Tužna obljetnica srpskog raketiranja niza gradova u središnjoj Hrvatskoj 1995. godine, u kojem je samo u Zagrebu poginulo sedam a ranjeno više od 200 ljudi, obilježava se 2. i 3. svibnja…
Srbi su zločinački i kukavički nakon izgubljene bitke u kojoj ih je porazila Hrvatska vojska u VRA Bljesak iz očaja raketirali civilne ciljeve, što spada u najteže oblike ratnog zločina prema civilima i to raketama zabranjenim svim međunarodnim konvencijama…
U znak odmazde za gubitak okupiranih dijelova zapadne Slavonije u vojno-redarstvenoj akciji “Bljesak”, agresorska vojska Srba je raketnim sustavom “Orkan” s kazetnim punjenjem, zabranjenim međunarodnim konvencijama, raketirala civilne ciljeve, samo središte Zagreba, Sisak, Karlovac i Jastrebarsko.
Rakete sa ubitačnim „zvončićima“ padale su prvog dana na Strossmayerov trg i ulice na istok do Križanićeve, a drugog dana, uz druge, na zgrade Dječje bolnice u Klaićevoj ulici, Hrvatskog narodnog kazalište, Akademiju dramskih umjetnosti i Doma umirovljenika “Centar”. Također, gađani su Zrakoplovna luka i naselje Pleso.
U napadima je poginulo sedmero ljudi, uključujući i jednog pirotehničara koji je sudjelovao u uklanjanju velikog broja neeksplodiranih „zvončića“, a ranjeno je 218. Jedan od vođa srpskog agresora ratni zločinac Milan Martić svoju je odgovornost javno priznao u Kninu, a još ranije je, u veljači 1995., poručivao kako ih nitko ne može spriječiti da tuku po Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima, Zadru, Karlovcu, Splitu i drugim gradovima. Drugog dana napada na televiziji je izjavio da je osobno zapovjedio granatiranje Zagreba.
Haaški sud osudio je Milana Martića na 35 godina zatvora zbog progona, ubojstava, mučenja, deportiranja i ostalih zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja rata počinjenih početkom ’90-ih protiv Hrvata i ostalih nesrba u Hrvatskoj. Proglašen je odgovornim za zapovijedanje napada raketama na Zagreb u svibnju 1995. Bivši načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić oslobođen je krivnje.
Martić je u ožujku 2020. osuđen u odsutnosti na zagrebačkom Županijskom sudu na sedam godina zatvora za raketiranje Karlovca u svibnju 1995. dok je ‘krajinski’ general Milan Čeleketić za napade na taj grad, ali i Zagreb, također u odsutnosti, osuđen na 20 godina. S obzirom na to da je Haški sud 2008. osudio Martića za napade na Zagreb, on je pred zagrebačkim sudom odgovarao samo za napade na Karlovac i Jastrebarsko, dok je Čeleketić bio optužen za napade na sva tri grada.
Obojica su oslobođena za napad na Jastrebarsko, budući da nije utvrđeno da su njih dvojica naredili taj napad, a tijekom napada nije bilo žrtava. Martić nije mogao prisustvovati suđenju jer služi kaznu za ratne zločine u Estoniji, dok Čelektić živi u Suboticu, a Srbija ga odbija izručiti.
U spomen na nevine civilne žrtve napada, Zagreb je 2007. godine prostor na uglu Vlaške i Draškovićeve ulice imenovao Trgom svibanjskih žrtava 1995.
Ispred spomen-ploče danas su izaslanstvo Grada Zagreba te predstavnici Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata i obitelji poginulih položili vijenac i zapalili svijeću te odali počast nevinim civilima stradalima prilikom raketiranja Zagreba.
Kad su vidjeli da gube teritorij, ratni zločinac Milan Martić, bivši ministar policije tzv. Republike Srpske Krajine, naredio je raketiranje svih većih hrvatskih gradova. Tako su stradali Sisak, Karlovac i Zagreb, a u tim napadima poginulo je samo u središtu Zagreba šest, i ranjeno 176 civila.
Snimka razbijene srpske vojske kojoj se obratio Milan Martić, kasnije je poslužila i kao dokaz na Haaškom tribunalu protiv ovog ratnog zločinca. U toj snimci on je priznao da je naredio raketiranje hrvatskih gradova i izravno bio odgovoran za ubojstva civilnog stanovništva.
U govoru on priznaje da je neprijatelj jači, a srpski vojnici stekli su dojam da je HV bio deseterostruko brojčano nadmoćniji, iako je pravi omjer snaga bio 7.200 hrvatskih boraca, naspram 4.000 pobunjenih pripadnika srpskih snaga.
“Iskreno suosjećam sa svim patnjama koje ste prežvjeli. Ja bih više volio da je situacija dobra i da sam došao na neku svadbu u zapadnu Slavoniju, nego da sam morao doći ovdje kad vam je najteže i da vam objašnjavam sada kako i na koji način da se izvlačimo i kako da iz svega ovoga nađemo nekakav izlaz, da ne lutate, a isto tako da zadržimo svoju zemlju.
Mi smo imali ovdje sastanak i sa civilnim strukturama i sa vojnim rukovodstvom.. Ovo što je Hrvatska učinila prema nama nema govora, radi se o zločinu potpomognutom stranim silama Amerikom i Njemačkom. Ne radi se o nikakvoj izdaji isključivo se radi o tome što je naš neprijatelj trenutačno nadmoćniji i uspio da ovlada autoputem i ovim dijelom za koji vi znate. Ali ja tvrdim da jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat.
Za ovo što je Tuđman napravio prema vama ovdje, protumjeru mi smo bombardovali sve njihove gradove. I Sisak više puta, i Karlovac, i Zagreb i jučer i danas. To je napravljeno radi vas. Ali da vas obavijestim o tome da napad Tuđmanovih snaga nije bio samo na zapadnu Slavoniju. Napao je i na Liku, napao je i na Dalmaciju. Lika se odbranila, sad u Dalmaciji s Dinare su skinute njihove snage.
Danas je bio usledio ultimatum ukoliko i dalje budu napadali naše snage u okruženju, poslije toga tučemo i dalje Zagreb i tučemo i razaramo njihove gradove. Posle toga su molili da se prestane tući Zagreb, da će pustiti naše ljude iz okruženja – ono što vas najviše zanima.
Glas jednog srpskog vojnika:”Jesmo mi u stanju da dajemo ultimatume, njih ima 50 hiljada, nas ima pet hiljada? I mi smo u stanju da dajemo ultimatume?”
Martić: “Oni su, oni su…, mi smo u stanju da im dajemo sad taj ultimatum i to su pristali odmah. Ja bi bio sretan, da ponovim, da smo imali snage i da se odbranimo, bio bih sretan. Ali desilo se da je neprijatelj bio momentalno jači, ali rat nije izgubljen ukoliko je jedna bitka izgubljena…”
Zločinac Milan Martić predao se Haagu 15. svibnja 2002., nakon što su ga srpske vlasti bile prisiljene izručiti.
Tužiteljstvo Haaškog suda je tražilo doživotni zatvor, a 12. lipnja 2007. osuđen je na 35 godina robijanja. Kazna je u žalbenom postupku potvrđena i Martić trenutno kaznu izdržava u Estoniji.
G.S.