Dan 8. studeni 1991. godine najtragičniji je dan Domovinskog rata za 129. karlovačku brigadu Hrvatske vojske. U samo jednom trenutku 17 pripadnika te postrojbe izgubilo je život (ukupno u Domovinskom ratu 129. brigada imala je 28 poginulih)…
Oko 14 sati zrakoplovi agresorske Jugoslavenske narodne armije napali su drvene barake karlovačkog poduzeća „Vodoprivreda“ u Draganićkim Mrzljakima. Samo jedan pogodak rakete u samo središte barake bio je dovoljan da usmrti 17 hrvatskih vojnika, pripadnika 1. satnije 2. bojne 129. brigade, te rani njih 12. Bilo je to vrijeme odmora nakon ručka i prije polaska na stražu koju nisu nikada dočekali.
„Eksplozija je ostavila stravičan prizor. Napola srušena drvena zgrada bila je puna razlomljenog stakla, drveta i željeza. Svuda po baraci ležali su komadi odjeće, razbijeni tanjuri, oružje i nepomična tijela“, zapisala je karlovačka novinarka Željka Pulez. Neke procjene govore kako se radilo o odmazdi jer su hrvatske snage prethodnih dana postigle značajne uspjehe u zauzimanju vojarni JNA na karlovačkom području (Jamadol i Logorište).Tragedija je mogla biti i znatno veća jer su se u obližnjoj baraki nalazila minsko-eksplozivna sredstva dopremljena iz osvojenog skladišta u Jamadolu. U knjizi „I mi smo branili Hrvatsku – Romi u Domovinskom ratu“, događaja se prisjetio pripadnik 129. brigade Mile Hudorović:
„U Draganiću smo se formirali i kretali van na bojište. Kada je baza raketirana, tamo smo od Roma bili ja i Ivan Brajković, on je tamo bio ranjen. Mi smo taman završili s ručkom i išli smo van oprati manjerke i vidjeli smo neki avion kruži iznad nas i rekao sam Ivanu – „Ovaj bi mogao napraviti neki đumbus.“, a veli Ivan „Ma tko njega fućka, visoko je!“ I najedanput se samo ugase motori i on prema nama… Mi polijegali i bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Mene zasula zemlja no brzo sam se ustao i potrčao po oružje no džabe…“
Nedugo nakon napada na Draganićke Mrzljake isti zrakoplov raketirao je bazu Hrvatske vojske u Mahičnom oko koje se nalazilo 200-injak vojnika. Raketa namijenjena vatrogasnom domu u središtu sela promašila je cilj i na svu sreću završila u polju.
U zrakoplovnom tzv jna raketiranju Draganićkih Mrzljaka poginuli su Josip Begović, Stjepan Belavić, Dragutin Bezjak, Damir Butković, Janko Galović, Milivoj Horvatić, Josip Knez, Slavko Loknar, Josip Luka, Zdravko Mejaški, Josip Miškulin, Stjepan Perak, Damir Petančić, Željko Pudina, Branimir Stipetić, Mirko Vejnović i Dražen Žilić. Na mjestu njihove pogibije podignuta je zavjetna kapela svetog Križa.
30 godina od spogibije 17 branitelja u D.Mrzljakima: Ponosni na heroje koji su dali svoje živote…
Prije točno trideset godina u raketiranju agresorske jna život je izgubilo 17 branitelja u Draganićkim Mrzljakima. Kao i svake godine, položeni su vijenci i zapaljene svijeće u spomen na tešku tragediju koja se dogodila 8. studenog 1991. godine pri raketiranju agresorske tzv jna.
Komemoracija je simbolično započela u 14 i tri minute. U isto vrijeme i na istom mjestu kada su dva neprijateljska zrakoplova izvršila raketiranje barake u kojoj su bili smješteni hrvatski branitelji- pripadnici 2. satnije 2 bojne 129. brigade. Na mjestu je poginulo 17 branitelja, a dvadesetak ih je teže i lakše ranjeno.
Jedan od branitelja koji su se našli na tom nesretnom mjestu bio je i Dražen Ljubenko. Njegov dio barake pukom srećom je ostao netaknut, jer kako kaže gospodin Ljubenko, majstorski su pogodili sredinu.
Manje sreće imao je Miroslav Grdić koji se našao nešto bliže napadu. On posljedice napada i danas fizički osjeća jer je, nažalost, ostao stopostotni invalid. Tuga i sjećanja uvijek ostaju, kako kaže, ali i ponos na heroje koji su dali svoje živote.
Gospođa Anđa još se teškog srca prisjeća tog kobnog dana kada je izgubila supruga. Svake godine dolazi na komemoraciju i zahvalna je svima koji se prisjećaju tog tužnog dana. Smatra kako je to i ponosan dan za sve obitelji poginulih jer su ipak bili dio njih.
G.S.