Prošlo je točno 30 godina od pogibije bojnika Vlade Sentića iz Požege. Rođen je 15.travnja 1963.godine u Podgorju, sin je Jule i Stjepana, po zanimanju je bio trgovac. Vlado Sentić je bio oženjen, otac je Gabrijele i Jelene. Dragovoljac je Domovinskog rata i pripadnik 204.brigade.
Poginuo je 19.studenoga 1991.godine u Borovom Naselju. Posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Ovih dana Vladin suborac iz Vukovara Miroslav Živaljić objavio je o njemu na svom facebook profilu dirljivu priču. Prenosimo ju u cijelosti:
MOLIM VAS PROČITAJTE !
“HEROJ VLADO SENTIĆ” – Miroslav Živaljić
Želim vam ispričati jednu posebnu priču, priču o hrabrosti i požrtvovnosti jednog velikog a nepoznatog dragovoljca branitelja Vukovara. Krajem devetog mjeseca nije me bilo kući dva dana, kada sam došao u podrumu kuće mojih roditelja uz domaće branitelje vidim nepoznato lice, upoznajem se s njim, veli: VLADO SENTIĆ IZ POŽEGE.
Jesi ti lud? Što tebi bi čovječe da dođeš u ovaj pakao ? pitam ja. Vlado: – Gledam na TV svaki dan izvještaje i nisam više mogao durat, moro sam doći pomoć.
– Ti si lud bio je moj odgovor, koga imaš pitam ga?. – Imam ženu i dvije male curice.
Zapravo, meni je bilo neugodno. Razmišljam: mnogi su domaći zbrisali čim je pukla prva puška a ovaj dolazi da se bori s nama. Samo to je bilo dovoljno da se divim tom momku. Nije imao pojma koliko smo malobrojni i koliko nas je malo. Imao je samo pištolj, sjećam se bio je to njemački Valther iz 1939.godine. Brzo smo mu našli pušku i par ručnih bombi.
Posebnost je bila u tome što je taj čovjek došao “SAM SAMCAT”. Bilo je u Vukovaru branitelja od svakud, ali svi su dolazili u grupama većim ili manjim a ovaj sam ko duh, samo se pojavio. Iz Požege do Bogdanovaca dovezao ga prijatelj, a Vlado kroz kukuruzni put direktno u glavni štab kod Jastreba. U štabu su bili momci sa Budžaka koji su ga doveli, ostalo je povijest…….
VLADO SENTIĆ je od dana dolaska bio u svim bitkama, u početku smo svakodnevno bili skupa, poslije kada je došlo do pogibije i ranjavanja naših boraca u Đergajskom odvojku Vlado i moj brat Marin popunjavaju taj isturen i opasan položaj na glavnom proboju četnika iz pravca Bršadina.
Pred pad grada razgovaramo i razmjenjujemo mišljenja kako ostati živ. Za Vladu jedina opcija bila je proboj, ništa drugo. Ja sam otišao u Komerc stopiti se u masi ljudi.
Svi branitelji Budžak povukli su se u Borovo naselje. U tom metežu razorenih kuća, zgrada i posljednjih borbi brat Marin i Vlado razdvojili su se i pogubili, nisu se uspjeli više pronaći. 19.11. Vlado je izgubljen i pokušava se sam snaći(pretpostavka). Pala je noć, Vlado susreće skupinu branitelja negdje kod Autowill servisa, u toj grupi su: Mirko Nikolašević-Brko, njegova žena Đurđica, naš branitelj sa Budžak Josip Brkić-Gus i još troje. Vlado pita idete li u proboj, Đurđica: Da idemo. Vlado: Mogu li ja s vama slabo poznajem grad. Đurđica: Odakle si kako se zoveš? Vlado: Ja sam Vlado Sentić iz Požege sam. Đurđica: Naravno da možeš, idemo.
To je bila sva komunikacija među njima. Išli su prema Vinogradskoj ulici, nedaleko od mjesta susreta nekih 300 m do početka Vinogradske. U toj ulici kuće su samo s lijeve strane, desno je pruga Vinkovci-Vukovar. Noć je bila jako nepovoljna za njihovo kretanje, jaka mjesečina kao ni jednu noć do tada, gotovo poludan. Krećući se uz kuće, crijep im pucketa pod nogama, prošla je ponoć……odjednom noć propara snažan zvuk rafala iz nekog oružja jačeg kalibra, 350-400 metara od točke gdje su se susreli. Vlado Sentić je pogođen, rafal ga pokosi i on pade…Bio je još živ, nije zapomagao, kao da je na taj način želio zaštititi njih ostale rekla je Đurđica.
Pokušala mu je podići glavu, još je bio pri svijesti, samo je tiho jecao i polako se gasio.VLADO SENTIĆ je umro i ostao ležati mrtav u Vinogradskoj ulici 19 na 20.11.1991.godine.
Ostali su se razbježali i pokušali sakriti po kućama ali svi su uhvaćeni i zarobljeni. Nakon mjeseci po logorima svi iz te grupe su razmijenjeni. Moj brat Marin bio je u logoru Stajićevo, ja u logoru S.Mitrovica. Nakon izlaska nismo znali za sudbinu Vlade, nikakva saznanja sve dok gospođa Đurđica Nikolašević 1992.nije ispričala priču javno u jednom intervjuu. Stupili smo s njom u kontakt…
Sa svim saznanjima i svim detaljima od brata Marina i gosp Đurđice posložio sam slijed događanja i podijelio je vama.
Krenuo je tiho polako iz Požege VLADO, kao da u šetnju neku ide, znao je da mora biti tamo…..pratile ga neke stare pjesme, dal’ je znao da se vratit naće ? Počivaj u miru BRATE !
Video i foto: Antun Mandić