Još dok Hrvatska nije imala ustrojeno ratno zrakoplovstvo, sami su branitelji osnivali prve zrakoplovne postrojbe. Isprva su naši letači obavljali izviđačke, a poslije i borbene zadaće. Među najaktivnijima bio je Samostalni zrakoplovni vod pri Operativnoj zoni Osijek, osnovan 8. listopada 1991…
Vod je djelovao s improviziranih uzletišta u okolici Đakova s nekoliko malih sportskih zrakoplova i velikih ali sporih poljoprivrednih aviona An-2, prvobitno namijenjenih prijevozu ranjenika. Ti su zrakoplovi za opsade Vukovara izbacivali kovčege s pomoći. Dosjetljivi oružari od plinskih su boca napunjenih eksplozivom izrađivali takozvane bojler-bombe pa je na neprijateljske položaje padao i smrtonosni teret.
Borbene aktivnosti osječkog voda imale su i te kako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. Jugovojska je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći nije mogla zaustaviti. Zbog toga je blizu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije, naoružana najmodernijim raketnim sustavom KUB-M SA-6.
Jedna raketa pogodila je 2. prosinca 1991. iznad Otoka pokraj Vinkovaca jedan An-2 u kojem su poginuli osnivač voda Marko Živković, drugi pilot Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. U tim okolnostima vod je morao prestati s borbenim djelovanjima.
Do tada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri hrvatski letači obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 kovčega s 2 tone pomoći za Vukovar. Vod je ponovno kratko reaktiviran 1993. za prijevoz ranjenika iz Slavonije u Zagreb. No, tada su već dotrajale osječke dvokrilce zamijenili suvremeni borbeni zrakoplovi Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.
G.S.
