Osnovno načelo pravaša i Ante Starčevića bilo je: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!“ Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog domoljublja vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.

Proročke riječi Ante Starčevića bile su kasnije putokaz i nadahnuće Hrvatima u najtežim trenucima njegove povijesti pod velikosrpskim šovinizmom i pogromima komunista: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice (ruke). Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”

Dr. Ante Starčević  –  Otac Domovine

Hrvatski plitičar i književnik rođen 23. svibnja 1823. u mjestu Žitnik kod Gospića.

Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah).

Danas se često naziva ocem domovine.

U jesen 1845. završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Filozofiju doktorira u Pešti 1848. Tada odlučuje ne posvetiti se svečeničkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu odvjetnika Šrama sve do 1861. Te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom. Gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. pa do zadnjeg svog govora Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti “dok bude pod Austriom-Madjarijom”. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema “umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari… urotili protiv narodima”. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Zbog svog političkog djelovanja utamničen je 1863. Nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovu uredu do listopada 1871. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Sedam godina kasnije (1878.) nanovo je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao “buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve”.

To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalnog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše “Isusovci i Austrija” (Djela III, str. 214). “A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa.” (Djela III, str. 216)

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima.

Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja.

Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju.

U drugoj polovici 19. stoljeća bio je najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a “naročito Serb kao nenarodno i pogrdno”. Dok je Slovence smatrao “planinskim Hrvatima”. Međutim kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: “Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago… Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju… mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu… Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!…”

Preminuo je 28. veljače 1896. u Zagrebu. Pokopan je, prema vlastitoj želji, u  crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

Želio je počinuti tamo gdje mu je bilo srce – u hrvatskoj zemlji uz hrvatskog čovjeka. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama (danas na sjeveru Zagreba).

Njegov grob bilo je mjesto hodočašća brojnih Hrvata u vrijeme komunističkog zatiranja hrvatske svijesti, a nakon II. svjetskog rata UDBA je dugo pratila tko posjećuje posljednje počivalište „Oca domovine“

Sv. Misa zadušnica za

dr. Antu Starčevića  –  “Oca Domovine”

služi se   28. veljače,

u 11.00 sati,

u župnoj crkvi Sv. Mirka,u Šestinama.

POLAGANJE VIJENACA I SVIJEĆA U 10.30 pred grobom

___________________________________________________________________________________

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost

HRVATSKI BRANITELJI

Crkva Sv. Mirka u Šestinama

Crkva Sv. Mirka (Emerika) u Šestinama.

Po pričanju starih ovdašnjih stanovnika naselje Šestine svoj naziv je dobilo po tome što su seljaci koju su tu živjeli šesti dan (davajući time jednu šestinu u radu) odlazili raditi na vlastelinska dobra. Bilo je to u 18. st, a 1893. godine službeno je osnovana općina Šestine.

Šestinska župna crkva Sv. Emerika (Mirka) iz 1240. godine više puta je dograđivana, a svoj je današnji izgled dobila 1909. godine.

U njezinoj blizini, između 1756. i 1759. godine, sagrađen je župni dvor, a nešto dalje od njega samostan kćeri milosrđa Nazaret.

U kripti crkve Sv. Mirka sahranjeni su šestinski grofovi Kulmeri (među njima i poznati hrvatski slikar Ferdinand Kulmer).

Pored crkve nalaze se grobovi oca domovine Ante Starčevića i poznatog ljubitelja Medvednice šumara Albina Leusteka.