Proslavljena svetkovina Majke Božje Lurdske u Zagrebu

Središnje slavlje svetkovine Majke Božje Lurdske u Zagrebu u franjevačkoj crkvi Gospe Lurdske predvodio je u četvrtak 11. veljače pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski koji je propovijedajući, među ostalim, rekao kako “u Mariji gledamo sve naše majke koje stoje uz bolesničke krevete svoje djece i bdiju nad njima.”…

Prije početka misnog slavlja okupljene vjernike i svećenike pozdravio je domaćin, gvardijan i župnik fra Ivan Maletić, koji je izrazio dobrodošlicu svima, a na poseban način predsjedatelju misnog slavlja biskupu Miji Gorskom.

U homiliji na blagdan Gospe Lurdske biskup Gorski je, razmatrajući nad Ivanovim evanđeljem u kojem Isus predaje Majku podno križa svom učeniku Ivanu, a prema tome i svima nama, istaknuo je: “Događaj pod Isusovim križem duboko je utisnut u memoriju nas kršćana. Majka Marija stoji pod križem svoga Sina i nemoguće je zamisliti što je Marija osjećala gledajući Isusa kako pribijen na križu umire u mukama. Nijedna majka ne bi smjela gledati smrt svoga djeteta, a kamoli ovako okrutnu smrt. Kada se činilo da je ljubav nemoćna ona pobjeđuje. Događa se čin Isusove ljubavi koja nadilazi naše razumijevanje. Umirući Isus ne misli na sebe, nego na Majku i na sve one koje će povjerovati u njega.

Promišljajući o događaju iz evanđelja, govorio je kako je i danas teško ženama koje ostanu bez muža ili bez djeteta te naglasio da se u Ivanu svi mi vjernici pronalazimo. “Prepušta nas brzi svoje Majke kada je rekao: ‘Evo ti Majke‘. Od tada nemamo samo zemaljsku majku, nego i našu nebesku Majku. Na poseban način u tom trenutku nam je darovao svoju Majku kao našu”, rekao je.

“Marija se u potpunosti predala u Božje ruke Neka mi bude po riječi tvojoj. To postaje temelj na kojem je rasla njezina slava, ali i njezina bol. Upravo je to onaj križ o kojem je Isus govorio da ga treba dragovoljno uzeti i nositi svaki dan i to su one naše dragovoljne muke koje dovode do prijateljstva, ljubavi, braka, djece, redovništvu ili svećeništva. Koliko god su nam izvor radosti toliko nose sa sobom određena trpljenju. Bezuvjetna ljubav ima dva lica, lice radosti i lice boli. Ona je uvijek svojevrsno umiranja za druge. Majka ne može ostati po strani kada vidi potrebu svoje djece, ljubav je potječe na djelovanje. Tu ljubav Blažene Djevice osjećamo i stoga je zazivamo u svim našim potrebama, osobito u trenucima nemoći kada se i sami nalazimo prikovani na križ svojih bolesti”, poručio je biskup Mijo Gorski.

“U Mariji gledamo sve naše majke koje stoje uz bolesničke krevete svoje djece i bdiju nad njima. Gledamo majke kako nemoćno gledaju djecu koja im tonu u paklu ovisnosti o alkoholu i drogama. U Mariji gledamo majke kako stoje uz mrtva tijela svoje djece, ali i sve ljude koji stoje pod križem svojih najdražih članova, obitelji ili prijatelja, nemoćni da bilo što učine i pomognu onima koje vole. Nisu tu prisutni iz dužnosti, zato što moraju, nego iz ljubavi, ljubav im ne dopušta napustiti one koje vole. Štoviše, ljubav ih veže ostati uz one do krajnjih granica ljudske izdržljivosti i solidarnosti u kojima je teško razlučiti kome je teže, onome koji trpi ili onome koji sjedi uz njega, odnosno onome na križu ili onome podno križa.

Marija je uvijek po strani, ali je uvijek prisutna. Naša marijanska svetišta puna su pločica s natpisom ‘Hvala ti Marijo‘. Ne bi bili napisani da mnogi vjernici nisu osjetili upravo tu zagovornu brigu i pomoć nebeske Majke. Bog nam na poseban način kroz Mariju progovara. Posebno je po Mariji progovorio u Lurdu pozivajući nas na pokajanje te skrb za siromaha i bolesnike. Stoga je sasvim razumljivo da Crkva na isti dan slavi Mariju kao Gospu Lurdsku i Svjetski dan bolesnika.

I u Lurdu se može vidjeti koliki bolesnici dolaze po pomoć, a samo rijetki ozdrave. Postavlja se pitanje je li vjera drugih premala ili je Bog izbirljiv u dijeljenju zdravlja ili Marija ne prihvaća bol svih patnika. Ništa od navedenoga. Moramo li uvijek ozdraviti kada zazovemo Boga? Ne moramo. Koje li zablude nekih vjernika za brzim, instant ozdravljenjem kao da je dovoljno reći neku molitvu, a Bog bi trebao učiniti baš ono što želimo. Imamo pravo i dužnost moliti za svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, ali Isus nije od sebe otklonimo križ i nije bila pošteđena ni Marija kako smo čuli u evanđelju. Nije otklonio bolesti niti od nas, učinio je nešto mnogo više, zajedno s nama leži bolestan u krevetu. Nismo ostavljeni sami i Bog s nama nosi naše muke i bolest je dio našega života. Iz otajstva Kristove smrti i uskrsnuća izvire ljubav i daje puni smisao i bolesniku i onima koji se za njega brinu i skrbe. Upravo tu crpimo snagu i smisao”, poručio je pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski.

Na koncu homilije biskup Mijo Gorski je istaknuo da mi vjernici nismo tragičari, ako na molitvu na ozdravimo, nego u vjeri znamo da su sve patnje ovoga vremena ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama kako nas uči apostol Pavao. “Upravo iz te vjere želimo biti jedni drugima utjeha i potpora. Iz vjere koja se predaje u Božje ruke kao Marija želimo učinit sve kako bi ljudske boli bile otklonjene, a patnje ublažene. Papa Franjo traži da se zaustavimo kod patnika i da ih slušamo, da dopustimo da nas njihova patnja dirne u srce te da ne okrećemo glavu na drugu stranu, nego pogledamo u to lice i vidimo i njihove tjelesne i duhovne rane te da ih vidimo, liječimo koliko je to u našoj moći. Pozvani smo posebno ljubiti onu slabu, bolesnu, nemoćnu, trpeću, braću i sestre koji si sami ne mogu pomoći”, zaključio je biskup Mijo Gorski.