Utakmica sa koje je u povijest zapisan potez i udarac milicajca Refik Ahmetović koljenom Zvonimira Bobana bila je i utakmica koja je postala simbol hrvatskog otpora prema totalitarnoj komunističkoj državi na izdisaju…
Mnogi ovu utakmicu nazivaju početkom rata u Hrvatskoj, mnogi se sjećaju i da je sljedeće godine odigrano prvenstvo, no svi su složni u tome da je Hrvatska tada rekla NE jugoslavenskom komunističkom totalitarizmu, što se poslije i obistinilo i ostvarilo u krvavom hrvatskom osloboditeljskom ratu protiv brutalne jugoslavenske tj srpske agresije na Hrvatsku, na nevin i nenaoružan hrvatski narod koji je uspio na kraju u nadljudskoj obrani od srpske nemani osloboditi sve privremeno zauzete hrvatske teritorije na kojima je srbija imala nemajeru stvoriti avetinjsku državu sao krajinu. No, hrvatske snage koje su vremenom stasavale u ozbiljnu vojnu silu u odlućnim oslobotiteljskom vojnim akcijama Bljesak i Oluja , na kraju su srbe stjerali u srpski pašaluk odakle su i došli ubijati nevin hrvatski narod i sve one druge nacionalne manjine koje su Hrvatsku priznavale za svoju Domovinu i za nju se rame uz rame sa svim drugim hrvatskim braniteljima borili i izborili za Hrvatsku.
Sjećanje na 13. svibnja 1990. je i sjećanje na ratnohuškački zanos beogradskih Delija koji su divljali još u vlaku iz Beograda, potom i oko stadiona Maksimir, po zagrebačkim kvartovima… Nasilje je eskaliralo na stadionu uz budno oko UDBE i njenih poslušnika kao i jednog od glavnih motora koje je UDBA ubacila u tu perfidnu igru , ratnog zločinca Arkana, s tadašnjom milicijom kao isforsiranim i neuvjerljivim predstavnicima tampon zone između doslovce zaraćeniih strana. Udarce pendrekom po glavama, leđima i bubrezima osjetili su s ipak, samo jedni –hrvatski navijači- Bad Blue Boysi.
Bobanovo koljeno
Potez s te utakmice, onaj o kojem pričaju generacije navijača kasnije, onaj je koji je zadao Zvonimir Boban koljenom u milicajca koji je mlatio jednog od navijača.
“Bio je to potez za slobodu i protiv ugnjetavanja. Mnogo smo godina bili pod režimom koji nas je tlačio. Bili smo mladi i borili se za naše ideale. Ono što ljudi govore da sam ja udario policajca je izvučeno iz konteksta. On je udarao jednog mladića, nisam to mogao gledati. Nakon te situacije nikad se više nisam potukao. Niti sam ja niti moj udarac postali simbol ustanka već taj dan i svi ljudi koji su se branili. Bio je to ustanak svih. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka. To je bila razlika”, ispričat će dosta godina kasnije Zvonimir Boban.
Njegove riječi mnogi su spremni tako shvatiti i taj dan definirati kao onaj u kojem je buknula velika iskra borbe za hrvatsku samostalnost koja se kasnije nastavila kroz obrambeni Domovinski rat i srbočetničku agresiju na Hrvatsku.
Na današnji dan 1990. godine na utakmici Dinamo – Zvezda, Zvonimir Boban je udario policajca koji je tukao hrvatske navijače ?? pic.twitter.com/jyvTgAgoTa
— I Spehar (@ispehar) May 13, 2019
Uredio /M.M. Viribus unitis