U Zagrebu, na Gornjem gradu, već godinama djeluje Hrvatski muzej naivne umjetnosti. Osnovan je 1952 pod imenom Seljačka umjetnička galerija, dok od 1956. djeluje pod nazivom Galerija primitivne umjetnosti. Odlukom Sabora Republike Hrvatske nosi ime Hrvatski muzej naivne umjetnosti. To je prvi takav muzej u svijetu!…
U svom fundusu čuva brojna djela naivnih umjetnika, od slika do kipova i crteža.
Međutim, muzej je stagnirao prvo zbog slabog ili nikakvog vođenja, a potom i zbog potresa, koji je pogodio Zagreb.
Sada je na čelu ove institucije istaknuta i marljiva ravnateljica prof. Gabrijela Krmpotić – Kos, koja se zajedno sa svojim suradnicima svim silama trudi da se u njegovu radu isprave brojne pogreške i da ponovno postane mjesto koje će ljubitelji ove umjetnosti posjećivati u velikom broju.
Kad smo je pitali, što se dogodilo s ovom državnom kulturnom ustanovom da tako dugo ne otvara vrata uz ostalo je rekla:
- Za otvaranje Muzeja nužno je omogućiti više stvari. No, krenimo redom. Kako znate, imenovana sam na mjesto ravnateljice 1. listopada 2019., i prvi posao koji je trebalo odraditi u mandatu se odnosio na poslove selidbe. Naime, naš Osnivač, Ministarstvo kulture RH, donijelo je odluku da se zbog velikih financijskih sredstava za najam prostora u Sv. Ćirila i Metoda 3 na Gornjem gradu (a riječ je o iznosu od 600.000,00 kn godišnje) u kojem se trenutno nalazimo, Muzej preseli i to s izložbom “U susret novom Muzeju” u Galeriju Klovićevi dvori. Sukladno njihovoj odluci, ostatak umjetnina premjestio se u Konzervatorski odjel Ludbreg, dok je dokumentacija preseljena u Državni arhiv grada Zagreba, a mi uposlenici u Vilu Arko u Basaričeku ulicu. Moram napomenuti kako je naš osnivač, Ministarstvo kulture i medija RH, Muzeju naivne umjetnosti dodijelio kuću Lovrenčić u Demetrovoj 18, koja će biti naš novi dom. Započeli smo s obavljanjem poslova revizije fundusa koja nije rađena poprilično dugo vremena, jer sam željela kao nova ravnateljica vidjeti kojim umjetninama upravljam, u kakvom su stanju i da li su profesionalno deponirane i zaštićene. Vrlo brzo, za nešto manje od tri mjeseca, obavila sam reviziju u kojoj smo utvrdili popriličan broj oštećenja na umjetninama 0 (nulte) kategorije, te veliku potrebu za restauratorskim stručnim poslovima, da ne govorim da mnogobrojne umjetnine nisu bile uokvirene niti pripremljene za bilo kakvu prezentaciju, da neke nisu ni adekvatno bile zaštićene i deponirane. Radili smo sa kratkim stankama do manifestacije “Noć muzeja”, kada smo prezentirali cijelu jednu novu sobu samoukih umjetnika i imali rekordnu posjećenost od 1250 posjetitelja u toj noći. Paralelno s tim nastavili smo sa selidbom i to bez ičije pomoći, a svi su uposlenici, uključujući i mene, sudjelovali u najsloženijim poslovima, obavljali teške, čak fizičke poslove utovara i istovara, pakiranja. Moram reći kako je motiviranost bila uistinu na zavidnoj razini. Onda se nažalost dogodio potres, 22. ožujka 2020., i nama je stao sat. Još uvijek pamtim kako smo svi ostavili svoje obitelji tu nedjelju i svima nama je bila u glavi misao: Bože, da li si nas čuvao? Da li su neprocjenljive umjetnine koje nikad nećemo moći spasiti sve ostale sačuvane? Da li su umjetnine koje stoje na zidovima muzeja još na zidu? Taj proboj do Gornjeg grada, podsjetio me na najgore dane Domovinskog rata i strah i neizvjesnost od onoga što me očekuje. Zgrada je bila jako oštećena, dimnjaci su probili krovište i tavan, sve je bilo puno šute, prašine i prvi ulaz je bio jeziv. Kao da ulaziš u maglu iz koje ne znaš da li ćeš izać Božji prst je želio da umjetninama se ništa nije dogodilo, kao da je neka Isusova haljina prekrila sve i spasila nas od najveće katastrofe za sve umjetnike naivne, samouke, nezavisne i autsajderske umjetnosti. Sreća i veselje da smo zaobiđeni bila je neizmjerna, kada je riječ o umjetninama.
I, što se dogodilo nakon toga?
Morali smo naći sponzore za nužni popravak prostora, radove smo obavili, nastavili smo sa poslovima iseljenja. To ljeto naš je Osnivač donio odluku, s obzirom da su mnogobrojne institucije oštećene, da je potrebitije riješiti neke druge institucije, što je razumljivo. Dobili smo zadatak sastaviti Muzeološku koncepciju novog muzeja, u iznimno kratkom vremenu izradili smo taj budući važan strateško-umjetnički dokument. Izrađen je i likovni postav, obranili smo svu dokumentaciju i na Hrvatskom muzejskom vijeću. Paralelno smo radili na koncepciji nove izložbe s povećanim brojem umjetnina nego što je to bilo u prošlom postavu. I onda se dogodio novi potres. Ponovo traženje sponzora koji će nam snositi troškove građevinskih radova, samo izvođenje radova, sve je to potrajalo. Da ne govorim o lockdownu i COVID-u, s kojim se nismo mogli nikako nositi jer je naš izložbeni prostor bio opasan za posjetitelje.
Kako je riječ o tjednu obilježavanja 100. godišnjice rođenja Ivana Rabuzina, organizirali smo simpozij, a 29. ožujka s početkom u 10 sati Muzej otvara svoja vrata, s novom izložbom. Na ovoj adresi ostajemo sigurno do jeseni 2023., kada je u planu preseliti se u novo-obnovljenu, iznimno oštećenu nakon oba potresa, kuću Lovrečić.
Dakle, sada imate „novi“ muzej, pa što će sve posjetitelji imati prilike vidjeti, a što dosad recimo nisu?
Sukladno muzeološkoj koncepciji, u kući Lovrenčić imati ćemo po prvi puta od kada muzej postoji slijedeće osigurane prostore:
Karantena – prostorija za prihvat novopridošle muzejske građe, prigodom posudbe građe, otkupa i donacija. Novopridošle je predmete prije smještaja u čuvaonicu potrebno privremeno odvojiti radi sprječavanja zaraze ostale građe eventualnim gljivicama, crvotočinom i slično.
Prostorija za rad na muzejskim predmetima – prostorija u kojoj je moguće dati uvid u muzejsku građu te obavljati na pojedinačnim predmetima poslove kao što su mjerenje, opremanje, fotografiranje, pregled stanja radi restauriranja itd.
Čuvaonica – prostorija za smještaj predmeta iz fundusa i privremeni smještaj predmeta posuđenih radi povremenih izložbi. Fundus trenutno broji 1936 predmeta organiziranih u osam zbirki: slikarstvo (slike na staklu, platnu, lesonitu, kartonu, papiru), skulptura (drvo, kamen, beton, terakota), crteži, grafike, grafičke mape, primijenjena umjetnost, bibliofilska izdanja i fotografija. Čuvaonicu je potrebno opremiti policama i stelažama prilagodljivih dimenzija za slike i skulpture te pet ladičara za smještaj građe na papiru.
Osim postojeće aktualne građe iz fundusa HMNU, u novoj čuvaonici predvidjeti smo privremeni smještaj predmeta koji se posuđuju za povremene izložbe. Također smo uzeli u obzir da broj muzejskih predmeta neprestano raste te je u čuvaonici potrebno planirati dovoljno prostora za smještaj predmeta koje će Muzej prikupiti u budućnosti.
Recepcija, knjižara i suvenirnica – prostorija za prodaju ulaznica, knjiga i suvenira.
Izložbeni prostor za stalni postav – u stalnom postavu izložit će se minimalno 150 djela. Radi osvježavanja stalnog postava, predvidjeli smo i izmjene pojedinih izloženih djela (oko 10%) svake 3 godine.
Izložbeni prostor za povremene izložbe – radi studijske prezentacije pojedinih dijelova fundusa, kao i radi prezentacije djela iz srodnih institucija i privatnih kolekcija, organizirat će se povremene izložbe. Izložbeni prostor za povremene izložbe mora biti opremljen na način da se u njemu mogu izlagati umjetnička djela raznih tehnika i dimenzija. Do sada to nije nikako bilo moguće, bio je uvijek fiksan stalni postav, a ovaj donedavni je bio u prostoru duže od pravila struke.
Multifunkcijska dvorana za posebna događanja – prostorija za promocije knjiga i drugih publikacija, predavanja, stručne skupove, priredbe, projekcije, koncerte i slično. S obzirom kako posebna događanja u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u prosjeku pohodi 80 – 100 osoba, sada će po prvi puta to biti moguće u uređenoj i tehnički pripremljenoj dvorani u kojoj se neće zaustavljati posjetitelje u njihovom doživljaju.
Knjižnica s čitaonicom za vanjske korisnike – Knjižnični fond uključuje donacije Depolo i Lacković te danas broji oko 8500 svezaka i oko 60 arhivskih kutija periodike. Osim literature o naivnoj umjetnosti, sadrži i brojne knjige o općoj povijesti i teoriji umjetnosti, filozofiji, književnosti i povijesti kulture. Planira se da knjižnica ima otvoreni pristup, odnosno da, osim stručnim djelatnicima Muzeja, bude dostupna i vanjskim korisnicima. U prostoru knjižnice s tim ciljem bi se uredila čitaonica s radnim stolovima za vanjske korisnike. Također uzeli smo u obzir kako knjižnična građa neprestano raste te smo planirati dovoljno prostora za njezin budući smještaj.
Dokumentacijski centar – Dokumentacijske građe HMNU ima oko 100 m. Dokumentacijska građa namijenjena je za rad stručnih djelatnika Muzeja, a vanjski korisnici mogu dobiti uvid uz najavu. Uzeli smo i u obzir kako dokumentacijska građa neprestano raste te je potrebno planirati dovoljno prostora za njezin smještaj.
Prostorija za likovne radionice – likovne radionice u HMNU u prosjeku pohodi 10 – 15 polaznika, uglavnom djece. Potrebno je osigurati odgovarajući radni prostor za rad s različitim likovnim tehnikama. U tim prostorijama moći ćemo osmisliti i sadržaje za stariju populaciju, ranjive i osjetljive skupine, što do sada isto nije bilo moguće.
Uredi za upravu i stručne djelatnike – sukladno Muzeološkoj koncepciji u Muzeju u budućnosti biti će zaposleno oko 25 osoba, trenutno nas je 7 i najmanja smo nacionalna muzejska institucija. Osim ravnateljice koja obavlja poslove i kustosa, u muzeju radi samo 1 kustosica, jedna dokumentaristica i jedan muzejski tehničar kao stručno osoblje nacionalnog muzeja od posebnog interesa.
Arhiva administracije – prostorija za smještaj arhive tajništva i računovodstva.
Ekonomat i skladište – skladište za naklade publikacija u izdanju Muzeja (monografije, katalozi, vodiči itd.) i suvenire. Što do sada također nismo imali.
Uz obavljanje muzejske djelatnosti, u dijelu zgrade u Demetrovoj 18 će se, ovisno o mogućnostima, obavljati i ugostiteljska djelatnost – kafe bar.
To će nam sigurno pomoći u financiranju i samog muzeja, te omogućiti mjesto druženja i susreta sa potencijalnim suradnicima, sponzorima, abiti će moguće iznajmljivati prostor u komercijalne svrhe.
Nu, kakva je suradnja između vaše ustanove i Ministarstva kulture i medija RH, o čemu ste već nešto i govorili…?
Ministarstvo kulture i medija RH naš je Osnivač, zahvaljujući ministrici osobno dr. sc Nini Obuljen Koržinek dobili smo na trajno korištenje kuću Lovrenčić koju ćemo i uz pomoć financijske podrške našeg Osnivača, ali i kroz Fond Solidarnosti, urediti i opremiti kako bi na najsuvremeniji način u skoroj budućnosti krenuli na pravi i glavni posao. A to je prezentacija cjelokupne samouke umjetnosti, s posebnim naglaskom na naivnu umjetnosti koja je nažalost još uvijek cjenjenija u cijelom svijetu osim u Hrvatskoj. Nažalost, kao što sam već istaknula, nismo imali sreće, dogodila se pandemija, dva potresa, velika gospodarska kriza. Potrebe za financijskom pomoći dolaze svaki dan u Runjaninovu 2. Osobno sam svjesna teške situacije u kojoj se našla naša Domovina. Ovo je za mene možda čak i gore razdoblje nego za vrijeme Domovinskog rata. Imaš, a nemaš, tu je blizu, a ne možeš dohvatiti. Svi bi, ali ne mogu. No, moramo biti zadovoljni s obzirom kako nas Osnivač financira u potpunosti, pomogao nam je financijski zbog naslijeđenih sudskih presuda kojih ima još, nismo izgubili niti jednu lipu što se tiče programskih proračunskih sredstava, pomažu nam putem stručnih službi, ponajviše gospodin Tomislav Jelić kao vrstan pravnik (s obzirom kako kao Muzej funkcioniramo bez tajništva i računovodstva), i računamo na njih u slijedećem razdoblju (dvije i pol godine), kako bi konačno dočekali nakon 71. godinu konačno rješenje našeg Doma, doma hrvatske naive koja konačno zaslužuje prostor u kojem će nas pohoditi još više stranih turista, a nadamo se da će s novim radom to postati i domaći posjetitelji.
Nažalost, nitko drugi iz kulturnog establišmenta nije ni mrvicu senzibiliziran za nešto ovako nadnacionalno i autohtono hrvatsko. Stoga mi je obveza i ovim putem se zahvaliti ministrici dr. sc. Obuljen Koržinek koja doista i iskreno radi na tome da sve ovo uspije.
A, kako surađujete s naivnim slikarima? Naime, sve je više tzv. klasika preminulo…
Koliko je meni poznato od “starih bardova” živ je samo gospodin Mijo Kovačić. Nažalost, mnogi su nas napustili, otišli su bez da ih se itko na neki prihvatljiv način sjetio, medijski potpuno nepopraćeno, propustili smo provesti vrijeme s njima, zapisati i zabilježiti sve. Tehniku nitko ne zna “prenijeti”, misao vodilju, onaj “lajt motiv” nitko ne prenosi, žao mi je što sam se možda prekasno sjetila aktivirati. Svaki dan u Muzeju pomislim, o Bože da mi je vratiti vrijeme i proći s nekim od njih neku temu, biti dio te atmosfere i emocije i volje. Svakoga dana, uz sve te svakodnevne obveze, u ono doba neimaštine i bez podrške, imati vremena za umjetnost, to je stvarno rijetkost. Mojim dolaskom u Muzej pokušavam s nasljednicima osobno se upoznati ne samo kako bi im se predstavila, nego i predstaviti novi plan i novi zadatak koji je ispred svih nas. Također, s obzirom na autorska prava želim imati formulirane i formirane odnose, jer zlouporaba danas s obzirom na tehnologiju i izazove je svakodnevno prisutna.
Sada ćemo u novoj izložbi predstaviti i nezavisne i autsajdere, ne samo naivne umjetnike. Također, zbog velikog upita stranih posjetitelja jedna dvorana je samo pripremljena s radovima inozemnih naivnih umjetnika kako bi stavili našu hrvatsku naivu u svjetski kontekst i naravno pokazali kako smo bolji i izvrsniji od njih.
Međutim, o hrvatskoj naivnoj umjetnosti sve se manje piše i govori. Zašto?
Nema zapravo tko pisati o tome, sveopće znanje je ispod svakog nivoa, studenti povijesti umjetnosti uopće ne uče o naivnoj umjetnosti, ona se i dalje preskače. Najviše su zainteresirani studenti Filozofskoga fakulteta kada objavimo potrebu za rad u muzeju, skoro nikad se nitko ne javi iz Lučićeve ulice. Državnu televiziju i radio, pa ni HINU uopće ne zanima rad našeg muzeja, niti ne odgovore na naš email i telefonski poziv. Do sada, od kada sam ravnateljica, nisam zabilježila niti jedno spominjanje u nacionalnim medijskim institucijama. Nisam niti čula da je bilo tko u Programskom ili Nadzornom vijeću ikada i spomenuo što se uopće u temi kulture i prikazuje, i zašto se ova naša institucija nikada ni ne spominje. Pretpostavljam, da je prefiks “hrvatski” premoćan, a s obzirom da se bavimo najčešće temom sela, običaja, pojavljuju se križevi, Isus na križu, hrvatski barjaci, to bi sigurno uznemirilo upravljačka tijela u tim institucijama. Razlog zašto sam se uopće i javila na natječaj za ravnateljicu muzeja je izjava Dalibora Matanića u Novom listu u kojem posprdno se ruga i pejorativno se artikulira javnosti izjavljujući….”Živimo u 21. stoljeću, a ne u Naivnoj umjetnosti”. Znači osoba koja je opinion maker, koji je dio najvišeg kulturnog establišmenta, koji izlazi kao iz paštete, koji ne zahvaljujući abnormalnim sredstvima državnog proračuna gradi svoju karijeru, čiji roditelji potječu iz malog ličkog sela.. On se izruguje, onda možete misliti što ostali o naivnoj umjetnosti govore i misle. Pa zašto bi pisali, pa ona ne bi ni trebala postojati za njih! Nisu ništa bolji ni takozvani hrvatski mediji, niti se oni mogu pohvaliti da su objavili bilo kakav tekst o bilo kojem samoukom umjetniku, a da ne govorim da ni na koji način ne prate rad ovog doista nacionalnog i domoljubnog muzeja. Mislim da smo jedna od rijetkih kulturnih državnih institucija u kojoj stoji križ (doduše na umjetničkim djelima) na zidu.
Blebetanja i prazne priče bez rezultata, govoreći non stop isključivo i samo o politici, s konstantno istim izraubanim nekompetentnim likovima, samo pogoduje ne-nacionalno osviještenim i senzibiliziranim autoritetima i medijima. Pa prvi mi ne poštujemo, cijenimo ni ne volimo svoje.
A, kako se, gospođo ravnateljice, prema naivi odnose u inozemstvu, je li hrvatska naiva još uvijek cijenjena u Austriji, Italiji, Njemačkoj…
Pritisak koji imam ja kao ravnateljica od svijeta je apsolutno neizdrživ, zahtjevi stižu, doslovno sa svih kontinenata. Kako su shvatili da se služim sa više jezika, kao da se to povećava iz mjeseca u mjesec. Među prvim odlukama koje sam donijela bilo je povezivanje sa nama srodnim muzejskim i galerijskim institucijama u svijetu. Pristupili smo nekim vrlo utjecajnim udruženjima i mrežama te smo nakon prijave i primljeni u njihova članstva, dalje kada se krene putem njihova adresara mreža, to vam je kao “bug”, jednostavno ne prestaje. Također, obratila sam se i određenim kontaktima iz moje prošlosti, koji su me povezali sa najutjecajnijim galeristima u Francuskoj, Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Rusiji. Dobila sam poziv doći i u Pariz i New York. To je jednostavno danas mjesto na kojem moraš biti, a mora te netko pozvati. Financijska sredstva za putovanja nemamo, jedva smo zatvorili financijsku konstukciju za članarine za neka obvezatna udruženja. Da je bilo nogometno prvenstvo u Rusiji, u St. Petersburgu ispred čuvenog Ermitaža trebao je biti postavljen veliki video zid u kojem bi se prije utakmica i u pauzi vrtila reklama o Muzeju naive umjetnosti u Zagrebu, i to zahvaljujući mom osobnom kontaktu u toj muzejskoj instituciji koji su uvjetovali UEFA-i da ispred Ermitaža možemo kada igra Hrvatska biti samo mi.
Propustili smo zbog COVID-a i veliku međunarodnu izložbu Scottie Wilsona (posudbe su trebale biti i Švicarske i Ujedinjenog kraljevstva), mnogobrojne stručne posjete kolega koji su prihvatili naš poziv za obnovu suradnje i razmjene njihovih i naših samoukih umjetnika. Izgubljeno je dosta, svakako veliko radno i profesionalno iskustvo za vrlo mladi tim koji trenutno radi u Muzeju.
Ima li muzej dovoljno sredstava za otkup još preostalih tzv. kapitalnih djela?
Financijska sredstva za otkup ne postoje, prihoda nismo imali nikakvih zbog svega što nam se događalo, a o čemu sam vam govorila. Nemamo ni nikakvu predodžbu da li će išta biti i moguće. Grad Zagreb nas nikako ne podupire financijski, što je šokantno jer mnogobrojni turisti su upravo zbog naše institucije uopće planirali svoj dolazak u ovaj grad. Svjesna sam duboko kako još mnogobrojni “kapitalci” nisu nam dostupni niti možemo ikome išta obećavati što se tiče financijskih obveza. Mecenstvo i donacije u Hrvatskoj ne postoje, nema konkretnih poticaja da bi bilo tko i uložio u otkup i da bi zbog toga imao neki priznat status. Društvo ne podržava jednostavno naivu, ispred nas u muzeju je ogroman posao, re-definirati ponovo ovu instituciju. Žao mi je kako ne mogu doći do gospodina Todorića i pitati ga gdje su “Jelenski svati”, da li je moguće da nam ih bar posudi na neko vrijeme!?
A hrvatski naivci, jel oni i dalje daruju neka svoja djela vašem muzeju…?
Na žalost ne. Neki dan sam se čula sa suprugom gospodina Šercera, i u nadi sam da bismo mogli dobiti na poklon umjetnikove rane radove i crteže. Molim se da nam to uspije.
A, imate li neku suradnju s Hlebinskom galerijom?
Za sada samo kolegijalno profesionalnu, razmjenjujemo znanje, podatke, posjećujemo jedni druge. Kolegica Helena Kušenić je sudionik simpozija o Ivanu Rabuzinu,koji je nedavno održan. Vjerujem da će biti intenzivnija, kako se situacija poboljšava tako ćemo i mi moći biti svi aktivniji.
Nego, gospođo Krmpotić, kakvi su planovi ove ustanove recimo do kraja godine?
Krajem ožujka imali smo simpozij povodom 100. rođendana Ivana Rabuzina. U ponedjeljak, 29. ožujka otvorili smo Muzej s novom i bogatom izložbom. Biti ćemo jedna od malobrojnih muzejsko galerijskih institucija s potpuno novom prezentacijom, s povećanim brojem umjetnina od prethodnoga postava, i naravno dostupni javnosti uz sve zadane epidemiološke mjere. Izrađujemo novu web stranicu, aktivni smo na Facebooku, objavili smo mnogobrojne digitalne-virtualne kataloge svima dostupne. Česti smo sudionici međunarodnim konferencija, simpozija, naša kustosica dobitnica je visoke stipendije boravka u New Yorku (koji je nažalost odgođen), sudjelujemo aktivno u Hrvatskom muzejskom društvo gdje smo sada i prisutni u Nadzornom odboru. Radimo na digitalizaciji građe (prilikom revizije na tavanu smo pronašli više od 2000 VHS-kazeta). Isto tako, nakon revizije utvrdili smo da u dokumentaciji imamo 3000 plakata od kojih su neki doista sama remek djela grafičkog oblikovanja te smo izdvojili jedno 60-tak plakata pionira grafičkog dizajna Ivana Picelja, čiju virtualnu izložbu i katalog pripremamo do kraja godine. Naravno tu su svakodnevni poslovi kojih je doista puno. Pripremamo se za posjet gospođe Olene Volodymyrivne Zelenske, supruge predsjednika Ukrajine koja nas je izabrala u sklopu njenog osobnog projekta “kulturna diplomacija”. Nalazimo se u vrlo uskom krugu zemalja svijeta i izdvojeni smo mi iz Hrvatske kao najunikatnija i najvrijednija kulturna institucija koju svakako državljani Ukrajine trebaju vidjeti i posjetiti. Njen dolazak će popratiti mnoštvo ukrajinskih medija te će se na taj način i prezentirati ne samo muzej, nego i Zagreb i Hrvatska. Puno posla za samo četiri stručna uposlenika! Ispred nas je vrlo zahtjeva prijavnica za EU Fond solidarnosti, bezbroj papira, sastanaka, meilova, brojeva…….
Želite još nešto reći, poručiti?
Žao mi je kako u nastavnim procesima i kurikulumu djeca ne uče ništa o Naivnoj umjetnosti, žao mi je da je vrlo mali broj škola u Zagrebu zainteresirano za posjet našem Muzeju. Žao mi je da smo u potpunoj medijskoj blokadi (čast izuzecima g. Pavković). Žao mi je da radimo u vrlo nemogućim uvjetima, i iscrpljujemo se na svakodnevnim običnim problemima umjesto da smo fokusirani na stručni muzejski rad. Žao mi je što na čelnim pozicijama u kulturnim institucijama nema više dragovoljaca i branitelja (mislim da sam jedinstveni primjer) s kojima bi mogla oformiti neku snažnu polugu kako bi zajednički prezentirali domoljubnu i tradicionalnu umjetnost. Svjesna sam da su imenovanja politička, pretpostavljam da se neće u budućnosti politike postavljati iznad glavnog cilja a to je prezentacija naše jedinstvene baštine- a to je naivna umjetnost, koja je, vjerujte mi, u rangu spomena naših nogometaša.
Tužno je što su mnogobrojna kapitalna djela hrvatske naive danas na svim kontinentima, usuđujem se čak reći da se više umjetnina nalazi izvan Domovine, i da nismo ništa poduzeli da to spriječimo. Navodim samo za primjer kako u dalekoj Finskoj u gradu Kokkolu se nalazi više od 200 djela najreprezentativnijih naivnih umjetnika koje je privatna kolekcija Zimmler poklonila njima. Trudim se saznati zašto Finskoj a ne Hrvatskoj?
Razgovarao: Mladen Pavković