20. veljače 1992. godine, kod Bravčevog Dolca na Dinari, najpoznatiji hrvatski alpinist, Stipe Božić naletio je sa suborcima na minu (PROM) iznenađenja te je od krhotina lakše ranjen je u ruku, bedro i prst…
Kao i mnogi pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja, Stipe Božić priključio se početkom Domovinskog rata obrani napadnute domovine. Na Mosoru i Kamešnici (Voštane) je obučavao pripadnike 126. sinjske brigade i 4. gardijske brigade, čiji je pripadnik i sam bio, za složene zadaće na prvoj crti. Osim toga išao je i u izvidničke akcije u dubinu neprijateljskog teritorija na Dinari zajedno Planinarsko diverzantskim vodom Kijevo.
- Mi smo krenuli u zoru tog dana, bio je hladan dan i snježan. Prepješačili smo dobar komad puta i u Vještić gori u Dinari naletili smo na mine iznenađenja. Od te mine Zvonko Čavka je zadobio dosta teške tjelesne povrede a Stipe Božic je lakše ranjen. – Darko Gavrić, Planinarsko diverzantski vod Kijevo
- S vremena na vrijeme išli smo u izviđanja da vidimo kakvo je stanje. I tom jednom prilikom, jaka zima je bila, veljača, smo naletili na njihovu grupu, na mine smo naletili. Jedan je vrlo teško ranjen bio, ja sam isto bio ranjen i prava je sreća da smo uopće ostali živi jer to je mina koja skače i rasprskava se i namijenjena je tome da napravi što veću štetu ljudskom tijelu. Ja sam bio ranjen u ruku, u bedro, u prst i jedan geler mi je udario baš u predjelu srca međutim tu sam imao okvir za metke. Udarilo je u okvir baš kao u filmovima, cijeloga ga je stuklo, ali ja sam ostao živ, kaže Stipe Božić
- Teško ranjenog Zvonka Čavku iz Kijeva suborci su radi težine ozljeda morali po surovim vremenskim uvjetima prenijeti do prvih položaja hrvatskih snaga.
- Poslije prvog soka, napravili smo improvizirana nosila za Čavku kojeg smo namjeravali transportirati sami. Kasnije se ispostavilo da nas četvorica koji smo bili zdravi nismo bili u stanju po tom dubokom snijegu to napraviti. – Darko Gavrić Planinarsko diverzantski vod Kijevo.
Našli su se u dubini teritorija pod neprijateljskom kontrolom, a akcija spašavanja bila je dugotrajna i dramatična. Kako nisu mogli sami izvući ranjenog suborca Darko Gavrić i Stipe Božić otišli su sami po pomoć probijajući se preko 30 sati do prve crte gdje su našli na borce vrličke samostalne satnije koji su im priskočili u pomoć.
- Pobunjenici iz sela Bravčev Dolac su čuli eksploziju i onda su pokušavali doći gore. Jedini sam znao put pa sam s jednim suborcem otišao po pomoć, a ostali su ostali s ranjenim Čavkom pod šatorom. To je puhala bura, snijega je bilo… Ja sam to snimao “poluzdravom rukom”. Po noći su borbe prestale, a ujutro su došli vrlički borci pomoći i izvukli su ranjenika do prve crte. – Stipe Božić
Samo izvlačenje bilo je vrlo opasno. U jednom trenutku došlo je do borbi.
- Kada smo prešli jedno 5-6 kilometara od mjesta gdje su suborci taborovali s ranjenim Čavkom, primijetili su nas četnici i otvorili vatru na nas iz browinga i lakopješačkih strojnica. Jedna njihova grupa iz pravca Bravčeva Dolca nam je pokušavala zatvoriti izlaz. Ušli smo s njima u jedno pješačko prepucavanje dok je druga grupa što brže pokušavala izvući ranjenika prema slobodnom dijelu. To je trajalo tako par sati a onda smo konačno ugledali Jukića staje na Vrdovu i naše sanitetsko vozilo te poveću grupu naših vojnika. – Darko Gavrić, Planinarsko diverzantski vod Kijevo.
Ovo ranjavanje bio je svojevrstan kraj ratnog puta za legendu hrvatskog alpinizma,
- Sretno se završilo jer nitko nije poginuo .
- Ja sam se dugo oporavljao. Gotovo četiri mjeseca nisam mogao ni penjati se ni hodati. Nakon toga dolazio sam pomagati pri obuci, ali više nisam mogao ići na ratište, a više nije bilo niti potrebe. Vojska se ustrojavala sve bolje, a moji su prijatelji upoznali Dinaru kao vlastiti stan Tako sam na kraju 92 prestao biti član brigade. – Stipe Božić
Snimku ove jako teške akcije, 1995 godine, Stipe Božić objavio je u dokumentarnom filmu „Oluje nad Kijevom”.
M.M.