Suče Dobronić, zašto niste onda istupili pred hrvatske branitelje u Požegi i rekli im da Za dom spremni nije dopustiv ni u kojoj prilici, pa ni u obrani svog doma, svoje domovine i svoje obitelji?…
Za dom spremni nedopustiv !?
Na svečanosti prisega 123 brigade Hrvatske vojske 19.siječnja 1992.godine u Požegi, znači nakon svjetskog priznanja samostalne Republike Hrvatske, orilo se Za dom spremni!
Pogledajte video
Zašto niste u rujnu, listopadu i studenom 1991.godine otišli u Vukovar i HOS-ovcima objasnili da ne koriste Za dom spremni ni u obrani Vukovara, da ne bi slučajno povrijedili „osjetljive četničke dušice“ jer taj poklič nije dopustiv ni u kojoj prilici!¨?
A četnici su pjevali tako dopuštene pjesme: Aoj Slobo šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate…“ i tako su dopušteno Velikosrpski osvajači na grad ispalili više od 6,5 milijuna projektila. Srušili su vukovarsku ratnu bolnicu i brojne civilne objekte, pretvorili grad u ruševine, a za to do danas nitko nikad nije odgovarao, nikoga hrvatsko Pravosuđe nije optužilo!?
Tako su dopušteno velikosrbi bez kazne i osude, pobili 402 djece, a hrvatsko pravosuđe što jest nedopustivo, nikoga za to nije optužilo, ni osudilo.
Hrvatski branitelji „ nedopustivo“ polažu prisegu uz poklič Za dom spremni ( od 17,41 minute do 17,48 minuta) uz odobrenje hrvatskog državnog vrha i građana Požege, a vi kažete da nije dopustivo ni u kojoj prilici!?
A vi gdje ste vi bili tada kada je hrvatski narod krvario?
Kada su hrvatska djeca ginula?
Kada je hrvatski grad Vukovar izgledao kao Hirošima?
Suče Dobronić po vašoj biografiji imali ste tada 31 godinu, i niste sudionik Domovinskog rata, a sudili biste i presudili ljudima koji su ne štedeći sebe i svoj život bili spremni za obranu svog doma i život dati?
Četiri brata Šoljić dala su život Za dom i domovinu u kojoj ste vi sada izabrani za predsjednika Vrhovnog suda, ali ne da njima sudite, nego da pravedno sudite neprijateljima hrvatske države.
Ma „bravo gospodine suče po meni imate crveni karton!“
Jer umjesto da sudite komunističkim zločincima vi sudite hrvatskim braniteljima koji nemaju nikakve veze sa NDH, već su se borili upravo protiv jugoslavenskih i velikosrpskih agresora.
Hrvati su se referendumom 19.svibnja 1991.godine ogromnom većinom od izašlih 83,56 posto birača, njih čak 94,17 posto izjasnili za samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
Hrvatski je sabor dana 8. listopada 1991. godine jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.
To znači da u Hrvatskoj prestaju važiti sve jugoslavenske vrednote ili jugoslavenski sustav vrijednosti, i na snagu stupa hrvatski sustav vrijednosti, koji je definiran Ustavom RH i zakonima koji se na njega nadovezuju.
-na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.- NN 85/2010
Kao pravnik vi to svakako znate i bolje od nas laika, da je Domovinski rat temelj na kojem je nastala samostalna hrvatska država!
Da se taj rat vodio protiv jugo.armije i velikosrba, koji su silom htjeli uništiti hrvatski narod, njegovu vjeru rušenjem crkvi, njegovu kulturu, rušenjem i paljenjem škola i knjižnica i njegovo postojanje kao naroda masovnim likvidacijama.
Svemu tome razoružan i goloruk hrvatski narod, herojskom i nadljudskom voljom i snagom obranio je svoj dom i svoju domovinu upravo sa tim pokličem Za dom spremni.
Zabranom koju najavljujete, nastavljate jugo i velikosrpsku agresiju na hrvatski narod i poništavate Domovinski rat što je ustvari protuustavno!
„U Ustavu RH i Zakonima nigdje ne stoji da je Ustavni sud proglasio pozdrav ZDS „neustavnim“ i da stoga svaka uporaba tog pozdrava, neovisno o okolnostima slučaja, mora biti kažnjiva. I ta je teza potpuno pogrešna. Istina, Ustavni sud je u nekoliko slučajeva u povodu ocjene ustavnosti određenih akata tijela javne vlasti (nazivi ulica) i odlučivanja o tužbama zbog navodnih povreda određenih ustavnih prava i sloboda (slučajevi Šimunić i Miljak) jasno izrazio svoj stav o zločinačkom karakteru NDH i pozdravu ZDS kao ustaškom pozdravu i ustvrdio da su ustaška ideologija i praksa nespojive s temeljnim vrednotama hrvatskog Ustava.
Kako uopće neki pozdrav može biti neustavan?
To međutim nikako ne znači da je Ustavni sud proglasio ZDS ili bilo koji drugi pozdrav „neustavnim“ (kako bi uopće neki pozdrav mogao biti „neustavan“?) i da je time redovne sudove obvezao da beziznimno kažnjavaju svakog tko na javnome mjestu koristi pozdrav ZDS, neovisno o okolnostima svakog slučaja posebice.“
Ovdje se radi o Domovinskom ratu, koji nema nikakve veze sa NDH. Tu tezu da je Za dom spremni koji je korišten u Domovinskom ratu ustaški pozdrav koriste velikosrbi i yugofili , koji se ni nakon 30 godina ne mogu pomiriti sa postojanjem samostalne hrvatske države, pa je blate i stigmatiziraju na taj način!
Zar vi suče Dobronić spadate u ovu kategoriju velikosrba i yugofila, kada kažete da ZA DOM SPREMNI nije dopustiv ni u kojoj prilici?
Pa vi time kršite Ustav RH!
Za komunističke zločine hrvatsko pravosuđe nikoga nije osudilo, što je nedopustivo u svakoj prilici.
Jugoslavenski komunistički režim bio je zločinački, totalitaran, represivan i diktatorski režim, izjednačen po zločinima sa ostalim totalitarnim režimima fašizmom, nacizmom i ostalim oblicima bliskim tim režimima.
Po završetku 2.svjetskog rata pripadnicima tih vojsci i političari, fašizma, nacizma, ustaštva i četništva, koji nisu pred kraj rata zamijenili kokardu sa kapom partizankom, bilo je suđeno i presuđeno većim djelom smrtnom kaznom.
Za masovne komunističke zločine i likvidacije Hrvata, nitko nikada nije suđen, ni osuđen, ni u Jugoslaviji, što je razumljivo, ali ni u Hrvatskoj.
Hrvatsko Pravosuđe u 30 godina nikoga nije osudilo za komunističke zločine, ali je bilo brzo i promptno u progonu i osuđivanju hrvatskih branitelja, što dokazuje njegov karakter kao protivnika samostalne države Hrvatske.
Hrvatske branitelje tereti se ovrhama za presude u korist agresorskih vojnika, koji su iz Srbije došli na hrvatsko tlo ubijati Hrvate, a Srbija ne želi ni čuti o plaćanju odštete, čak ni ne priznaje postojanje logora na teritoriju Hrvatske gdje su zatočili, mučili, silovali i ubijali ne samo hrvatske branitelje, nego djecu i starce. Kakvo je to Pravosuđe suče Dobronić? Hrvatsko nije!
I umjesto da Pravosuđe postavite kao hrvatsko, da sudite udbašima i komunističkim zločincima, koji su ubijali Hrvate, što vi radite?
Sprečavate da im se sudi u Njemačkoj, sprečavate i Njemačku da radi vaš posao, koja kada nećete vi istraživati i suditi za ubojstva Hrvata, radi ona za one Hrvate koji su ubijeni na njenom tlu.
Kako je rekao saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović, po programu str.11, kandidata (vas) kvalificira za nastavnika ONO ili političara, a nikako za predsjednika Vrhovnog suda.
Evo popisa Hrvata koje je jugoslavenska tajna služba UDBA poubijala van granica Jugoslavije, na području jurisdikcije drugih zemalja:
01. Ivan Protulipac 1946 Italija
02. Ilija Abramović 1948 Austrija
03. Dinka Domančinović 1960 Argentina
04. Rudolf Kantonci 1962 Argentina
05. AnđelkoVučina 1966 Kanada
06. Mate Miličević 966 Kanada
07. Marijan Šimundić 1967 Njemačka
08. Jozo Jelić 1967 Njemačka
09. Mile Jelić 1967 Njemačka
10. Petar Tominac 1967 Njemačka
11. Vlado Murat 1967 Njemačka
12. Anđelko Pernar 1967 Njemačka
13. Hrvoje Ursa 1968 Njemačka
14. Đurp Kokić 1968 Njemačka
15. Mile Rukavina 1968 Njemačka
16. Krešimir Tolj 1968 Njemačka
17. Vid Maričić 1968 Njemačka
18. Ante Znaor 1968 Italija
19. Josip Krtalić 1968 Italija
20. Nedjeljko Mrkonjić 1968 Francuska
21. Pere Čović 1968 Australija
22. Mirko Čurić 1969 Njemačka
23. Nahid Kulenović 1969 Njemačka
24. Vjekoslav Luburić 1969 Španjolska
25. Mijo Lijić 1970 Švedska
26. Mriko Šimić 1971 Njemačka
27. Ivo Bogdan 1971 Argentina
28. Maksim Krstulović 1971 Velika Britanija
29. Drago Mihalić 1972 Njemačka
30. Josip Senić 1972 Njemačka
31. Dr. Branko Jelić 1972 Njemačka
32. Stjepan Ševo 1972 Italija
33. Tatjana Ševo 1972 Italija
34. Rosemari Bahorić 1972 Italija
35. Stjepan Crnogorac 1972 Slovenija
36. Ante Miličević 1972 Jugoslavija
37. Josip Buljan-Mikulić 1973 Njemačka
38. Mate Jozak 1974 Njemačka
39. Ilija Vučić 1975 Njemačka
40. Ivica Miošević 1975 Njemačka
41. Nikola Martinović 1975 Austrija
42. Matko Bradarić 1975 Belgija
43. Vinko Eljuga 1975 Danska
44. Stipe Mikulić 1975 Švedska
45. Nikola Penava 1975 Njemačka
46. Ivan Tuksor 1976 Francuska
47. Ivan Vučić 1977 Njemačka
48. Jozo Oreč 1977 Južnoafrička Republika
49. Bruno Bušić 1978 Francuska
50. Križan Brkić 1978 USA
51. Jozo Miloš 1979 Njemačka
52. Marijan Rudela 1979 USA
53. Zvonko Štimac 1979 USA
54. Goran Šećer 1979 Kanada
55. Cvitko Cicvarić 1979 Kanada
56. Nikola Miličević 1980 Njemačka
57. Mirko Desker 1980 Njemačka
58. Antun Kostić 1981 Njemačka
59. Mate Kolić 1981 Francuska
60. Petar Bilandžić 1981 Njemačka
61. Ivan Jurišić 1981 Njemačka
62. Mladen Jurišić 1981 Njemačka
63. Stanko Nižić 1981 Švicarska
64. Ivo Furlić 1981 Njemačka
65. Đuro Zagajski 1983 Njemačka
66. Franjo Mikulić 1983 Njemačka
67. Milan Župan 1983 Njemačka
68. Stjepan Đureković 1983 Njemačka
69. Slavko Logarić 1984 Njemačka
70. Franjo Mašić 1986 USA
71. Damir Đureković 1987 Kanada
72. Ivan Hlevnjak 1987 Njemačka
73. Ante Đapić 1989 Njemačka
Nestali Hrvati
01. Zlatko Milković 1949 Francuska
02. Zvonimir Kučar 1963 Francuska
03. Geza Pašti 1965 Francuska
04. Alija Koso 1971 Brazil
05. Ante Medolić 1973 Brazil
Ubijeni samo zato što su Hrvati, jer hrvatska državotvorna ideja bila je nespojiva sa yuvrijednostima.
Neki od njih ubijeni su na brutalan način, Stjepan Đureković udarcima sjekirom po glavi, obitelj Ševo kada je ubijena i devetogodišnja djevojčica:
„Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinograd i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta. U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za Udbu – pod novim pseudonimom “Pitagora”.
Pročitajte više na: https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/ubojstvo-obitelji-stjepana-seve-9612 – blog.vecernji.hr
„Ubojstvo u Titovo ime“ – tajna odreda smrti u Njemačkoj naslov je 45-minutnog dokumentarnog filma o seriji ubojstava u režiji jugoslavenske tajne službe protiv političkih neistomišljenika – hrvatskih emigranata na njemačkom teritoriju, koji se emitirao na 1. programu njemačke državne televizije, a potom i na Bavarskoj televiziji i Deutsche Welleu.
Sjećate se kakav skandal je izbio prije samog ulaska Hrvatske u EU 2013.godine?
Tadašnji predsjednik Vlade a sadašnji predsjednik države Zoran Milanović bio protiv izručenja udbaških šefova Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj za brutalno ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Europski uhidbeni nalog (skraćeno EUN) nalog je nadležnog pravosudnog tijela države članice EU za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici u svrhu kaznenoga progona ili izvršenja zatvorske kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode. EUN postoji od 13. lipnja 2002. kao “Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica”
“Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije” zakon je kojim je implementiran europski uhidbeni nalog u pravni poredak Republike Hrvatske. Kroz ovaj zakon Hrvatska je dužna izručivati svoje državljane na osnovi europskog uhidbenog naloga koji se izdaje zbog postojanja sumnje da je osoba počinila zločin na području druge države članice Europske unije. Zakon je u ljeto 2013. godine u hrvatskim medijima prozvan Lex Perković zbog izmjene napravljene 28. lipnja 2013 godine, kojom je odlučeno da će Hrvatska izručivati samo osobe koje se terete za zločine počinjene na području drugih članica Europske unije poslije 7. kolovoza 2002.godine Time je pokušano spriječiti izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj koji se sumnjičio za ubojstvo hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića koji je ubijen 1983. godine.
Jasno je što se zbiva sa predsjednikom Vrhovnog suda i zašto je odmah krenuo sa napadom na Za dom spremni. To je zamagljivanje spašavanja od izručivanja udbinih ubojica Njemačkoj, po EU uhidbenim nalozima.
Ponavlja se scenario Lex Perković samo ovaj puta u ulozi predsjednika Vrhovnog suda koji bi izručenja trebao spriječiti. Zato se predsjedniku Milanoviću žurilo taj problem riješiti. Radovan Dobronić uzeo je za pomoćnicu Zlatu Đurđević. Pretpostavlja se po stilu pisanja da je ona vama suče Dobroniću pisala program što se tiče zastare EU uhidbenog naloga i zabrane Za dom spremni.
file:///D:/Downloads/Radovan%20Dobronic.pdf
Zlata Đurđević bila bi po tome veza između predsjednika Milanovića, bivšeg predsjednika Josipovića, udbaša Perkovića, Mustača, Nobila i Manolića…
Dva nova europska istražna naloga Njemačka je poslala za Tomislavom Mičićem i Brankom Bradvicom. Sumnjiče ih da su sudjelovali u ubojstvu Joze Miloša daleke 1979.godine za račun Udbe kako bi sakrili trag koji je vodio prema ubojici Brune Bušića, javlja Nacional.
Znači cijela lakrdija oko izbora predsjednika Vrhovnog suda osmišljena je da se spriječe daljnja izručenja udbaša Njemačkoj za udbaška ubojstva hrvatskih emigranata koji su ubijeni na teritoriju Njemačke.
Ovakvo hrvatsko Pravosuđe im neće nikada suditi, i sada ih još treba zaštititi da im Njemačko pravosuđe ne sudi! Pa do kada!
Zar zločin nije zločin, ma tko ga počinio?
Evo što je na tu temu izjavio predsjednik Milanović, ponižavajući hrvatske žrtve:
„Posljedica tog nesretnog lexa Perkovića i izručenja ove dvojice Tuđmanovih udbaša (Perkovića i Mustača, op. ž.p.), k vragu, ne tak je, imaju i oni neke zasluge za hrvatsku državu, zbog nekakvog emigranta (Stjepana Đurekovića) kojeg smo počeli izjednačavat s Brunom Bušićem – a oni su nebo i zemlja – ta dva čovjeka, rezultira time da Hrvatska već osam godina izručuje svoje državljane šakom i kapom. Dakle, nastavit ću ovu priču. Ljude koje ne bi trebalo izručiti za nekakva djela koja su u zastari, džepare – ne ubojice. To su naši državljani. Nisu najbolji među nama. Mi ih izručujemo. I nitko drugi u Evropi. Jer je ta praksa postavljena tada zbog ove dvojice koji su sad u zatvoru. Ja ih pomilovat neću, ne kanim kao ni ikoga. Ali hrvatski ljudi, možda ne najuzorniji građani, kao zadnji tanki ćumur iz Bosne, idu u vagonima a drugi nama odbijaju. Osam godina to traje da bi se štitila stražnjica nekolicine sudaca koji su u toj zavjeri sudjelovali. Dosta je. Ukinite to više! Država koja ne štiti svoje građane, pa i barabe, nije država.“
Država Hrvatska štiti udbaše, ubojice Hrvata! To je cilj! Njih sačuvati od osude! A u isto vrijeme zabranjivati Za dom spremni koji ne može biti neustavan, (kako bi uopće neki pozdrav mogao biti „neustavan“?)
Zašto se predsjednik Milanović ne potrudi zaštititi hrvatske državljane, hrvatske branitelje od Srpskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji i natjerati Srbiju da ga ukine?
Od 2003. godine u Republici Srbiji na snazi je Zakon o univerzalnoj jurisdikciji koji omogućava srbijanskim sudovima da primijene nacionalno kazneno pravo na počinitelja — stranca koji je počinio kazneno djelo u inozemstvu, protiv stranca ili strane države, i ne nalazi se na teritoriju države u kojoj mu se sudi.
Srbija je to pravo iskoristila kada je na 12 godina zatvora optužila hrvatskog državljanina Veljka Marića, a na optužnicama se nalaze i drugi hrvatski građani koji nisu upoznati s činjenicom da je za njima raspisana tjeralica i kojima prijeti opasnost od uhićenja pri ulasku u Srbiju. Tako su srbijanske vlasti nedavno na graničnom prijelazu Bogojevo uhitile hrvatskog branitelja Zdravka Hlobika kojeg su zamijenili za njegovog imenjaka, za kojim je raspisana tjeralica zbog optužbe za terorizam u Domovinskom ratu.
Ovim zakonom Srbija se proglasila „mini Haagom”, uspostavivši pravo da sudi bilo kome. Zakon o univerzalnoj jurisdikciji odstupa od pravnih standarda koji postoje u Europskoj uniji i da predstavlja kamen spoticanja u pregovorima Republike Srbije i Europske unije.
Samostalna država Hrvatska dopušta da se njenim građanima sudi u drugim zemljama!? To samo pokazuje koliko nam je neučinkovito, neuređeno i nepravedno Pravosuđe!
Kakvu pravnu sigurnost država Hrvatska pruža svojim građanima pokazuje hrvatsko pravosuđe koje ju je pretvorilo u zemlju pravnih apsurda, nepravde, kriminala i korupcije!
Autor / Lili Benčik / hrvatskepravice
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**