Gnjev boga mora
Civilizacija Inka, naroda čije se carstvo u doba španjolskih osvajanja protezalo na prostoru današnjega Perua kao središta, Ekvadora, dijela Bolivije i sjevernog Čilea, bila je iznimno napredna. Rješenja o gradnji ovi ljudi su donosili imajući na umu opasnost od potresa. Sličan pristup imale su tradicionalne japanske kulture. Stanovnici te zemlje vjerovali su da potrese izaziva Namazu, golemi som koji živi u blatu ispod otoka. U antičkoj Grčkoj, prevladavalo je pak uvjerenje da potrese uzrokuje ljutnja boga mora Posejdona.
Strava na Siciliji
Kišnog jutra u pet sati i dvadeset minuta, 28. prosinca 1908. godine, sicilijansku luku Messinu (na slici!) pogodio je prvi od tri katastrofalna potresa, koji su razorili devedeset posto građevina i odnijeli živote većine žitelja. Točan broj poginulih se ne zna. Tadašnje neslužbene procjene spominju brojku od 90.000 duša u samoj Messini, 40.000 u kopnenoj luci Reggio di Calabria, te oko 27.000 u gradovima i selima duž Messinskog prolaza. Potres je udario jačinom od 7.5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a njegov epicentar bio je ispod Messinskog prolaza, koji odvaja Siciliju od talijanskog kopna. Nažalost, bio je to tek početak užasa. Tek što su se preživjeli počeli izvlačiti iz ruševina, u more ih je pomeo tsunami visok osam metara. Drugi su poginuli u velikom požaru koji je buknuo zbog probijena plinskog voda i postupno zahvatio čitav grad. Presudnu ulogu u katastrofi odigrala je slaba gradnja – impresivne palače i javne zgrade Messine bile su sagrađene od visokih i tankih zidova od šljunka, s cementom loše kvalitete.
Potres, požar i pljačkaške horde
Antiohija (današnja Antakya u Turskoj) u šestom je stoljeću bila važan trgovački grad. Imala je popločane ulice osvijetljene uličnim svjetiljkama, kazališta, amfiteatre i javna kupališta, a sve je to bilo opasano masivnim kamenim zidinama. Dana 29. svibnja 526. grad je bio užurbaniji nego inače. Tisuće vjernika okupile su se uoči blagdana Uzašašća, koji se slavio sljedeći dan. Oko šest sati popodne, kad su ljudi pošli kući, katastrofalan potres sručio se na Antiohiju. Čitave građevine padale su poput kula od karata, zarobivši ljude među ruševinama. Tada je uslijedio drugi šok: razbuktao se ogroman požar, koji je priječio svaki izlaz. Nesretnici zatočeni pod ruševinama izgorjeli su ili su se ugušili. U potresu, požaru i pod ruševinama život je izgubilo između 250.000 i 300.000 ljudi. Horde lopova harale su ruševinama, skidale nakit i odjeću s mrtvih, kidale dragocjene ukrase s građevina. Napadali su iznemogle preživjele, pljačkali i ubijali svakoga tko im se suprotstavio.
Slogan na dimnjaku
Kina je iznimno osjetljiva na potrese: ta mnogoljudna zemlja leži u tzv. “pacifičkom vatrenom krugu”, zoni vulkanske aktivnosti koja okružuje Pacifik. Ugrožena je i zbog kretanja Indijske ploče, koja se podvlači pod Azijsku ploču duboko ispod Himalaja. Smatra se da je seizmologija, znanost koja se bavi potresima, nastala upravo u Kini. Ništa, međutim, nije moglo pripremiti ljude na katastrofu koja se dogodila u Tangshanu.
Dana 29. srpnja 1976. godine, u 3 sata i 45 minuta ujutro, na nebu iznad toga milijunskog grada pojavila se višebojna svjetlost. U samo dvadeset tri sekunde, potres jačine 8.2 stupnja po Richterovoj ljestvici u potpunosti je razorio gradsko središte. Na tlu su nastale pukotine široke nekoliko metara. Željezničke pruge bile su svijene. Tisuće septičkih jama bile su otvorene, poput kratera nakon udara bombe. Prema procjenama, u Tangshanu je uništeno devedeset pet posto stambenih zgrada i osamdeset pet posto industrijskih pogona. Ironijom sudbine, čitav je ostao jedino divovski dimnjak ukrašen Maovim sloganom “Pripremite se za rat i prirodnu katastrofu!”. Prema službenim podacima, toga kobnog dana poginulo je 242.000 ljudi. Razlozi visoke smrtnosti su epicentar potresa izravno ispod grada i njegov udar u vrijeme kad je većina ljudi spavala. Komunistički mediji oprezno su izvještavali o katastrofi, posebno zato što su kineski znanstvenici tvrdili da mogu predvidjeti potrese po čudnom ponašanju životinja i iznenadnoj promjeni temperature izvorske vode.
Ritualno žrtvovanje
Čile se prostire na dugom i uskom području između Pacifičkog oceana i Anda, na mjestu koje je tijekom povijesti učestalo podrhtavalo. Potres koji je 22. svibnja 1960. godine pogodio poluotok Arauco najjači je ikad zabilježen: s razornom snagom od 9.5 stupnjeva po Richteru, osjetio se u čitavoj Južnoj Americi, a izazvao je i niz tsunamija koji su vrlo teško pogodili Havaje, Japan, Filipine, Sjedinjene Američke Države, Australiju i Novi Zeland. Ukupna šteta iznosila je između 400 i 800 milijuna američkih dolara, a poginulo je oko tri tisuće ljudi. Sreća u nesreći bila je u tome što Čile nije toliko naseljen, u protivnom bi broj žrtava bio znatno veći. Dva dana nakon potresa, uspavani vulkan Puyehue naglo je oživio. Izbacivao je pepeo i paru šest tisuća metara u zrak, a izvori u okolnim područjima pretvorili su se u ključajuće blato. U pokušaju da smire gnjev Zemlje i Mora, Mapuche Indijanci naseljeni u nekom obalnom seocetu posegnuli su za radikalnim mjerama – prinijeli su ljudsku žrtvu bogovima!
Kamenje se kotrljalo sa Srđa…
Dana 6. travnja 1667. godine, točno u osam sati ujutro, Dubrovnik je pogodio najjači potres u njegovoj zabilježenoj povijesti. U nezaustavljivom naletu, kamenje se kotrljalo s brda Srđa uništavajući sve pred sobom. Tsunami je opustošio gradsku luku, a prašina koja se podigla bila je tako gusta da je zamračila nebo nad gradom. Izbio je i požar, koji građani nisu uspjeli ugasiti punih dvadeset dana. Nastale su pukotine u zemlji, a izvori vode su presušili. Da stvar bude gora, bilo je to doba Drugog kandijskog rata, kad su Mletačka Republika i Osmansko Carstvo pokušavali osvojiti Dubrovnik. Ipak, velikim trudom dubrovačkih diplomatskih predstavnika, grad je uspio sačuvati slobodu. U potresu je, procjenjuje se, poginula je polovica stanovnika grada.
Potres koji je skratio dan
Potres magnutude 9.1 stupnjeva po Richteru, koji je 11. ožujka 2011. zavio Japan u crno, smatra se prirodnom katastrofom koja je proizvela najveće gospodarske štete u povijesti. Bio je to najsnažniji potres u zemlji te sedmi po veličini u svijetu otkad se vrše mjerenja. S epicentrom u Pacifičkom oceanu, sedamdesetak kilometara istočno od polutoka Oshike, udario je u 14 sati i 46 minuta po lokalnom vremenu. Bio je toliko snažan da je pomaknuo istočni dio Japana za gotovo četiri metra, zaokrenuo Zemljinu os za 16.5 centimetara i skratio dan za 1.6 mikrosekundi! Pobješnjeli tsunami, s valovima višim od deset metara, gutao je sve pred sobom: u katastrofi je poginulo oko 20.000 ljudi. Nakon glavnog potresa, uslijedilo je još 160 manjih u prva dvadeset četiri sata, a preko pet stotina u narednih pet dana. Nesmiljeni udari prouzročili su niz požara i golema oštećenja prometnica diljem obale a, da stvar bude gora, zbog eksplozija i pregrijavanja u nuklearnim elektranama Fukushima 1 i Fukushima 2 prijetila je opasnost od radijacije, pa je evakuirano preko 200.000 ljudi. Preko milijun kućanstava ostalo je bez opskrbe vodom, a oko četiri i pol milijuna kućanstava bez električne energije.
Piše: Lucija Kapural