Bl. Miroslav Bulešić žrtva koja je snagom vjere pobijedila komunizam
Samo dan nakon obilježavanja Dana sjećanja na žrtve komunizma, nacizma i fašizma, obilježena je je 74-ta obljetnica mučeničke smrti mladog istarskog svećenika Miroslava Bulešića. Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima simbolički je utvrđen na dan 23. kolovoza 1939. godine kad su nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez potpisali Sporazum o međusobnom nenapadanju i podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi. Taj Sporazum, odnosno Pakt Molotov-Ribbentrop, poručuje da su nacizam i komunizam isti. Među totalitarnim režimima nema bitnih razlika. Likvidacije, teror, strahovlada, diktatura.
Te dvije mračne i jednako pogubne ideologije imale su za cilj ovladati svijetom ali i ljudskim dušama. Jedna je svoje masovne zločine i istrebljenje ljudi krila iz rasnih, a druga iza klasnih teorija, ali nikakvih suštinskih razlika između njih nije bilo.
Blaženi Miroslav je započeo svoje svećeničko djelovanje u fašističkom režimu diktatora Benita Mussolinija, a završio mučeničkom smrću u drugom komunističkom režimu diktatora Josipa Broza Tita i na svoj način bio je žrtva i svjedok vjere, jednog i drugog totalitarnog režima 20. stoljeća.
Miroslav Bulešić istarski , hrvatski sin, žrtva je komunizma, ubijen na brutalan i gnjusan način, zbog mržne prema vjeri, in odium fidei, a zaklao ga je ubojica Slavko Sanković, stanovnik susjednog sela Brgudca, 24-kolovoza 1947.godine na krizmi u Lanišću, koja je tako postala, poznata krvava krizma.
Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi:“ Isuse primi dušu moju“ uz svoj gnjusni komentar –„ ali sam mu je ja primio!“
Tko je ubojicu mladog čovjeka toliko zatrovao mržnjom prema vjeri u tolikoj mjeri da je bio spreman zbog te mržnje nožem zaklati čovjeka svećenika? Tko? Titova Komunistička partija! Titova komunistička partija posijala je sjeme zla u narodu, mržnjom pokrenula spiralu zla, podijelila hrvatsko nacionalno biće, koje je ostalo podijeljeno do danas.
Prisjećajući se našeg istarskog, hrvatskog blaženika, potrebno je da se sjetimo i svih drugih žrtava ovih režima Osobito je to potrebno strukturama nelustriranog komunističkog režima koje su se uvukle u sve državne institucije i u državi Hrvatskoj, a koje zidom šutnje prešućuju i negiraju komunističke zločine. Bez sjećanja i kajanja ne može se ići naprijed.
Umjesto da pobjedom nad fašizmom i nacizmom narod konačno proživi u miru, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa Titom, pripremila je hrvatskom narodu još veći teror, još veću patnju, još veće žrtve nego u ratu.
Hrvati su kao niti jedan drugi narod postali žrtvom komunizma!
Teror su prvi osjetili katolički svećenici, zatim istarski narodnjaci, seljaci koji su bili vezani uz svoje svećenstvo i svoj narod.
Nestao je i Francesco Bonifacio talijanski svećenik 11.rujna 1946.gpdine, nestao je 1945.godine i narodnjak Antun Milovan, otac biskupa u miru Ivana Milovana, kosti im nikada nisu pronađene.
Bl.Frances Bonifacio proglašen je blaženikom 4. listopada 2008.godine. za svoje svjedočanstvo vjere do mučeništva. Zadivljuje duhovna kvaliteta don Bonifacijeve osobe i službe, koju je provodio. Izabrao je Krista za svog učitelja i vodiča, kojeg je slijedio. Tajna svetosti njegove duše bila je samo jedna: Krista je ljubio i slijedio do križa. I mi, poput njega, ako želimo imati lijepu i svetu dušu, nemamo alternativu nego slijediti Krista. Kršćanin, koji pozitivno reagira na Kristov poziv, uvijek se i potpuno stavlja njegovim stopama, kao i blaženi don Francesco Bonifacio.
„Putnik sam! Na ovome sam svijetu stranac i ne smijem svoje ideale vezati s ovim svijetom već s drugim, Božjim svijetom. Sve mora težiti prema Bogu!“ (Krasica, 13 ožujka 1946. )
Istarsko svećenstvo jedinstveno sa narodom
U osobi Bl. Miroslava Bulešića utkana je cjelokupna tragedija koja je pogodila pučanstvo Istre, Hrvatske i cijele Europe tijekom prošlog stoljeća, obilježena trima velikim neljudskim režimima i ideologijama, fašizma, nacizma i komunizma.
Isto tako u osobi Bl. Miroslava prepoznajemo pobjedu Kristova evanđelja nad totalitarnim ideologijama, pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem, pobjedu praštanja nad mržnjom i osvetom. Pobjedu nad talijanskim fašizmom i kasnije komunizmom ,jer je bl. Miroslav Bulešić smetao i fašističkoj i komunističkoj vlasti, a svojim životom je svjedočio da je vjera nedjeljiva od morala!
Totalitarni režimi i vjera ne idu zajedno, jer autoritativni totalitarni režim ne trpi drugi autoritet i druge vrijednosti osim njegove. Nasilje koje je karakteristika totalitarnih režima u dubokoj je suprotnosti sa temeljnim načelima i suštine kršćanstva i iz te jasne činjenice proizlazi i odnos Katoličke crkve prema svim sustavima čija se vladavina zasniva na sili i narušavanju ljudske slobode i dostojanstva osobe.
Kršćanstvo je čovjeku dalo nadu i smisao življenja, spasilo ga od ništavila i beznađa, pružilo mu živu vjeru kao oslonac, oruđe i sidro u bespućima i olujama ovoga svijeta, ono je ljudski rod izvelo iz barbarskog čopora i izbavilo od grijeha i samouništenja.
Komunizam je u svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma, pa nije čudno da je taj sustav svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.
Otuda patološka mržnja komunista spram Crkve (pogotovu katoličke) koja se i danas jasno očituje među sljedbenicima ove ideologije.
Komunistička propaganda protiv Crkve, te pojedinih svećenika, a u Baderni protiv vlč. Bulešića, biva sve snažnija. Žele narod odvojiti od Crkve, ali ne uspijevaju, pa se služe svim metodama: od zastrašivanja do likvidacija. Istarski narod se našao na udaru triju ideologija: fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakav stav komunističke ideologije prema onima koji su u Istri sačuvali hrvatski identitet koji je dobio svoj zamah na crkvenoj i društvenoj razini s biskupom Jurjem Dobrila.
Za ukrasiti kuću i ulice prigodom svećeničkog ređenja Miroslava Bulešića, 11.travnja 1943.godine, predstavnici vlasti iz Vodnjana ponudili su snop papirnatih talijanskih zastavica. Mladomisnik se zahvalio i uljudno ih odbio. Znancima je kasnije protumačio:
„Mene je hrvatska majka rodila“
27. svibnja 1944., u pismu vlč. Ivanu Paviću opisuje stanje u kojem se nalazi on i susjedni župnici: „…Ovdje životarimo, ako gledamo na život s naravnog i individualnog stanja. Visimo na koncu i nad jamom svi. Gore kod vlč. Zvonka [Brumnića u Tinjanu], vlč. Polde [Jurce u Trvižu] i drugih položaj je još gori.
„ Mene su bili zastrašili i osudili me ovi naši [partizani], poslije su se ispričali. Dokle smo tu smo. To je glavno da vršimo svoju dužnost i da ne izgubimo glavu za koju bedastoću zemaljsku, već za važnu stvar nebesku. Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama.
Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom. Na svršetku sam. Imate pravo da treba moliti Srce Isusovo i Marijino. Molimo i radimo. Hvala Bogu da imamo toliko posla.“ zapisao je u svoj Duhovni dnevnik.
Svojim je pristupom privlačio posebno mlade, a to je vlastima itekako smetalo, jer je tada, kao i danas, mnogima smetala prisutnost vjere, koja sa sobom donosi moralne vrijednosti, u politici i društvu.
I ono što stalno naglašavam , o moralnoj snazi istarskoga svećenstva koje je bilo ujedinjeno u širenju vjere i domoljublja, u tim prijelomnim povijesnim vremenima bili su onaj jezičak na vagi koji nije dopustio svakojako manipuliranje Istrom i njezinom Crkvom; današnji istarski kler nema tu snagu, možda ni taj osjećaj, a možda ni volju tako jedinstveno istupiti u obrani vjere i domoljublja, previše su povezani sa vladajućima, a tada su svećenici branili narod od vlasti i zbog tog djelovanja podnosili „svoje mučeništvo“
Svećenici su izašli iz naroda, vraćali se u svoje župe nakon školovanja , živjeli sa narodom i podnosili sav teror fašizma. No to nije ni dio onog što su svećenici kasnije propatili u komunizmu. Zato što su davali sebe narodu u materijalnom i duhovnom dobru.
„Oče, budi volja Tvoja“ bila je česta uzrečica među Hrvatima u Istri koji im je u dušu utkao biskup Juraj Dobrila svojim molitvenikom „Otče, budi volja Tvoja“ koji je prvi put tiskan u Trstu 1854. godine. Do sada je tiskano Ovaj molitvenik je sačuvao duhovni identitet Hrvata u Istri, bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav, kao i generacija vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik te ga cijelog života imao uza se.
Prije samog ređenja posvetio je molitvu Majci Božjoj „Majko, Tvoj sam. Predajem Ti svoje roditelje i dragu Istru! Isprosi nam mir“
Svečani ručak poslije mlade mise 26.travnja 1943.godine je bio u župnoj kući u Svetvinčentu. Večera je, međutim, za rodbinu i prijatelje bila u rodnoj kući mladomisnika u Čabrunićima. Čestitku je kod večere, uz ostale, mladomisniku uputio njegov rođak Antun Milovan, otac poslije trojice svećenika Milovana, istarski narodnjak, koji će poslije biti ubijen od komunista kao i većina narodnjaka. U čestitci između ostalog je rekao:
“Budući da je današnji naraštaj u svojoj vrtoglavosti tako duboko pao i nema volje ni moći da se sam opet podigne, jer daleko od Božjih zakona sve više luta i traži spas ondje gdje ga ne može naći, izabrao je nebeski Otac i tebe da poput milosrdnog samaritanca liječiš, uzdižeš, učiš i dijeliš Kruh života. Kažeš pravi put zalutalima. Koriš i miluješ, da budeš otac i majka siročadi. A mi smo svi uboge sirote, ako nemamo onih koji nas uče, savjetuju, tješe …. Bog dragi nam te poslao u zgodan čas, jer ako je ikad svijet trebao zdrave nauke, a to je posebno pak danas, kada bijesni žestok vihor i crna oblačina te nastoji da uništi sve što je sveto i pošteno …”
Govornik je u nastavku zaželio razne Božje blagoslove istaknuvši ovaj: “Neka Bog blagoslovi, poživi i učvrsti našu, nažalost, toliko izmučenu domovinu, da bi konačno prosvijetlilo i na nas sunce slobode i vremenitog blagostanja za kojim toliko čeznemo. Ali nas u isto vrijeme obuzima velika nada i stalni smo da je naš spas dosta blizu. Makar nas to muke i suza stajalo – doći će i mora da dođe.” Svoj je govor i zdravicu završio poklicima: “Živio Krist Kralj. Živila naša sveta vjera. Živjeli naši svećenici. Živili naši bogoslovi i sjemeništarci. Živila naša domovina! Još jednom – živio naš Mladomisnik.“ Milovani-Mate Krajina str. 166-167
Bl. Miroslav Bulešić uredno je u svoj Duhovni dnevnik bilježio svoja razmišljanja i zapažanja, pa je tako zabilježio i za što ga komunisti terete da možemo mi danas pročitate te komunističke nebuloze:
„Prigovarali su mi da sam se izrazio pred djevojkama župskog zbora protiv partizana… Da činim fašističku školu… Podučavanje kršćanskog nauka, to je fašistička škola… Da sam u službi Nijemaca… Sami odbornici me molili da se zauzmem. Same partizane oslobodio po molbama i po dokazu nevinosti… Rahovci znadu što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici. To isto znadu Rupeni i Baderna. Je li bolje da su ljudi doma ili u zarobljeništvu ili na prisilnom radu? Je li bolje da se za njih tko zauzme ili je bolje da su ljudi prepušteni milosti i nemilosti neprijatelja? Branili su mi osnovati Djevojačko društvo. To nije nikakva nova ustanova, već samo obnova stare…
“Nikakva organizacija se ne dozvoljava osim naših (komunističkih) USAOH, SKOJ.” Branili su djevojkama da dolaze na svete Sakramente. U Svetom Ivanu, u selu Rahovci, koje su i poslušale, jer su se tako hvalile. Brane još i sada ne samo djevojkama već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na svetu Misu, … u selu Štifanići, Bonaci, Banki… Brane djeci da dolaze na kršćanski nauk.
“Ako djecu šalješ ti si protivan pokretu.” U Svetom Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Straše ih da će ih ošišati. Tako su prestrašili ljude da im vele da ako idu na Misu i k svećeniku znak je da drže s popom i zato da su protiv pokreta. „Kad dođe sloboda – takva su naređenja bila dana odbornicima – onda najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru…“ Na sastanku 19.3.1945. „Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od vjere… Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tinjana. Pop bi mora samo mašiti i niš drugo… Ne vaditi dicu… Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo… Sastanke za djevojke imamo mi a ne popi…
Znači odbornici su dobili naređenje da najprije pobiju popove i one koji održavaju vjeru, pa stoga nije ni čudno što je Sanković zaklao Bulešića! Čudno je da nije bilo više takvih slučajeva sa tim ispranim i indoktriniranim mozgovima.
U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske: Nijemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi. Miroslav ima nezahvalnu službu u tom vremenu, njegov biskup mons. Raffaele Radossi imenovao ga je vojnim kapelanom te on sad kao katolički svećenik mora, pozvan po službi, svakom tko zatraži svete sakramente podijeliti. Ne smije se gledati čovjeka kao grešnika, niti prema njemu postupati kao grešniku, već kao prema djetetu Božjem. Grijeh osuditi, ali nikad čovjeka. Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podijeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu” Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Tako vlč. Miroslav nastoji i djelovati, što je ponekad bilo teško razumjeti njegovim protivnicima. Crkva je poslana da i „neprijateljima“ navijestiti Radosnu vijest evanđelja.
Kad je odlazio iz župe Baderna u Pazinsko sjemenište napisao je svoju oporuku:
„MOJA OSVETA JE OPROST” IZ OPORUKE
Baderna, 23. 4. 1945. godine
„Svjestan da sam uvijek vršio svoju dužnost, prožet gorućom ljubavlju prema svojem stadu, želim uputiti svoje vjernike na put poštenja i dobrote. Trpimo svi iz ljubavi prema Bogu. Sve će svršiti na tom svijetu, i trpljenje i žalost, a na drugom čeka nas slava, ako budemo znali iz ljubavi prema Bogu i trpjeti. Sve mogu u Onome koji me krijepi. Hvala ti, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom. Dovoljno da sam te upoznao, da sam vidio tvoje mane, tvoje pogreške. Upoznao sam tvoju dušu, osjetio tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile su i moje.
Budite kršćani, u pravom smislu riječi. Nemojte biti kršćani samo na pola. Postali smo prijatelji u kratko vrijeme! Slagali smo se u svemu. Svakoga sam primao, sa svakim razgovarao, savjetovao na dobro, tješio, pomagao. Siromaha sam uvijek pomagao. Stotinjak ljudi sam uz pomoć Biskupa izvukao iz zatvora. Podučavao sam djecu kršćanski nauk i odgajao ih u duhu vjere, poštenja i dobrote. Po savjesti sam svima učinio dobro, a nikome zlo. A ti, narode moj, nisi bio zahvalan. Ne želiš živjeti kršćanski. Ne želiš služiti Bogu i poštivati njegove zapovjedi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš. Moja je zadnja preporuka: budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na ovom svijetu i na drugom. Zbogom! Od svih tražim oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“
Bl. Miroslav Bulešić je unaprijed oprostio. Može se oprostiti i onima koji ne traže Oprost, jer oprostom se prekida spirala zla.
Ne može se biti kršćanin bez opraštanja.
Žrtva tako postaje svjedok vjere.