Osnovana je 1991. godine, u Zadru, manja taktička grupa, koja prolazi obuku za posebne namjene u Kumrovcu. Povratkom u Zadar vrši prikupljanje obavještajnih podataka o neprijateljskim snagama u zadarskim kasarnama i samom gradu…
Tada se preko domoljuba, kojih unatoč svemu, u Zadru nikad nije manjkalo dolazi do popisa kosovaca i udbaša, do njihovih adresa, do podataka tko posjeduje kratkovalne radio uređaje, kako funkcioniraju njihove veze… što je u predstojećim mjesecima bilo vrlo dragocjeno u razbijanju unutarnjeg neprijatelja, koji je bio raspoređen u samom gradu među ljudima i u ustanovama.
Do početka kolovoza, postrojba je imala 25 pripadnika, dobro naoružanih i uvježbanih za razne i vrlo zahtjevne zadaće. Postrojba sudjeluje u manjim akcijama te dopremanju oružja i opreme u Zadar.
U rujnu 1991. godine postrojba u suradnji sa specijalnim jedinicama MUP-a izvodi napade i osvaja skladišta teritorijalne obrane, izvlači naoružanje, streljivo i mine, pri čemu je ranjeno nekoliko pripadnika postrojbe uslijed raketiranja zrakoplova okupatorske JNA.
Nakon te akcije stvaraju se još povoljniji uvjeti za popunjavanje postrojbe te u listopadu kreću napadi na JNA kasarne pri čemu postrojba ima nekoliko lakše ranjenih u bliskim urbanim borbama unutar kasarni.
Suprotna strana je u panici, imaju puno gubitka te ne znaju što ih je snašlo. Gađa ih njihov avion pri čemu su imali poginule i od prijateljske vatre. (Na našoj stranici pogledajte video uratke razgovora oficira o stanju unutar kasarni JNA.)
Tih dana druge borbene grupe, postrojbe, obavljaju divovski posao na svim položajima i pravcima oko grada jer se Zadar našao gotovo u potpunom okruženju. Pomažu kod učvršćivanja linija obrane i sprječavaju prodore jugovojske iz pravca Dračevca te vrše obranu i s morske strane odakle je jugomornarica tukla brodovima.
U jednoj akciji kod luke Gaženica, konvoj s naoružanjem za Hercegovinu, kojeg je predvodio general Mladen Naletilić “Tuta” , postrojba je izvukla ispod neprijateljske vatre, iz neposredne udaljenosti od njihovih tenkova i teških strojnica. U konvoju je bilo osam Boffors topova, koje se u 48 sati uspjelo osposobiti i montirati na kamione i tako povećati vatrenu moć što je dodatno neprijatelje u gradu uvjerilo da su izgubili i vojarne i grad Zadar.
Dakle, u listopadu, nakon odlučujućih borbi za obranu i oslobođenje grada, nakon primirja, postrojba se i dalje popunjavala, uvježbavala i obavljala zadaće na raznim dijelovima bojišta. Najveći dio postrojbe je sudjelovao u akcijama na južnom bojištu, gdje je s drugim postrojbama za posebne namjene odigrala presudnu ulogu za oslobođenje i tog dijela Domovine. Te aktivnosti u kontinuitetu traju do konca 1991. godine, do kada je postrojba narasla na 250 ljudi i imala respektabilno naoružanje, opremu i transportna sredstva. Mogla je u svakom trenutku i na bilo kojem terenu izvršiti zadaću, što su i činili po zapovijedi ministra Gojka Šuška i generala Ante Rose.
BITKE ZA ŠUICU, TOMISLAVGRAD I LIVNO
Prethodnica, predvođena pokojnim vitezom Nenadom Matakom, stiže na vrijeme da zaustavi daljnje napredovanje četničkih tenkova dalje prema Šuici i Tomislavgradu, jer on i general Filipović odlaze pred neprijateljske snage i miniraju cestu te zaustavljaju četničko napredovanje.
Nakon toga tijekom noći i sutradan cijeli dan, uspjelo se stabilizirati liniju obrane, pronaći postrojbe, izvršiti raspored i i popunu ljudstvom i tehnikom, da bi se već tijekom popodneva hitno prebacili na livanjsku bojišnicu i tu sudjelovali u zaustavljanju napada na Livno od strane Glamočkog polja, odnosno visoravni iznad Livna.
U toj sjajnoj bitci, iz neposredne blizine, unatoč velikim snagama neprijatelja, uspijeva ih se zaustaviti i doslovno razbiti, onesposobiti tenk T- 84. Tu se također slijedećih dana odbijaju četnički napadi i trpi se topnička paljba, dok se linija nije stabilizirala te se prelazi na sjeverno-zapadni livanjski sektor prema Čelebiću, gdje uskoro počinje novi četnički napad.
Na livanjskoj bojišnici postrojba je odradila i sudjelovala u tri značajne bitke, kojima je obranjena livanjska bojišnica i prošireno oslobođeno područje sve do neposredne blizine Glamoča. To područje ostalo je slobodno sve do zime 1994. godine, kada kreću poznate akcije kao uvod u konačni obračun u osloboditeljskoj akciji «Oluja».
Dana 21. travnja počinje združeni, koordinirani napad neprijateljske vojske s obje strane
Livanjskog polja prema Livnu, izvođenje tenkovskim postrojbama, pješaštvom i uz snažnu potporu topništva. Najprije djeluje minobacačka potpora u zaustavljanju napada, koji su jogoarmija i četnici izvodili na pravcu Rujana, gdje se pogađa neprijateljski kamion s tenkovskim granatama, a potom se uključuje u bitku na drugom pravcu i zaustavlja napad u selu Čelebić, u koje se sutradan ulazi. Nakon čišćenja sela, zarobljava se jedan tenk čistač mina i nekoliko vozila koje su četnici u panici ostavili. Zarobljeni tenk se ustupa postrojbi HOS-a, koji su također bili na tom dijelu bojišnice i s kojima se izvrsno surađivalo i u tom periodu te kasnije u akciji «Maslenica». Bitke za Livno, proširenje i učvršćenje oslobođenog područja sa strateške strane imale su jako veliki značaj za rat u Hrvatskoj.
PRIMIRJE I PRIPREME ZA AKCIJU MASLENICA
Od lipnja 1992. godine, postrojba je ponovno u Zadru, a kako je bilo potpisano dugotrajno primirje, uz uobičajena izviđanja, na bojištu, obavljanje zadaća po zapovijedima generala Rose i ministra Šuška, posvećuju se tada glavnoj zadaći – uređenju Baze Šepurine i pretvaranja iste u najsuvremeniju vojnu bazu po NATO standardima. To je uz značajne radove podrazumijevalo i vrhunsku obuku pripadnika postrojbe te poduzimanje najvišeg nivoa sigurnosnih mjera vezano uz bazu i pripadnike postrojbe.
Uz ogromne pothvate kao što su izgradnja aerodromske piste, u Šepurinama gradi se i nova bolnica za pripadnike specijalnih snaga, jako središte veze, odnosno najsuvremeniji centar za prikupljanje i obradu obavještajnih podataka. Izgrađuje se borbeni poligon sa strelištem za pripremu i trening vojnika, osposobljava se i oprema radionica za remont i popravak vozila i naoružanja te se vrši preustroj postrojbe jer se broj pripadnika naglo povećao. Po zapovijedi Stožera specijalnih snaga u bazu se premještaju i Dočasnička škola iz Kumrovca, Bojna Frankopan i Bojna F. Sučić te se sve stavljaju pod jedinstveno zapovjedništvo.
Novim preustrojem dio postrojbe odlazi u Rakitje. Poštujući želju da ipak dio postrojbe ostane u Zadru i sudjeluje u oslobađanju grada iz neposrednog okruženja, dozvoljava se da dio ostane u zgradi zapovjedništva HV na Poluotoku te da se uključi u formiranje Operativne grupe Zadar.
Operativna grupa je formirana, a kako je poznato, u Zadar dolazi zapovjedništvo Zbornog područja Split te se po zapovijedi generala Bobetka postrojba uključuje u operaciju Maslenica, na način da dobiva zonu odgovornosti i zapovjedništvo nad Petim sektorom.
Na tom sektoru su bili razmješteni uglavnom pripadnici VII. domobranske pukovnije, koji su pod zapovjedništvom i uz sudjelovanje pripadnika postrojbe uspješno oslobodili čitav niz sela i uporišta u zadarskom zaleđu: Crno, Babindub, aerodrom Zemunik, Smoković i Škabrnju. Tako su napokon vratili mir i normalan život u Zadar i zadarsko zaleđe. Tijekom cijelog ratnog puta postrojbom je zapovjedao pukovnik Marinko Radas.
Nakon akcije Maslenica, tijekom svibnja do srpnja 1993. godine, većina pripadnika postrojbe časno prelazi u druge postrojbe Hrvatske vojske, a neki su još uvijek u odori Hrvatske vojske kao i 1991. godine.
U pisanju teksta su pomogli pripadnici postrojbe kojima se ovim putem zahvaljujemo, donosi Vojne oznake Bibinje.
M.M.
