Rođen je 23. svibnja 1915. u selu Komarica kod Dervente, od oca Ivana i majke Kate, rod. Tolić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij teologije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1941. godine. Služio je kao župni i samostanski vikar u Rami i na Plehanu, te kao župnik na Sivši (Usora). Partizani su ga strijeljali 21. veljače 1945. u Sivši…
Tijekom našega višegodišnjeg istraživanja došli smo do Ilije Ključevića, bratića fra Vlade Ključevića, koji nam je o njemu dao opsežno izvješće. Vrlo je autentično izvješće i vjerodostojan prikaz njegove mučeničke smrti pa ga donosimo u cijelosti:…
Fra Vlado Ključević je u Komarici 1941. govorio Mladu misu. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Šarić. Nakon izvjesnog vremena upućen je s još nekoliko svećenika (koliko se sjećam to su bili: fra Pavo Radoš, fra Julijan Furković i još neki) na dužnost u Prozor u župu Rama. Kod crkve u Rami bila je hrvatska milicija koja je čuvala crkvu.
U jesen 1942. godine partizani su izvršili napad na miliciju, te nakon borbe oko 24 sata, partizani su razbili obranu, a svećenici su morali pobjeći. Mještani su pomogli da se svećenici spase, čak su im dali i svoja odijela u kojima su preobučeni pobjegli.
Jedini svećenik, fra Julijan Jurković, nije uspio pobjeći. Partizani su ga zarobili, mučili i na koncu ubili. Fra Vlado je pričao da su saznali od mještana da su fra Julijana živog prerezali testerom za rezanje drva.
-
Župna crkva u Sivši
Poslije tog dogadaja fra Vlado je dobio mjesto vikara u samostanu Plehan. Godine 1944. premješten je na župu Sivša kod Teslića. Tamo nije imao stan (kućar je bio zapaljen). Stanovao je u selu Makljenovac kod Doboja. Svaki put bi putovao u župu na konju.
Tako je uoči tragična dana išao na župu od roditelja iz Komarice vlakom do Doboja. U Doboju se navratio kod zapovjednika hrvatske vojske Zvonka Kuraje, a i fra Vladina dva mlada brata, Paro i Stipo, bili su u Doboju u hrvatskoj vojsci. Fra Vlado i Zvonko išli su u školu zajedno, te kao školski drugovi često su se i posjećivali. Te večeri, kada će nastradati, Zvonko mu je savjetovao da ne ide.
Obadva brata bila su tu kad mu je Zvonko savjetovao da ne ide. Braća su mu govorila: “Ako mi moramo ići, ti ne moraš!” On je odgovorio: “Ne mogu tako ostaviti župljane, dobri su to ljudi.” Brat mu Pavo, koji je još živ, kaže da su to bile posljednje riječi koje su od njega čuli. Nažalost, nakon 72 dana, fra Vladin brat Stipo poginuo je u selu Makljenovac gdje je fra Vlado stanovao.
Fra Vlado je pred večer otišao u Sivšu na župu. Partizani su izvršili napad i razbili obranu hrvatske vojske. On nije bježao nego se sklonio u podrum jednog gostioničara kod koga je često noćevao, s vlasnikom gostionice Nikolom Bajom i jednim domobranskim satnikom. Partizani su tražili da izađu iz podruma, te kad su izlazili, satnika su prvog ubili, u fra Vladu su pucali sa strane i pogodili ga u gornji dio noge. Pao je i glumio da nije živ.
Međutim, kad su mu skidali odjeću vjerojatno se mrdnuo povrijeđen u ranu, onda su ga dotukli. Pucali su mu u usta, u obraz i u prsa. Način ubojstva pričao nam je Nikola Bajo gostioničar. Sutradan mještani su u jednu grobnicu sahranili satnika i fra Vladu. Poslije nekoliko dana župljani su izvadili mrtvo tijelo iz groba i dovezli po noći u Doboj. U Doboj su ga dovezli na volovskim kolima Matošević i Krajina. U dobojskoj župnoj crkvi preuzeo ga je župnik i njegova braća. Kada su ga prali odzemlje, jer je bio sahranjen bez sanduka, i oblačili, bilo je to u noći. Nikog drugog osim njih trojice živih nije bilo u crkvi. Orgulje su se oglasile, svećenik je rekao njegovoj braći Stipi i Pavlu:
Bog nam je poslao anđele.
Sutradan mrtvac je dovezen vlakom do stanice Komarica, u rodno selo i kuću gdje je boravio do prijevoza u samostan Plehan. Uplehanskoj crkvi prenoćio je, te rano izjutra otišli su u crkvu: brat mu Marko, sestra Anda i bratić Ilija. Po ulasku u crkvu, gdje se već nalazio samo jedan svećenik, za nekoliko trenutaka oglasilo se malo zvonce, slično onom što se koristi pri služenju mise, samo što je bilo tiše i blaže za uho. Pogledali smo se i svećenik je s oltara pogledao po nama i poslije smo u razgovoru zaključili isto. Sahrana je obavljena na groblju Plehan tog dana.
Tako je završio jedan mladi svećenički život. Nas raduje samo to što smo uvjereni da ga je Bog primio kao nevinu žrtvu. Nisu uzalud bili navještaji orgulja i andelovih zvončića.
Fra Marijan Karaula u knjizi Žrtve i mučenici (1999 ) piše:
Svoje svećeničko djelovanje na župama započeo je 1942. godine kao župni i samostanski vikar u Rami i ondje preživio mnoge ratne strahote koje su zadesile ramski kraj. Potom je u istom svojstvu bio dvije godine u samostanu na Plehanu. Za župnika u Sivšipostavljen je u kolovozu 1944. godine. Župa je bila u ratu već jako stradala, župni stanje bio spaljen, ali je fra Vlado prihvatio župu da narod ne bi ostao bez svećenika, bez duhovne utjehe i sakramenata.
Okretan i neumoran, hrabro se borio s raznim neprilikama toga ratnog vremena i sve poteškoće podnosio s predanjem u Božju volju.
Na vrijeme je stizao na sve strane svoje župe, bilo da opremi bolesnika sakramentima umirućih, bilo da mrtve otprati do groblja, bilo da svoje župljane pouči u katoličkoj vjeri.
Videći ga tako poletnoga i angažiranoga dok je još služio u prostranoj plehanskoj župi, jedan mu je župljanin rekao da je više na konju nego na zemlji. Strijeljala ga je brigada Alila Šajbegovića 21. veljače 1945. godine u Sivši.
Fra Vlado je zapamćen kao čovjek s puno lijepih sposobnosti; starješinstvo Provincije ga je predlagalo čak za profesora na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, a Profesorsko vijeće Franjevačke teologije u Sarajevu predložilo ga je za studij bogoslovskih disciplina. Nu, on je tu ponudu skromno odbio.
K tomu, bio je blage i prijazne naravi, u službi revan i požrtvovan.
Izvor: Don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljaća, Zagreb, 2007.
A.G.