Slavimo danas veliko otajstvo jedne obične, male i jednostavne žene koja to nije bila slučajno već izborom, te je i bila svjesna svoje malenosti, što potvrđuje njezin hvalospjev Veliča. To veliko otajstvo je uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu, cilj svakog vjernika koji hodi za uskrslim Kristom Gospodinom koji nam je otvorio vrata života vječnoga svojim uskrsnućem. Zato današnja svetkovina jasnije od bilo koje druge marijanske ili svetačke svetkovine govori o njezinoj povezanosti s pobjedom samoga Gospodina. Kristova pobjeda na križu počela je donositi plodove života, čemu je najjasniji primjer sama Marija u kojoj se ostvarila punina dara Kristova. Napokon je čovječanstvo moglo odahnuti jer je Krist ne samo pobijedio Đavla, a obeskrijepio Smrt kao posljednjeg starog neprijatelja, već je svakom čovjeku omogućio pristup u život. Njegova uskrsna pobjeda je dovela do toga da je zbačen s neba tužitelj naše braće koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim onemogućujući im pristup pred njegovo prijestolje.
Poniznost temelj života
No Marija ovaj dar i milost uznesenja nije stekla svojim silama, pa niti nezasluženim Božjim darom s kojim nije surađivala. Naprotiv, milost uznesenja na nebo tijelom i dušom primila je kao nezasluženi i potpuno besplatni Božji dar, ali je ona surađivala s milošću, te je tako opravdala da milost Božja u njoj nije bila uzaludna. A primila ga je poradi svoje posvemašnje poniznosti o kojoj svjedoči u svome Veliča kad veli da je Bog ‘raspršio oholice umišljene, silne zbacio s prijestolja, a uzvisio neznatne’. No to nije samo jedna uopćena tvrdnja, jer je prije toga za sebe ustvrdila da je Bog ‘pogledao na neznatnost službenice svoje’, što će reći da je Bog koji silne zbacuje s prijestolja a uzvisuje neznatne, to onda učinio i s njom. Bog na prijestolje svoje slave nije prihvatio zemaljske silnike koji grabe prijestolja, već je pogledao svoju službenicu i iskazao joj dodatno milosrđe. Tako Marija svjedoči o Božjoj logici, ali i o njegovu pravednom i mudrom djelovanju, te je u tom duhu izgovorila ove proročanske riječi koje su se ostvarile u punini njezinim uznesenjem, premda je ona živjela kao uzvišena kraljica već na zemlji, iako u skromnosti i skrovitosti, ali pred Bogom sveta i uzvišena.
Poniznost kao stav posluha i vjere pred Bogom njoj je bio temelj života, te se je ona do krajnjih snaga svoga bića Bogu potpuno podlagala. Nije sebi umišljala neku ljudsku veličinu onih koji odbijaju Bogu služiti, ali ne prave sebi problem kad služe silama i probitcima ovoga svijeta, već je ponizno i predano služila živomu Bogu. Štoviše, njoj nije bilo poniženje, već čast služiti Bogu i otajstvu utjelovljenja njegova Sina, pa zato i dolazi do pozitivne bilance svoga života koja se mjeri cjelovitim spasenjem i puninom nebeske slave. Ona je tako ponizno živjela na zemlji slijedeći Božji primjer, da je za to zaslužila da Bog u nebu i vječnosti izrekne svoj sud i udijeli joj nagradu besmrtnosti i neraspadljivosti.
Na žalost mi ljudi ne znamo za svoga zemaljskog života zbaciti jaram ljudskih obzira i vizija koje nas satiru. Bojeći se mogućeg poniženja, odbacujemo poniznost pred Bogom i služenje njemu. Ne vjerujemo poput Marije da Bog uzvisuje one ponizne i neznatne koji mu služe. Čak krivo Boga osuđujemo da nas želi podrediti, dok je Marija pokazivala da služiti Bogu znači prihvatiti dar i vrijednost koja od Boga dolazi i čvrsto ih se držati, nakon čega dolazi nagrada. Doista, u vjeri hoditi prema ishodu života je istinska poniznost kojom se ona odlikovala.
Osjenjena otajstvom Kristove moći
Marija je pokazala takvu poniznost u hodu vjere kroz ovaj život, te je primila na dar Božjega Sina, kao što je kasnije dobila na dar i besmrtnost i neraspadljivost koju je on uskrsnućem priskrbio svome tijelu i cijelom ljudskom rodu. Bilo bi čudno da on svojoj Majci, koja je s njime bile potpuno povezana, nije udijelio i taj dar kojim je obdario svoje tijelo nakon uskrsnuća. Zato njezina proslava dušom i tijelom u nebeskoj slavi nije bila neočekivana i neuobičajena, već je bila sukladna svemu što je Bog činio i navijestio. Ona je samo dosljedno primala darove iz Božje ruke i iskusila da Bog ne daje svoje darove na mjeru ili kapaljku, već u izobilju, do kraja. Marija je imala odvažnosti za takav Božji projekt predajući mu se u poniznosti, te je o završetku zemaljskoga života bila potpuno uzvišena Kristovom snagom i zaslugama u Božju slavu.
Kristu je bila predana sva vlast na nebu i na zemlji, te je on počeo tu vlast vršiti uvodeći u svoje kraljevstvo one koje mu je dao Otac i za koje je smrt pobijeđena zasvagda. Među prvine spašenih i otkupljenih ubraja se upravo njegova sveta Majka koja je bila ponizna do neba, ma kako to zvučalo proturječno, jer redovito poniznošću shvaćamo prigibanje prema zemlji. No za Mariju je poniznost bila prigibanje pred Bogom, a ne prigibanje k zemlji. Oni pak koji se prigibaju zemlji tražeći zemaljske probitke poradi kojih potom dižu glavu do nebesa, oholice su koji zemaljsko drže bogom i uzvisuju iznad Boga. Za njih nema ovog velikog dara kojim je obdarena Marija kad ju je njezin Sin tijelom i dušom uznio u slavu nebesku kao dokaz ljubavi prema ljudskome rodu i svima onima koji žive na zemlji na putu poniznosti. S druge pak strane mi smo pozvani staviti se pod njezine skute i primiti u baštinu isti dar kojim je ona bila obdarena kad je tijelom i dušom uznesena. Dok promatramo Presvetu Djevicu u nebeskoj slavi, ražarimo stoga svoju vjeru da će se uskrsna pobjeda našega Gospodina i na nama ispuniti, sukladno njegovu obećanju.
Piše: don Ivan Bodrožić