ŽESTOKA bitka u šumi Rosinjača nedaleko od Osijeka jedna je od najherojskijih epizoda Domovinskog rata. Toga 5. prosinca 1991. godine u Rosinjači je živote za domovinu položilo 16 hrabrih branitelja iz Osijeka, koji su puna tri sata odolijevali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg AGRESORSKE JNA I SRBOČETNIČKOG neprijatelja…
Branitelji iz Rosinjače omogućili su obrani Osijeka da se konsolidira i pojača snage na južnim dijelovima grada, što je u konačnici spriječilo daljnje nadiranjeagresorske JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema samome Osijeku.
Zahvaljujući preživjelim braniteljima iz Rosinjače, uspomena na njihovu žrtvu i dalje živi, no unatoč napisanoj knjizi i snimljenom dokumentarnom filmu o toj bitki, kroz priču o Rosinjači svih ovih godina u javnosti se vrti i teza kako su tog dana u ovoj šumi živote izgubili svi hrvatski branitelji koji su držali taj položaj, iz čega se može zaključiti da su poginuli ujedno i jedini koji su ga branili.
Povukli se bez streljiva
Prva rečenica koju su i nama rekli kada smo došli na dogovoreni sastanak za razgovor o ovoj bitki bila je: “Ako ćete o tome pisati kao i svi drugi, onda bolje da i ne razgovaramo.” Marko Kovač i Zdenko Žižanović bili su među 50-ak pripadnika 106. brigade koji su tog dana u jutarnjim satima preuzeli položaj od kolega iz noćne smjene.
Njima, kao i ostalim njihovim suborcima, smeta iskrivljena istina o Rosinjači.
– U javnosti se već godinama provlači da su ti dečki tamo bili sami, a to nije istina. Bilo nas je oko 50 i važno je to reći i znati – kažu nam Marko i Zdenko dok se još jednom, po tko zna koji put, mislima vraćaju u taj ledeni tragični zimski dan.
U javnosti se ističe, naime, da je Rosinjača hrvatski Alamo zbog nekih sličnosti s tom najvećom epizodom američke povijesti.
Tamo su Teksašani, njih stotinu, 1936. godine izginuli svi do jednoga braneći tvrđavu od napada 1500 vojnika meksičkog generala Santa Ane. Tako su omogućili da se ostatak Teksasa pripremi za rat. Tako je i 16 izginulih heroja dalo vremena ostalima za obranu Osijeka.
Međutim, oni nisu bili tamo ostavljeni. Pedesetak branitelja primilo je na sebe uraganski napad, ljudi su tijekom bitke ginuli, a kad su pod navalom uvidjeli da se dalje ne mogu braniti i da im nestaje streljiva, preživjeli su se povukli kako su znali i uspjeli. Neprijatelj je osvojio položaj, ali su se odatle idući dan povukli.
Kovač je tog jutra sa svojim momcima malo zakasnio na položaj i to zato što su morali pričekati jednog vojnika, koji je kasnio jer se pozdravljao s majkom, zaručnicom, susjedima…
Laži s TV Novi Sad
– Bio je to mladi Goran Stjepanović. Kao da je znao što će mu se dogoditi. Iz mog odjeljenja poginuo je i Ivica Babaja, kojemu je to bio prvi teren. Nekoliko dana ranije vratio se iz Njemačke i odmah išao s nama na položaj – s tugom u glasu prisjeća se Kovač svojih poginulih suboraca, kobnog jutra i bitke koja je počela oko 8.15 minobacačkim udarom.
– Tukli su nas iz svih oružja i oruđa koje su imali. U povlačenju je bilo i otvorene bitke, pucali smo i mi na njih i vjerojatno su i oni imali žrtava, ali nikada se nije doznalo koliko – kazuje Kovač, čije riječi potkrjepljuje i njegov suborac Zdenko.
– To je bio totalni pakao, veze su popucale… tukli su po drveću i kada su ga porušili, udarali su direktno u bunkere. Pucali smo mi na njih, oni na nas, gruvali su rasprskavajućim mecima, znam često reći da je Rosinjača jedna sekunda Vukovara.
Mi smo pucali dok smo imali streljiva, a imali smo toga zapravo malo. Nismo svi ni puške imali – kaže Žižanović prisjećajući se bitke na položaju koji, kaže, nije bio na prvoj crti obrane grada, nego “pet kilometara ispred prve linije”.
– Najgore nam je bilo kada su poslije na Televiziji Novi Sad naše suborce prikazali kao srpske civile koje su ustaše pobili u Rosinjači. Bilo je teško gledati to i znati da njihova tijela tamo leže po cičoj zimi, a mi ih tog dana nismo mogli izvući – kazuju Zdenko i Marko.
Koliko je bitka u Rosinjači bila herojski čin, jednako tako može se promatrati i akcija izvlačenja tijela poginulih branitelja. Punih sedam dana trajale su tajne pripreme za nju, izvidnici iz bojne Zrinski-Frankopan ispitivali su teren danima i konačno je donesena odluka da se krene u noći između 12. i 13. prosinca.
U mrklome mraku, po iznimnoj hladnoći i smrznutoj oranici, kroz kukuruze i prijeteća minska polja, u Rosinjaču su stigli pred zoru.
Video sadrži potresne snimke
S njima je na svoju odgovornost išao i tadašnji snimatelj HTV-a Mario Romulić, koji je kamerom zabilježio akciju izvlačenja tijela, ali tu snimku televizija je tada odbila emitirati uz obrazloženje da bi to loše djelovalo na moral branitelja.
Nikad nađeno tijelo
Prizore koje su zatekli teško je riječima opisati. Tijela njihovih suboraca bila su izrešetana, a prema viđenome pretpostavili su i da su neki od njih bili ranjeni, a zatim ubijeni hicima iz neposredne blizine.
Dok su skupljali njihova tijela, izvidnici iz bojne Zrinski-Frankopan čuvali su stražu. Neprijatelj je bio blizu. Do šume je dopirao njihov žamor, zvuk motora tenkova…
– Tijela su im bila smrznuta, nismo ih mogli nositi, pa smo ih umatali u šatorska krila i jedino što smo mogli bilo je vući ih. Najgore je bilo kroz kukuruzište, a kako se razdanjivalo i sunce izlazilo, tijela su im se odleđivala i počeo se osjećati neugodan miris.
Što reći, vukli smo ih i povraćali, neki od nas padali su od umora, pomagali smo jedni drugima i danas mogu reći da sam ponosan na sve koji su u tome sudjelovali, jer smo obiteljima naših suboraca omogućili da dostojno ukopaju svoje najmilije.
Žao nam je samo što do današnjeg dana nije pronađeno tijelo Mihajla Pelegrina, koji je ubijen kada su nam drugi dečki tog 5. prosinca došli u ispomoć. Tražili smo i njegovo tijelo, ali nismo ga našli – teškim glasom prepričao nam je Kovač akciju izvlačenja tijela poginulih prijatelja i suboraca.
Poginuli junaciPoginuli u Rosinjači: Salko Ahmić (44), Ivica Babaja (27), Pavao Begonja (30), Stjepan Ezer (30), Damir Farago (32), Berislav Genčić (20), Zoran Gnjatović (29), Ivan Hap (40), Zoran Kišasondi (24), Siniša Knežević (26), Mladen Milanković (35), Davor Milas (18), Matija Olujić (19), Ivan Sekanić (38), Goran Stjepanović (21) i Mihajlo Pelegrin (42). Najmlađi od njih, Davor Milas u trenutku pogibije bio je učenik Trgovačke škole. U toj je školskoj godini trebao maturirati, a u spomen na njegovu žrtvu škola se od prije nekoliko godina službeno zove Trgovačka i komercijalna škola „Davor Milas“. |
Žrtva nije uzaludnaOvako nešto proći je pravo herojstvo. Svi im se trebaju nakloniti i zato mi svake godine inzistiramo na obilježavanju ove obljetnice. Svi ti dečki koji su bili na Rosinjači omogućili su da se naši redovi konsolidiraju i to je poanta cijele priče. Njihova žrtva nije bila uzaludna i tu je zaustavljen daljnji prodor neprijatelja – kaže Zlatko Bebek, predsjednik UHDDR-a Sveti Rok, koji svake godine obilježava obljetnicu Rosinjače, u čije ime je i osječki nadvožnjak prema Tenji dobio ime Rosinjača 91. AKO UMREM MLAD Uredio / M.M. Viribus unitisBraniteljski portalArhiva/S.D. /B.P. |