Hrvatska ima sustav kojim se odmah mogu podignuti, uvezati i koristiti svi državni, javni, lokalni, nevladini i poslovni resursi za obranu od bilo koje katastrofe. Umjesto da rade svoj posao, svi odgovorni potreseno su hodali za Plenkovićem i Milanovićem po Petrinji, Glini, Sisku…
Hrvatski Zakon o sustavu domovinske sigurnosti jedan je od najboljih u svijetu. Prepisan je iz izraelskih, američkih i drugih uzornih izvora. Nakon dugih zakulisnih bitaka različitih lobija duboke države oko ovlasti i kontrole u tom novom sustavu, u studenome 2017. napokon je prihvaćen. Požurili su ga katastrofalni požari u Splitu i oko njega u srpnju iste godine koji su pokazali da ne postoje funkcionalan zapovjedni lanac i koordinacija službi u kriznim i katastrofičnim situacijama.
I tako smo pod dojmom požara, da se nered i kaos ne ponove, dobili Zakon o sustavu domovinske sigurnosti prema kojem se u roku ‘odmah’, u praksi u samo nekoliko sati, mogu podignuti, uvezati i upotrijebiti gotovo svi državni, javni, lokalni, nevladini i poslovni sustavi i resursi koji mogu biti od koristi u obrani od bilo koje katastrofe ili prijetnje.
To je ono što se po Zakonu može. A onda se 29. prosinca dogodio razoran potres u Petrinji, najsnažniji u Hrvatskoj otkako je mjerenja, uzdrmavši Sisak, razorivši Petrinju, Glinu i niz okolnih mjesta. Prema Zakonu je daljnje postupanje prilično nedvosmisleno i jednostavno. A budući da ga je Vlada propustila primijeniti u vrijeme proljetnog potresa u Zagrebu, očekivala sam da će se možda iz tog iskustva izvući neke pouke.
Prve vijesti o ljudskim žrtvama i razornosti potresa u manjim mjestima i selima donijeli su samoorganizirani volonteri, osobito iz navijačkih skupina, koji su tim ljudima i donijeli prvu pomoć. U drugom su se valu dopremom pomoći za provizorno stambeno zbrinjavanje istaknuli samoorganizirani poduzetnici.
Civilna zaštita kao najslabija karika
No postoji možda i lošija opcija od ove koja se dogodila: da je Zakon odmah primijenjen, da je koordinacija na nacionalnoj razini sa svim zapovjednim ovlastima po dužnosti povjerena potpredsjedniku Medvedu, da je šef operativnog stožera postao ministar Banožić (koji tri dana nakon potresa obećava da će sutradan postaviti dvadeset vojnih šatora), a da je koordinacija volontera povjerena šefu Civilne zaštite, gospodinu Trutu (koji ih je izvrijeđao nakon što su obavili njegov posao)…
Nije vjerojatno da bi sustav u rukama nekompetentnih pojedinaca bio efikasniji. Ali sigurno je da bi skrivajući svoje propuste zaustavili onu spontanu humanitarnu energiju koja se još jednom pokazala kao najveća hrvatska snaga, probudivši nadu da možemo drukčije. Šest dana nakon potresa Vlada je napokon osnovala krizni stožer.
U sklopu sustava Civilne zaštite, koji se pokazao kao najslabija karika u krizi. Na redu je obnova. A to već nije posao koji bi naša uvezana politička elita prepustila entuzijastima i volonterima. Profesionalci već čekaju svoj dio kolača. Uostalom, jednom su već obnovili kuće na Banovini. Tako da se ruše i bez potresa.