Pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja danas je u palači Srijem u Vukovaru održana Prva konferencija Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja na kojoj su, uz 28 izaslanika iz Osječko-baranjske i Vukovarsko srijemske Zajednice povratnika, nazočili i izaslanik Ministra Godrana Grlića Radmana, njegov savjetnik gospodin Domagoj Knežević, izaslanik Ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, glavni tajnik Ministarstva gospodin Ivica Akmadža, župan Vukovarsko-srijemske županije Damir Dekanić, dožupan Franjo Orešković, brojni načelnici općina Vukovarsko-srijemske županije i kao poseban gost prof.dr.sc. Srećko Jelinić…
Konferencija se bavila trima temama:
- Naknada ratne štete – prava i legitimna očekivanja hrvatskih prognanika
- Mirna reintegracija još nije završila – ‘Međunarodna i ustavno – pravna zaštita državnih granica Republike Hrvatske s osvrtom na aktualno stanje s Republikom Srbijom’
- Žrtve Domovinskog rata vape za pravdom
Otvarajući Prvu Konferenciju Zajednice povratnika Hrvatskoga Podunavlja, predsjednik Vukovarsko-srijemske Zajednice povratnika istaknuo je:
„Ova današnja Konferencija povijesni je događaj ne samo za grad Vukovar i Vukovarsko-srijemsku županiju, nego za cijelo Hrvatsko Podunavlje a, budućnost će pokazati, i za cijelu Hrvatsku.
Okupili smo se danas jer nas je na to natjerala muka, kao što smo se i početkom Domovinskog rata okupili u tadašnju Zajednicu prognanika jer nas je snašla muka zvana agresija i progonstvo.
Hrvatski prognanici, kao najveći stradalnici Domovinskog rata, ostavši bez ičega, uključili su se u postrojbe hrvatske vojske i borili se protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Tako je bilo i u Vukovaru.
Što se ovdje dogodilo svima nam je poznato pa neću o tome govoriti.
O mirnoj reintegraciji se govori sa superlativima, no kada je Hrvatsko Podunavlje u pitanju a osobito grad Vukovar stanje nije niti malo idilično. U posljednjih 10 godina ostali smo bez velikog broja uglavnom mladih obrazovanih ljudi.
O naknadi ratne štete se godinama govori a do danas se nismo pomakli s mjesta što je mnoge povratnike a osobito poljoprivrednike dovelo u vrlo težak položaj jer im je okupator sve temeljito opljačkao pa na tržištu sa svojom proizvodnjom nisu mogli biti konkurentni u odnosu na poljoprivrednike iz dijelova hrvatske gdje nije bilo rata. Da bi uopće mogli krenuti u neku proizvodnju, morali su se kreditno zadužiti a u nekim dijelovima Podunavlja bio je i problem miniranih poljoprivrednih površina. Stoga su povratnici imali legitimna očekivanja da će im se nadoknaditi šteta koju su pretrpjeli u ratu kako bi bar donekle mogli dostići ostale proizvođače hrane, povećati stočni fond i slično.
U Hrvatskom Podunavlju postoji i sigurnosni problem jer na našim graničnim prijelazima pa i u samim državnim i obrazovnim ustanovama rade službene osobe koje žive u Srbiji, svaki dan prelaze granicu i vraćaju se natrag.
Nadalje, mi još uvijek imamo teritorij koji je formalno Hrvatski ali nam je nedostupan. To su Vukovarska i Šarengradska Ada – naša omiljena izletišta i kupališta, te Kenđija u Baranji, jer granično pitanje nije riješeno.
I konačno, ratni zločinci nam šetaju Vukovarom i smiju se svojim žrtvama jer ih nitko ne procesuira.“
O prvoj temi govorio je predsjednik Osječko-baranjske zajednice povratnika Branko Pek:
„Republici Hrvatskoj se u razdoblju od 1990. do 1995., te do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998. godine dogodila agresija s ratnim razaranjima koje ostavljaju duboke tragove u svim dijelovima rada i života ljudi pogođenih ratom.
Narav agresije uvjetovala je i specifične štete, koje nisu bile tako izrazito zastupljene u drugim ratovima novijeg doba. U svojoj osnovici je etničko čišćenje nosilo temelj agresije dajući joj genocidno značenje, uz smišljeno zatiranje biti svih obilježja hrvatskog naroda (uništavanje spomeničke baštine, posebno uništavanje sakralnih spomenika i obilježja – crkve, groblja, pljačke pokretne spomeničke baštine).
Neprekidno uništavanje gradova s veće udaljenosti, često bez moguće aktivne obrane, dalo je pečat razaranjima. Ovo se odnosilo i na proizvodne objekte i postrojenja, odnosno tvrtke. Time je došlo do pomaka ratnih šteta u znatnoj mjeri s vojnog na civilno područje.
Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekata i to: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapelu, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 126 križeva na otvorenom.
Na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47% ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44% su bile žene. Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.
Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece.
Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnog broja poginulih civila više od 54% stradalo je u Istočnoj Slavoniji, a više od 12% na području pod upravom Ujedinjenih naroda.
Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture.
U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 34 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi.
Prema novijim istraživanjima ukupna ratna šteta od 1991-2004. Iznosi oko 124 milijarde američkih dolara.
Jedno od ključnih pitanja u odnosu na ratne štete je pitanje odštete za počinjeno. Pri tome je nedvojbeno da je šteta počinjena Hrvatskoj državi i njenom narodu.
Upravo zato smo se danas okupili na današnjoj Prvoj konferenciji Zajednice povratnika Hrvatskoga Podunavlja kako bismo zajednički razmotrili to pitanje i pokušali pronaći rješenja bar za one oblike ratnih šteta koje ne zastarijevaju i koje nisu sporne a odnose se na legitimna očekivanja hrvatskih povratnika da im se nadoknadi kako materijalna tako i nematerijalna šteta. Temelj zahtjeva Zajednice povratnika je podizanje kolektivne tužbe protiv Republike Srbije za naknadu ratne štete pozivajući se na dva međunarodna sporazuma i to:
Sporazum o normalizaciji odnosa između Savezne Republike Jugoslavije (čiji je pravni sljednik Republika Srbija) i “Erdutskog sporazuma”, koji je, doduše, donesen na određeni rok trajanja od 24 mjeseca, ali, budući ga Srbi u Hrvatskoj i danas konzumiraju, naše je stajalište da se on jednako mora primjenjivati i na Hrvate.
Cilj je Zajednice doći do presude kojom će se utvrditi pravo na naknadu ratne štete a nakon toga svaki povratnik bi sam dokazivao visinu svoje štete i u sudskom postupku, pozivajući se na kolektivnu tužbu, došao do pozitivnog rješenja odnosno naknade za procijenjeni iznos svoje ratne odštete.
Ono što bi trebalo biti najmanje sporno je šteta koja se odnosi na ljudske gubitke i stradanja, šteta za poginule i nestale osobe i šteta za invalidne osobe.
Ukupna ratna šteta ovog oblika štete, prema procjeni Državne komisije za popis procjenu ratne štete primijenjena na 50.600 osoba x 300.000 DEM što iznosi…….15.180.000.000 DEM……ili………………………………………………………………………………………………….54.936.420.000,00 kn
Nematerijalna šteta prouzročena duševnim patnjama i bolima zbog izbjeglištva, prognaništva ili skrivanja, temelji se na Odluci Upravnog vijeća Kompenzacijske komisije OUN od 24.1.1992. (dokument pod oznakom S-AC.26. 1998/9) koji se odnosi na istovrsnu štetu procijenjenu u iračko-kuvajtskom ratu. Za svaku osobu koja je izbjegla iz vlastitoga doma zbog ratne opasnosti, ili je bila nasilno prognana, ili se radi granatiranja njenoga prebivališta morala skrivati po podrumima i skloništima u trajanju dužem od 78 dana – utvrđuje se nematerijalna ratna šteta radi pretrpljenih duševnih patnji i bolova u iznosu od 7.624,86 DEM. Ovaj se iznos primjenjuje na procijenjeni broj od 890.000 osoba pa ukupna šteta iznosi…………………………………………………………………………………………… 24.616.964.420,00 kn-Što je UKUPNO: ….94.733.384.420,00 kn
Dakle, to bi bio odštetni zahtjev, koji gotovo da i nije sporan. S materijalnim štetama prognanika taj bi se iznos popeo na preko 126 milijardi kuna.
Za zastupanje Zajednice pred sudom angažiran je odvjetnički tim „Kardum i partneri“ iz Zagreba, no u dosadašnjim kontaktima predstavnika Zajednice u Ministarstvu hrvatskih branitelja te u Ministarstvu vanjskih poslova nismo došli do jedinstvenog stava koji je sud nadležan za ovakav postupak. Prema mišljenju pravnika iz Zajednice nadležnost se temelji na članku 502 e ZPP-a koji kaže: o tužbi iz čl.502a st.1. ovoga Zakona prema odredbama ove glave u prvom stupnju odlučuje sud opće mjesno nadležan za tuženika ili mjesta na kojem je počinjena radnja kojom se povrjeđuju kolektivni interesi ili prava radi zaštite kojih je tužba podnesena, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Kako rat nije bio u Srbiji pa i šteta nije nastala tamo, po nama bi tužbu trebalo podnijeti u Republici Hrvatskoj.
Zbog toga smo zatražili i dobili potporu, a to će nam, vjerujem, potvrditi i državni tajnik gospodin Nekić, da se osnuje ekspertna skupina pravnih stručnjaka iz Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva pravosuđa i Državnog odvjetništva te pravnih struknjaka iz Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske Zajednice povratnika. Taj će ekspertni tim razmotriti sve aspekte pro i contra i tada ćemo znati koji je pravi put za ostvarenje legitimnih očekivanja hrvatskih povratnika za naknadom ratne štete.
I završit ću svoje izlaganje s napomenom da je Republika Srbija sebi uzela za pravo temeljem „Univerzalne jurisdikcije“ suditi hrvatskim braniteljima za navodna počinjenja kaznenih djela u Domovinskom ratu koji se nije vodio na tlu Srbije i nije Hrvatska napala Srbiju nego obratno a ipak Srbija i danas provodi sudske postupke pred svojim sudovima protiv građana Republike Hrvatske.
Pa neka analogijom to bude možda polazište u razmatranju nadležnosti hrvatskih sudova u rješavanju ove vrste spora“.
Izaslanici ministarstva Vanjskih i Europskih poslova te Ministarstva hrvatskih branitelja Domagoj Knežević i Ivica Akmadža istaknuli su da se radi na formiranju ekspertnog pravnog tima koji će raditi na pripremi tužbe za naknadu materijalne i nematerijalne štete te izrazili punu potporu radu Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja a župan Vukovarsko-srijemski Damir Dekanić izrazio je otvorenost Vukovarsko-srijemske županije da se u partnerstvu započnu rješavati ova pitanja koja se godinama nisu rješavala.
Na kraju Konferencije usvojena je i
OPĆA DEKLARACIJA
usvojena i proglašena na Prvoj Konferenciji Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja održanoj u Vukovaru 19. lipnja 2021. godine.
Preambula
Budući je nesporno da su Republika Srbija i JNA uz pomoć rezervista iz Crne Gore izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i držale pod okupacijom 1/3 hrvatskog teritorija od 1991.-1995. godine,
budući je činjenica da je agresijom počinjena ogromna ratna šteta i brojni zločini nad civilnim stanovništvom,
budući je činjenica da se zbog agresije, granatiranja i zastrašivanja preko 360.000 nesrpskog stanovništva moralo sakrivati u podrumima i skloništima i na kraju spašavati živu glavu u progonstvu,
budući da je najveći broj hrvatskih prognanika ustao u obranu svoga doma i Domovine pri čemu je veliki broj ljudi poginuo ili bio ranjen,
budući da su početne misije UN-a u Republici Hrvatskoj bile neuspješne u provođenju Vanceovog plana o demilitarizaciji okupiranih područja i povratku prognanika,
budući da je Hrvatsko Podunavlje tek 15. siječnja1998. godine vraćeno u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske,
budući da je i danas ostao dio teritorija Hrvatskog Podunavlja koji je nedostupan hrvatskim vlastima,
sada, stoga,
Prva Konferencija Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja proglašava ovu Opću deklaraciju o pravima i legitimnim očekivanjima hrvatskih povratnika kao zajedničku tekovinu svih hrvatskih branitelja i pobjedu u Domovinskom obrambenom ratu kao polazište stvaranja današnje moderne Hrvatske države, kako bi svaki pojedinac i svako tijelo u društvu, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težili da poučavanjem i obrazovanjem promiču poštovanje prema hrvatskim braniteljima i i njihovoj ulozi u Domovinskom ratu.
Prva Konferencija Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja potiče sve mjerodavne institucije i hrvatsku Vladu na dosljednu primjenu i provedbu potpisanih međunarodnih ugovora između SRJ i RH te Sporazuma o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, kojima su regulirana prava na naknadu pretrpljene ratne štete svima koji su tu štetu pretrpjeli, pri tome se pozivajući i na Odluku Upravnog vijeća Kompenzacijske komisije OUN-a od 24.1.1992. koji se odnosi na istovrsnu štetu procijenjenu u Iračko-Kuvajtskom ratu.
Prva Konferencija Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja apelira na Ministarstvo vanjskih i Europskih poslova da bez odlaganja započne pregovore sa susjedima, osobito s Republikom Srbijom o pitanjima granične crte, uzimajući kao temelj Zaključak Badinterove komisije iz 1991.godine*.
Prva Konferencija Zajednice povratnika Hrvatskog Podunavlja ističe nužnim bez odlaganja intenzivirati napore na traženju nestalih osoba iz Domovinskog rata te pokrenuti istražne radnje i kaznene postupke protiv počinitelja svih oblika ratnih zločina jer ratni zločini ne zastarijevaju a počinitelji ne smiju ostati nekažnjeni.
*Robert Badinter: „….granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načelo uti possidetis (mišljenje broj 3)“
Za predsjednika Zajednice povratnika Hrvatskoga Podunavlja jednoglasno je izabran IVICA KLEM iz Nijemaca.