Da je životne pravde, zemaljske, ovaj bi dječak jučer 20. ožujka proslavio svoj 45. rođendan. Najzrelije, najbolje godine života.. On je vukovarski dječak sa Sajmišta, Dario Pakšec, šesnaestogodišnjak ubijen s majkom Anom, ocem Stjepanom i mlađim bratom Damirom u travnju 1992. godine te bačen u masovnu grobnicu, u bunar u Novoj ulici…
Njegovi prijatelji iz djetinjstva i danas o njemu slažu samo najljepše riječi pa tako i Danijela; “Bio je krasan dečko pomalo raščupane kose i živih radoznalih očiju, a kao takav omiljen u društvu nas djevojčica. Uvijek je bio spreman pomoći oko radova na satima tehničkog koji mu je odlično išao, a meni je pomagao oko matematike. Naš je razred bio svih nacionalnosti, a u 5. razredu upotpunjen i djecom pristiglom iz dvije područne škole obližnjih Svinjarevaca i Negoslavaca. Do rata smo svi bili prijatelji, ni po ničemu se nismo razlikovali, osim možda po ocjenama, ali to tada nije ni bilo toliko bitno, bili smo djeca željna igre i zabave, života. Nas doma nitko nije učio razlikovati ljude i prijatelje po tome tko je Hrvat tko Srbin… No, rat nije poštedio nikoga i odjednom su nestala prijateljstva s dojučerašnjim školskim prijateljima. Osim što smo dijelili školske klupe, Dario je živio u susjedstvu moje bake i djeda na Sajmištu pa smo se znali igrati na igralištu zvanom prazni plac, tu bi se okupilo dosta djece, a često je s nama bio i Darijev mlađi brat, Damir. Sve što djeca vole bilo je ovdje, ljuljačke tobogan, bezbrižne igre loptom, nogomet i graničar. Predvečer smo znali izvoditi nepodopštine pa smo zvonili na zadnju ili predzadnju kuću u ulici i bježali do sljedećeg ugla. Kada su počele naznake nemira u našem gradu, završio je prvi razred srednje škole, išao je na satove gitare, vozio motor i, u jednu ruku, u naše vrijeme bio je frajer…”
Još jedan prijatelj, Mario Perković opisao mi je sjećanja na druženja s Darijem. Zajedno su svirali gitaru, slobodno vrijeme provodili pecajući na Dunavu, pa tako pamti zajedničke odlaske u ribolov ali i poklonjeni ribički štap. U posebnom sjećanju ostalo je i zajedničko ljetovanje dvije godine prije početka ratnih sukoba, bilo je to kampiranje na Otoku mladosti, danas otoku Obonjanu. Ni vožnje gradskim ulicama motorom nisu im bile strane, a Dario je volio provozati svoju simpatiju, Ružicu s Olajnice. Njihov je prvi razred srednje elektrotehničke škole, u vukovarskoj ratnoj stvarnosti 1991. ostao obilježen životima trojice prijatelja, Marija Perkovića, Igora Kačića i Darija Pakšeca. Igorov život zločinci su prekinuli na masovnom stratištu Ovčara, Darijev nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1992., dok će Mario kao maloljetni branitelj proći pakao Vukovara, proboja i zarobljavanja.
Skromni, samozatajni članovi obitelji i prijatelji sve ove godine u srcu nose sjećanje na obitelj Pakšec kojoj nije bilo dozvoljeno napustiti Vukovar za vrijeme okupacije nakon završetka ratnih djelovanja.
Obitelj Pakšec sahranjena je na mjesnom groblju u Dalju.
Darijevo i Damirovo, kao i ime Igora Kačića nalaze se na jedinom muralu navijača Torcide u Vukovarskoj ulici u Splitu posvećenom ubijenoj djeci u Vukovaru, kao i ilustracija, fotografije i podaci o braći Pakšec u sklopu stalnog postava izložbe Poginula djeca u Domovinskom ratu pri Pastoralnom centru sv. Bono u Vukovaru.
Sretan ti nebeski rođendan…, objavila je Ani Galović na svom Facebooku
Autor teksta / Ani Galović
*Ulomci iz knjige Mama, ne vidim nebo gdje možete pročitati epilog pronalaska i presude zločincima za ubojstvo obitelji Pakšec.
* Fotografije privatno arhiva…
