Na današnji dan u 86. godini života umrla je Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara. Bila se simbol patnji i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i drugim ratovima za Hrvate nesretnog 20. stoljeća…
„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. godine. (…) Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“, kazala je jednom prilikom Kata Šoljić koja je preminula u dubokoj starosti na današnji dan, 8. srpnja 2008. godine…
Žena je to koja na poseban način simbolizira žrtvu svih majki čija su djeca nastradala u Domovinskom ratu. Njezino ime u Hrvatskoj je poznato svima, no malo ljudi zna tko je ustvari „vukovarska majka hrabrost“.
Kata Šoljić, djevojački Tikvić, rođena je 1922. godine u Vukšiću Donjem, kod Brčkog. Svoju golgotu započela je s trinaest godina, kada joj umire otac. S 18 godina udala se u susjedno selo Ulice za Antu Šoljića, s kojim je kasnije imala četiri sina i dvije kćerke. U Drugom svjetskom ratu izgubila je četvoricu braće koji su bili u vojsci NDH. Jedan je poginuo u borbama kod Našica, jedan nestao, a preostala dvojica, zajedno sa suprugom Antom, predali su i potom su streljani, dok se suprug izvukao i nakon „križnog puta“ vratio kući. Nakon rata živjeli su skromno i ponosno, no Ante Šoljić u brčanskom je kraju bio izložen stalnim progonima. Stoga su se, u potrazi za mirnijim životom, preselili u Srijemske Čakovce nedaleko Vukovara. Suprug joj umire 1981. godine, a ona seli u Vukovar u kojemu je ostala do početka Domovinskog rata, a onda privremeno odlazi u Mađarsku te u progonstvo po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
U Domovinskom ratu život za slobodu Hrvatske i obranu grada Vukovara položila su sva četiri njezina sina: Niko, Mijo, Ivo i Mate. Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je zarobljen u borbama prije pada Vukovara. Odveden je u koncentracijski logor Srijemska Mitrovica. Ondje je zvjerski mučen i ubijen udarcem u glavu u prosincu 1991. Za njim su ostala tri sina. Drugi sin Mijo, tri godine mlađi od Nike. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili u njegovoj kući u Srijemskim Čakovcima, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga. Treći Katin sin Ivo, poznat pod nadimkom “Veliki Džo” imao je 43 godine kad je poginuo. Krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u neprijateljsku zasjedu te je pokušavajući izvući se iz zasjede skočio u Dunav i utopio se u hladnoj i nabujaloj rijeci. Najmlađi sin Mato poginuo je još na početku rata u borbama oko vojarne JNA u Vukovaru 19. rujna 1991.
-SRAMOTNO: Fratri zabranili postavljanje spomen biste Kate Šoljić u crkveno dvorište kod Brčkog!…
Tragedija Kate Šoljić nastavila se i nakon rata jer je prošlo 12 godina, sve dok tijelo sina Nike, nije posljednje pronađeno u grobnici kod Srijemske Mitrovice. Njegovo tijelo pronađeno je gotovo slučajno jer nije položeno u masovnu grobnicu već je nakon mučenja pokopan u zabačenoj, neoznačenoj grobnici. Iako je ostala bez sva četiri sina, Kata Šoljić nije klonula duhom već je naprotiv u javnosti pozivala na mir i staloženo objašnjavala kako njezini sinovi nisu poginuli.
Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić za osobite zasluge u promicanju moralnih i društvenih vrijednosti, a od udruge branitelja invalida i udovica Domovinskog rata primila je nagradu Junakinje Domovinskog rata. Preminula je u bolnici Sveti Duh u Zagrebu, a pokopana na vukovarskom Novom groblju. Park u zagrebačkom naselju Trešnjevka nosi njezino ime.
Kata Šoljić izgubila je i četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata. Sada, u posljednjem ratu, su joj “isti ljudi” i pod istim znakom – zvijezdom petokrakom – ubili i sinove.
Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od “komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.
Mlađe generacije za majku Katu Šoljić vjerojatno nikada nisu niti čule. A i zašto bi? Tko je ona uopće uspoređujući je s idolima suvremenog vremena?
Zašto bih ja morao znati tko je ta žena – odgovorit će mladi na upit o Kati Šoljić? I doista tko je bila ta Kata? Zašto bi je se mi danas trebali prisjećati? Pa toliko je toga važnijeg čime bi se mogli baviti i o čemu bi mogli razmišljati. Ipak, oni u kojima suvremeni način života i stjecanje isključivo materijalnih dobara nije ubilo svaki ideal prisjetit će se ove Majke.
Njezina patnja počela je samim rođenjem, a njezina životna priča zaslužila je puno više od jednog članka na nekom provincijskom portalu. Kata Šoljić rođena je 1922. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Izrodila je šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu u Srijemskim Čakovcima, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu su bile i kćerke Marija i Ana, no one su preživjele.
Četiri brata poginula su joj u Drugom svjetskom ratu.
Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Dvojica braće ubijena su na Bleiburgu, jedan je izveden na strijeljanje kod svoje kuće, a četvrtog su partizani smaknuli negdje oko Našica. Katina majka proživljavala je istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije. Život s mužem koji se 1945. vratio iz rata kao nekadašnji ustaški vojnik za Katu nije bio ni malo lak. Bili su pod stalnom torturom i prismotrom. U takvim okolnostima othraniti šestero djece nije bilo lako. Potresna je Katina životna priča!
U potrazi za boljim životom obitelj Šoljić preselila se u Sremske Čakovce. Nadali su se da će tamo naći svoju sreću, no od toga nije bilo ništa. Naišli su na još veće komuniste i još veću torturu. Živjeli su od svakodnevnog nadničarenja, hranili svoju djecu i nosili svoj križ šutke podnoseći česta zlostavljanja i uvrede. Nakon smrti svoga muža 1981. Kata se preselila kćeri u Vukovar i baš kada je život postajao lagodniji došle su devedesete. Vukovar je napadnut i trebalo je braniti svoju zemlju.
U obranu su krenuli gotovo svi Šoljići. No bio je rat ”ništa se drugo nije moglo očekivati nego smrt”, govorila je Kata. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednju životnu borbu. Pod spletom okolnosti početak rata je dočekala izvan domovine.
Životi Katinih sinova nisu žrtvovani uzalud. „Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi“, riječi su to shrvane majke, ponosne na djelo i snagu svojih sinova.
Katin najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim su ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od „komšijine“ ruke, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, za njim je ostalo troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu.
„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala, ali dok je nade lakše je: možda je živ“, tješila se majka Šoljić, no istina je bila nešto drukčija.
Punih 12 godina trajala je majčina potraga za svojim sinovima Nikom, Ivom, Mijom i Matom , a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima posljednjeg sina Nike samo je tiho izgovorila ”moja je potraga završena”.
Istinu o stradanjima Hrvata Kata je pronosila cijelim svijetom. Nije se predavala sve do dana kada je u grobnicu položila posmrtne ostatke svoga najstarijeg sina Nike. I dalje se borila, no bolest i težak životni put donosili su svoje.
Zašto uopće pisati o Kati Šoljić, ona je svojim životom ispisala najveću priču, ona je utkala sebe u ono što je smatrala jedinim vrijednim. Nijedan papir, nijedna knjiga nikada neće biti dostojna priče o našoj Kati. Zato je važno da se istina sačuva, da ova majka nastavi živjeti kao ideal i uzor budućim pokoljenjima, da njezina žrtva uistinu ne bude uzaludna.
Majka Kata je bila ”majka ljubav”, simbol bezuvjetne ljubavi i požrtvovnosti, no nije bila jedina. Svakodnevno prolazimo pored niza Kata Šoljić, a da ih i ne primjećujemo.
One su tu, skromne i neupadljive, žive svoje ”male” živote. Najčešće ih susrećemo ispred crkava, na grobljima, pored spomen obilježja, ponekad i na ulici, ni po čemu se ne ističu. Preko dvadeset godina one crninom prekrivaju svoju bol i svako jutro je nanovo proživljavaju. Zapitajmo se jesmo li svojim postupcima, svojom bahatošću, nerazmišljanjem i sebičnošću nekada nanovo zaparali rane majke Kate, kao i svih drugih majki.