U Pazinu 13. rujna 1943. Proglas “Hrvatski narode” nije donio NOO za Istru, već ju je tih dana komunist Ljubo Drndić samoinicijativno napisao u zgradi “questure”. Proglas “Istarski narode” imao je snažan politički učinak na Istrane koji su nakon toga postali odlučniji u borbi protiv okupatora i za stvarno sjedinjenje Istre s Hrvatskom.
Danas prioznaju da je poznati proglas od 13. rujna 1943. “Istarski narode”, djelo je Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a. Diminić o tomu piše: “Koliko se sjećam, na put u Istru krenuo sam 14. rujna 1943. u društvu s drugom Ljubom Drndićem, koji se zatekao ondje. On je iz Istre došao štampati velike proglase u kojima se objavljuje oslobođenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom”.
A sam Drndić o svemu tome piše u svojoj knjizi „Oružje i sloboda Istre“
Ljubo Drndić došao je u Istru, kod svog djeda istarskog narodnjaka Petra Ujčića, još 1941.godine, da se upozna sa stanjem u Istri i da upozna ljude. Djelovao je družeći se sa svećenicima i istaknutim narodnjacima.
Istarski narodnjak Petar Ujčić sa unucima Ante i Ljubom Drndić
U Istri do 1943. godine još nije bilo organizacija ni ćelija KPH . Na tome se tek radilo, a organizacije K P Italije tada još nisu bile prihvatile narodno-oslobodilački pokret NOP. Iz pristupačnih arhivskih podataka nije poznato što je u tom pogledu učinjeno, osim što se Okružni komitet KP H za Hrvatsko primorje pismeno obratio CK- u Slovenije za informacije o tomu što je poduzeo, jer se nametala potreba formiranja partijskog rukovodstva za Istru.
Pitanje osnivanja rukovodstva za Istru bilo od vrlo velike važnosti. Potrebno je naglasiti da se NOP- u Istri nametalo pitanje samostalnog rukovodstva već od 1942 . godine. Negativnosti zbog nepostojanja takvog rukovodstva došle su do izražaja u trenutku masovnog ustanka.
Tada još ni C K KP H nije do kraja definirao svoj stav prema Istri i koliko se angažirati, iako je bio uvjeren da je to nužno, pa je u tom cilju organizirano slao kadrove u Istru preko O K KPH za Hrvatsko primorje već 1942 . godine. kompetencija, a ni točnih uputa nije bilo. Istra je tada bila još svojevrsna nepoznanica ,već jedino da u Istri šire ideju NOP- a i da je tako uključe u pokret ustaničkih krajeva Hrvatske. Svaki je od njih, bio individualno odgovoran za svoj rad OK- u KPH za Hrvatsko primorje I od njega je primao upute i daljnje direktive, ali u velikim vremenskim razmacima. To, dakako, kako se kasnije i pokazalo, nije moglo pogodovati bržem razvoju NOP- a u Istri.
U to je vrijeme Istra još prilično bila izolirana od onoga što se događalo preko granice. Nema točnih direktiva, ni datuma o osnivanju NOO-a , kojih nisu organi vlasti već organi NOP-a . Uvjeti za rad još su uvijek teški, zbog talijanske fašističke vlasti već i zato što se dio stanovništva, ono što je ostalo od sposobnih koje Talijani nisu mobilizirali, teže javlja u partizanske redove, a i prihvat novih boraca nije dobro organiziran, mada ima dragovoljaca. Uz to i rukovodstva organizacija K P Italije ili neki njihovi članovi koji su imali veliki utjecaj, posebno u Puli, Rovinju i Labinu, ne prihvaćaju NOP kao svoj. Politički radnici morali su u takvim prilikama raditi individualno uz međusobno konzultiranje, a osim idejno-političkog i Ilegalnog Iskustva, Izuzev Josipa Matasa, nisu imali i ratnog iskustva.
Talijani su u travnju 1941, nakon napada na Jugoslaviju, izvršili u Istri naknadnu široku mobilizaciju. Više od 5 000 mladića i ljudi starijih godišta po hitnom je postupku prebačeno na Siciliju, Sardiniju i u južnu Italiju, da bi kao sumnjive osobe bile što dalje od Istre i područja koja graniče s Jugoslavijom. Uvršteni su u tzv. specijalne bataljone,
zapravo vojne logore, u kojima je vladao strogi režim. O svakom se vojniku vodila posebna kartoteka. Oružje im je bilo oduzeto i tjerani su na prisilne radove. Tako je u Karojbi, koja je s okolnim zaseocima brojila oko tisuću stanovnika, ostalo malo muškaraca, a od mladića samo oni koji su zbog bolesti ili težih tjelesnih mana izbjegli vojnu obavezu. Mnogi od njih se nikada nisu vratili kući. Ali su zato svi ostvarili pravo na talijanske mirovine u sadašnjoj Republici Italiji, pa i nasljednici poginulih,
Istarsko svećenstvo za vrijeme talijanske vlasti
Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je već odavno uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.
Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma.
- Šime Červar, je 29 godina proživio u Zrenju kao župnik. Bio je nećak biskupa Dobrile i narodni poslanik u Istarskom saboru. Fašisti iz Motovuna došli su 1921. godine u selo Zrenj, uperili mitraljeze u župnikov stan, uhvatili starog župnika, vezali ga i tukli. Njegove su knjige spalili i dom opljačkali. Zatim su ga bacili na kamion i odvezli u Motovun. Natakli su mu na rukave talijanske zastavice pokušavajući prisiliti ga da pred razjarenim iredentistima viče „Viva Italia“ U motovunskom zatvoru, u samici, pekli su ga svijećom i cigaretom, čupali mu nokte s ruku i nogu. Izbili su mu četiri zuba.
Uskoro nakon puštanja iz zatvora umro je od pretrpljenih muka. - Svećenika Ernesta Belea, koji je u Zrenju držao propovijed na hrvatskom jeziku 1938. godine, napali su kamenjem i prijetili mu ubojstvom, a zatim ga uhitili i internirali.
- I svećenika Ivana Ujčića iz Boljuna okovanog su doveli u Pazin.
- Posebno su se okomili na jednog od poznatijih hrvatskih svećenika — Božu Milanovića — koji je bio župnik u selu Kringi. I njega su 1921. godine napali talijanski fašisti iz Pazina i poslije nekoliko udaraca po glavi razmilili se po župnom stanu i pobacali kroz prozor knjige. Nakon toga odveli su ga u Pulu, najprije u
sjedište Pulskog fašija, a zatim predali kvesturi. Kad se vratio u Kringu,
doživljavao je dalja šikaniranja, pa je morao preseliti u Trst, gdje je uređivao list »Pučki prijatelj«, ali njegovo izlaženje bilo je kratkog vijeka.
Već prije dolaska fažizma na vlast 1922. godine iz tri biskupije: tršćansko-koparske, porečko-pulske i riječke bilo je internirano 15 hrvatskih i slovenskih svećenika, od kojih je svećenik Flego na Sardiniji i umro. Nakon toga je 11 svećenika bilo zatvoreno, a 83 protjerano preko granice da bi na njihovo mjesto bilo dovedeno više od 60 svećenika iz raznih krajeva Italije, koji nisu znali ni riječi jezika svojih župljana.
Velik broj hrvatskih svećenika Istre prilazio je i simpatizirao oslobodilački pokret, a svećenički stanovi bili sigurna skloništa i baza za ilegalce. Kod Buzeta s partizankom na glavi ubijen je svećenik Šime Milanović.
Nažalost, takve je torture i ubistva istarsko svećenstvo ponovno proživljavalo nakon završetka rata, kada su komunisti pokazali svoju pravu narav i totalitarni način vlasti, pa pogazili vlastito obećanje da će Crkva moći neometano nastaviti svoj pastoralni rad.
Ustanak u Istri nakon kapitulacije Italije
Istarski rodoljubi bili su spremni na kapitulaciju Italije 8.rujna 1943.godine, i digli se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10 000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka kojom će se pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti.Skup o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13.rujna 1943.godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.
To je Proglas napisao i pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.
U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao.
Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.( IDS-ovim)
Nakon što je Ljubo Drndić odnio Proglas i upoznao s njim KPH, u Istru su poslani Savo Vukelić, Jakov Blažević i Joža Skočilić da sve podrede i organiziraju po modelu Komunističke partije. Sazvan je novi narodni zbor za 25.i 26 rujna i nadopunjen je Drndićev Proglas.
Danas znamo ( a ja sam to stalno tvrdila) da je proglas od 13. rujna 1943. “Istarski narode”, djelo Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a. Diminić o tomu piše: “Koliko se sjećam, na put u Istru krenuo sam 14. rujna 1943. u društvu s drugom Ljubom Drndićem, koji se zatekao ondje. On je iz Istre došao štampati velike proglase u kojima se objavljuje oslobođenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom”.
U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji! U njemu spominje ZAVNOH, kao predstavnik Hrvatske. Ne spominje se AVNOJ. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive, kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje.
Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić s proglasom od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvijestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri
Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac.
“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju.
Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini. Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943, Dušan Diminić je već
i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa,”
Dina Zlatić, bila je predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima u Istri.
Glavni štab NOV i PO Hrvatske donosi odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Nakon što se o odlukama Okružnog NOO za Istru od 13. rujna saznalo u Otočcu u kojemu se nalazio ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943. sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je, potvrđujući Odluku Okružnog NOO za Istru, donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. ZAVNOH je odizaslanika Nakon svog dolaska u Istru, Operativni štab se 23. rujna, u suradnji s partijskim rukovodstvom i Okružnim NOO-om, posebnim proglasom obratio narodu Istre, u kojem je istaknuto i slijedeće:
»Po ugledu na vašu braću u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji i Vi Istrani sami, svojom vlastitom snagom, oslobađate Vaš rodni kraj. Veliki su uspjesi koje ste do sada postigli. Vašom voljom Istra je priključena Hrvatskoj
Kao prvi predstavnik ZAVNOH-a i CK KP Hrvatske Jakov Blažević je 25. i 26. rujna 1943. prisustvovao narodnom zboru u Pazinu, a sudjelovao je i u radu Istarskog sabora. Na njemu su istinski »predstavnici uskrsle Istre« — njih više od sto pedeset radnika i seljaka, studenata i intelektualaca, svećenika i učitelja, komunista i narodnjaka, Hrvata i
Talijana — »odali počast svim palim borcima i zahvalnost NOV Hrvatske na ukazanoj pomoći« da bi zatim s oduševljenjem pozdravili »povijesni čin od 13. rujna 1943.godine, otcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji«.
U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se „svi Istrani“ da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u. Sa zasjedanja Istarskog sabora upućeni su pozdravi jedinom
pravom narodnom predstavništvu Hrvatske ZAVNOH-u i vrhovnom
komandantu NOV Jugoslavije drugu Titu«
A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968, Vladimir Bakarić je rekao;” Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u
svoje čete, bataljone i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja.”
Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.
Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!
- 24. kolovoza 1947. godine, zaklan je, prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
- 11.rujna 1946 godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
- Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
- Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 60 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.
Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti Komunističkoj partiji Jugoslavije!
Diplomatska borba za Istru nakon rata
Nakon završetka ratnih operacija, Saveznici nisu bili zadovoljni Titovim osvajanjem Trsta, pa je feldmaršal Alexander tražio 4. svibnja povlačenje jugoslavenskih snaga iz Trsta, Gorice i Monfalconea. Tito mu je odgovorio da se savezničke snage mogu nesmetano služiti lukama Trst i Pula za opskrbu svojih snaga kao i komunikacijama koje vode prema Austriji. No, nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu 19. svibnja 1945. odbio je jugoslavensko stajalište te je prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.
Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum. Tim sporazumom, sklopljenim 9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.
Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.
Mirovna konferencija u Parizu i rješavanje graničnog pitanja
Za rješavanje pitanja granice formirano je Vijeće ministara vanjskih poslova, koje je uključivalo pet velikih sila, SAD, SSSR, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu, sa zadatkom pripreme mirovnih ugovora i da ih onda da na uvid mirovnoj konferenciji.
Uz to, ugovore o miru trebala je potpisati i 21 zemlja sudionica konferencije, kao i zemlje koje su formalno bile zaraćene, a nisu prisustvovale konferenciji. Nakon Beogradskog sporazuma, kada je postalo jasno da Jugoslavija neće u jednom mahu pripojiti Trst i Julijsku krajinu, predstavnici NOP-a Dušan Diminić i Ivan Motika sastali su se s mons Božom Milanovićem u Trstu 16. srpnja 1945. i dogovorili suradnju. Predstavnici NOP-a su se za potporu istarskog svećenstva novoj vlasti, izraženu posebnom izjavom svećenstva, obvezali osigurati takvu slobodu djelovanja Katoličkoj crkvi kakva je bila nezamisliva u ostatku Jugoslavije. Ivan Motika je 18. srpnja 1945. u Pazinu izvijestio 30-ak svećenika o postignutom sporazumu između Oblasnog NOO-a za Istru i don Bože Milanovića.Već 20. srpnja 1945. Savezničkoj vojnoj upravi u Trstu don Božo Milanović je uputio Memorandum hrvatskih i slovenskih svećenika, u kojem se traži priključenje Julijske krajine Jugoslaviji.
Međusaveznička komisija koja je izišla na teren u Julijsku krajinu pa tako i u Istru primila je 19. ožujka 1946. u zgradi Pazinskog sjemeništa trojicu svećenika: Božu Milanovića, Tomu Banka i Leopolda Jurcu. Oni su joj predali Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za Komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri. Talijanski pisac Fulvio Tomizza, rodom iz Istre, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije.
U sklopu priprema za primitak Međusavezničke komisije za razgraničenje hrvatska Komisija za razgraničenje koja je djelovala pri Predsjedništvu Narodne vlade pripremila je i provela popis stanovništva Istre 1945. i objavila ga kao izdanje Jadranskog instituta. Članovi hrvatske Komisije za razgraničenje dobili su mogućnost nastupiti pred Međusavezničkom komisijom prilikom njezina boravka u Istri, u ožujku 1946., kao predstavnici Jadranskog instituta, koji je predstavljen kao nevladina udruga neovisnih znanstvenika, a zapravo je bio paravan za rad Komisije.
Prilikom boravka Međusavezničke komisije, Informacioni biro oblasnog NOO-a za Istru izdavao je i biltene na više jezika (engleski, francuski, hrvatski, ruski).
Iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje: sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine.
“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Predsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52”
Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri, 88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.
Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Cadastre national de l’ Istrie – je još jedan dokument kojim se dokazao hrvatstvo Istre
Za potrebe pregovora o razgraničenju na Pariškoj mirovnoj konferenciji (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945-46) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.
Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946).
Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22%) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28%) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50%) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés). Cadastre suiznova 1980-ih obradili Josip Bratulić i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenjatiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985-1986).
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«
I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika, jer komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta.Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.
Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje.Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975.godine!
Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-tak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija
No političko se ozračje promijenilo ,počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti ,gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali ,punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.
Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak ,ne samo Talijane ,nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideologiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja .
Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš ,život koji si vodio ,sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!
Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi ,kao i točan broj iseljenih ,pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.
Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi ,a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi ,što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.
U svemu navedenom ogleda se sva pokvarenost i perfidnost komunističkog režima, načina razmišljanja i donošenja odluka, ustvari ti antifašisti počinili su brojne masovne zločine i nisu se ponašali ništa bolje od nacista i fašista Iskoristili su ustanak koji su podigli istarski rodoljubi i pretvorili ga u komunistički, a kada je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, onda su počeli progoniti te ista svećenike, koji zbog specifičnosti svoje službe nisu emigrirali, nego nalazili načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama.
Talijani i svi ostali koji su iselili , jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula ,i svakog 10, veljače , obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre.
Hrvati koji su stoljećima održali svoj identitet i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva, a izborili se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima sjediniti se sa maticom zemljom Hrvatskom, događaj koji se obilježava kao Dan Istarske Županije, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja! Apsurdno!