Osim kratkog izvještaja HINA-e, o ovoj vijesti se ništa nije moglo čuti od udruge B.a.b.e, feminističkih udruga, ali ni političara koji su zabili glavu u pijesak…
Silovanje žena u ratu je najčešće bilo planirani ratni zločin, ili „vojna strategija“, kako je to definirao Amnesty International. Organiziranost i masovnost silovanja, čime se strašilo hrvatske žene, majke i kćeri, nije ništa drugo nego metoda etničkog čišćenja. To je jedan ratni zločin nad najslabijim žrtvama o kojima hrvatska javnost i danas malo zna.
Te su hrvatske žene bile prva crta obrane u Domovinskom ratu. One su podnijele zločine i danas opet moraju trpjeti nepravdu, ali i sramotnu šutnju hrvatskog društva.
Sramotna je šutnja hrvatskih žena, majki i supruga, ali i muškaraca, muževa i očeva, članica i članova političkih stranaka, vladajućih i oporbenih. Sramotna je šutnja hrvatskih udruga koji nisu u stanju organizirati jedan mirni prosvjed ili okupljanje zbog skandalozne odluke Vrhovnog suda. Na temelju čega je presuđena blaža kazna? Zar doista monstrum zaslužuje biti slobodan prije nego odsluži osam godina zatvora? Što je sa žrtvama silovanja čiji su silovatelji pobjegli preko Dunava? Neki od njih su doslovno pobjegli tijekom saslušanja u sudnicama i nikome ništa.
Šuti Vukovar, šuti Hrvatska, šuti hrvatska mladost. Vrijeme je zaustaviti šutnju i početi tražiti istinsku PRAVDU za sve hrvatske žrtve Domovinskog rata. Dosta je ponižavanja. Hrvatske heroine to zaslužuju.
Evo svjedočenja žrtve Radete Ivkovića ćija je kazna sada smanjena…a detaljno o tom slučaju u knjizi Živa Glava, autorica Julienne Bušić…