovo razmišljanje riječima našega blaženika Alojzija Stepinca, u kojima se vidi odlučnost braniti vjeru pod svaku cijenu… on je očito od branitelja Gvozdanskog naučio lekciju, koju bismo svi trebali naučiti. On je mons. Smiljanu Čekadi, biskupu skopskom, 13. siječnja 1959.napisao: „Nova Godina počastila nas sa novom zapljenom crkvene imovine, što je još ostalo: to jest, mnoge će crkvene institucije ostati bez kuća. Ti si to uostalom već iskusio ondje. Zato znam, da se ne ćeš uzrujati na ovu novu navalu. Baš sam ovih dana imao pri ruci krasne riječi svetog Pia X. od 18.X.1908., dakle pred pedesetak godina, kad su oduzimali biskupske rezidencije francuskim biskupima. Tada je progovorio sveti Pontifex: „Moja je jedina žalost, da me nema među vama, da trpim i sa vama bijem bojeve Božje… Ostavite vaše palače… Ne primajte ništa od onoga, koji hoće da od Crkve učini ropkinju, pa niti jedne pare, da utažite svoju glad. U vašim kušnjama, u vašoj boli gledajte samo Krista Isusa, lišena svega, gola, raspeta!“ Nisam dakle ni ja oklijevao dati mig p. koadjutoru i kleru: neka nose sve, ako hoće i katedralu, ali duša nikada! Zgrade se lako vrate i vratit će se, u koliko budu potrebne. Izgubljene duše nikada.“
Tu odlučnost molimo i za nas, za naše ljude i danas u novim nevoljama, svjesni da ćemo s Bogom uvijek pobijediti.
Amen.
L.K.
Vezane vijesti;
(VIDEO) ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA: ‘‘NEK’ SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’