Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza 1991., a završila 18. studenoga 1991. slomom obrane grada, stoga se taj dan, temeljem Oluke Hrvatskog sabora iz 1999. godine, obilježava kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kada se odaje počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada simbola hrvatske slobode…
Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde i policije, te dragovoljaca HOS-a, ustrojenih u legendarnu 204. vukovarsku brigadu. Do eskalacije sukoba u Slavoniji došlo je već u srpnju i kolovozu 1991. kada je Jugoslavenska narodna armija sa srpskim paravojnim postrojbama napala hrvatska sela i protjerala hrvatsko stanovništvo s ciljem zauzimanja i okupacije istočne Hrvatske, koja je trebala započeti zauzimanjem Vukovara i njegovim potpunim uništenjem. Agresor je s 30.000 vojnika i paravojnih skupina, te s oko 1600 oklopnih borbenih vozila, 60 zrakoplova, 350 topova i mnoštvom ostale vojne tehnike krenuo na Vukovar. Hrvatskih branitelja bilo je svega 1800.
Krajem kolovoza započeo je opći napad na grad. Puna tri mjeseca hrvatski branitelji su odolijevali danonoćnim napadima za osvajanje Vukovara. Jedina komunikacija za opskrbu hrvatskih branitelja „Kukuruzni put“ bila je presječena. U gradu se nalazilo više od 15.000 civila. Na desetke neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera zaustavljeno je na Trpinjskoj cesti prozvanoj “Groblje tenkova”. Početkom listopada u potpunom okruženju Vukovar je trpio neprekidna topnička razaranja i bombardiranja. Svi sposobni za borbu, Vukovarci i mladići iz cijele Hrvatske bili su na crtama diljem grada, na koji je dnevno padalo 7 000 različitih projektila.
U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj i spasiti stotinjak ranjenih branitelja iz Vukovarske bolnice. Vukovarci nisu 56 dana imali struje, vode, hrane, telefona. Nestale su kuće, zgrade, skloništa, a nastale stotine grobova palih heroja, među kojima je i legendarni zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro.
Herojski otpor slomljen je 18. studenoga 1991. Dio branitelja pokušao se izvući iz grada kroz minska polja, a oni koji nisu uspjeli odvedeni su u srpske koncentracijske logore, te su mnogi ubijeni. Među njima i 260 ranjenika iz Vukovarske bolnice.
Tijekom srpske agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. poginulo 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2500 ljudi, mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srpskih koncentracijskih logora, a nakon okupacije 18. studenoga 1991. bila je nepoznata sudbina 2630 osoba. Tijekom i nakon procesa mirne reintegracije otkriveno je više od 50 masovnih grobnica u gradu i okolici iz kojih su ekshumirani brojni posmrtni ostaci.
Škabrnja je, uz Vukovar, simbol stradanja i pogibelji Hrvatske i hrvatskog naroda u obrambenom Domovinskom ratu.
U Škabrnji je 18. studenoga 1991. godine ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Sveukupno u Domovinskom ratu, Škabrnja je imala 55 civilnih žrtava i 25 poginulih branitelja.
Nakon rata još je 6 mještana stradalo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava.
Do oslobođenja mjesta u Oluji 1995. godine u Škabrnji je ubijeno 86 osoba.
Iz povjesnice
Tenkovsko-pješačke srpske snage Jugoslavenske agresorske armade potpomognute paravojnim jedinicama za napad na Škabrnju tog sudbonosnog dana 18. 11. 1991. došle su iz dva smjera.
Jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva prolazeći kroz Zemunik Gornji došla je oko 7 sati na zapadni ulaz u Škabrnju i s tenkovskim cijevima okrenutim prema hrvatskim položajima zauzela dva napadajna položaja. Istodobno je druga kolona tenkova i pješaštva došla iz pravca Biljana Donjih cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar i na Marinovcu, sjevernom ulazu u Škabrnju prema Ražovljevoj glavici, zauzela također napadni položaj. Sam napad i usklađena vatrena priprema po položajima hrvatskih branitelja na pravcu Škabrnja – Nadin počeo je oko 7,30 sati iz raketno-topničkog oružja, oklopnih postrojbi i tenkova. Glavni udar i težište napada agresora bili su na pravcu zapadnog ulaza u Škabrnju, zaselka Ambar i Ražovljeve glavice, gdje su uz žestoku vatrenu potporu iz navedenih neprijateljskih uporišta i zrakoplovstva angažirane jake tenkovsko-pješačke snage četnika i zločinačke jugofašističke JNA.
Dok branitelji Škabrnje na ovim pravcima obrane pružaju srčani otpor, iza leđa im je JNA angažirala i helikopterske postrojbe koje desantiranjem na područje Jabuke, jugozapadno od crkve sv. Marije i uz pomoć jakih tenkovsko-pješačkih snaga, oko 10 sati zauzimaju groblje i crkvu sv. Luke, te na taj način prekidaju jedinu cestovnu vezu Prkos – Škabrnja. Ostale crte škabrnjske obrane još su odolijevale napadima agresora. Na drugom pravcu i težištu napada agresora obrana je odolijevala sve do 13,30 sati, kada se branitelji povlače na pričuvne položaje u podnožju Ražovljeve glavice.
Četnici i pripadnici jugofašističke JNA do središta sela i crkve Velike Gospe došli su tek predvečer oko 16,30 sati, tjerajući ispred tenkova zarobljene branitelje i civile kao živi štit.
Civili, pretežito žene, djeca i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, nasilno su izvlačeni van i ubijani i masakrirani…Gazili su ih tenkovima do neprepoznatljivosti…