Sveti Nikola, 6. prosinca, prije 30 godina. Tvrđava na Srđu, uz Sustjepan i Belvedere, prva su i posljednja linija obrane Dubrovnika. Rano ujutro srpsko-crnogorski agresor počinje napad na grad svim raspoloživim sredstvima. Uz obljetnicu herojske obrane grada, bitke za Srđ prisjetili su se branitelji koji su se tog dana našli na Imperijalu…
Toni Grljević i Željko Mirović Miš sa smjenom su se popeli dva dana prije. U tvrđavi su, kažu nam, tog dana bila 32 branitelja, 17 pripadnika Zbora narodne garde i 15 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga. Raspoređene su smjene i straže, uz naoružanje koje su donijeli, gore su zatekli vrlo malo municije. Bila je ogromna hladnoća kakvu dotad nisu doživjeli.
– Krenulo je granatiranje, a naš zapovjednik Drago Jupek, čovjek sposoban i skuliran, odmah je posložio stvari, rasporedio nas po tvrđavi, a HOS-ovci su se rasporedili u svom dijelu. Nismo znali da je agresor skoro pa prespavao noć prije ispod istočnog dijela tvrđave. Počelo je puškaranje, prvo iz daljega pa sve bliže i bliže. Kad sam ispalio prvi rafal tres’o sam se k’o prut, ali ne od zime – iskreno će Toni koji se sa Željkom zna od djetinjstva.
– Kako je gruhalo, im’o si osjećaj da si u kartonskoj kutiji a ne tvrđavi, kao da je svaki taj udarac pomiče. Toni bi istrčavao na taracu tvrđave u razmacima kad bi prestao topnički napad i njihova pješadija krenula. U jednom tom puškaranju je ranjen, metkom u rame. Kad su ga snijeli dole, nožem sam počeo rezat rukav do ramena, a on mi spočitao što sam mu raspar’o novu košulju – priča Željko dok se Toni smije i nastavlja kako nisu imali medicinara, pa ga je previo HOS-ovac Pero Stjepović.
Borba je postajala sve žešća, stezao se obruč oko tvrđave. Tenkovi tuku sa Žarkovice, Strinčjere i Bosanke, a topovnjača s mora. Neprijateljski tenkovi i pješaštvo su pred tvrđavom. Veze sa Zapovjedništvom su prekinute, a branitelji je uspijevaju nekako održavati motorolom.
‘DVOCIJEVAC’ IZ GRADA
– Popeli su nam se na istočni dio tvrđave, na taracu poviše nas. Primijetio sam ih i kako idu s padine, ispod tvrđave, tri vrste uniforma sam vidio. Nismo mogli ništa dok ne dođu na 15, 20 metara od tvrđave. S istočne strane su došli s Bosanke, a sa zapadne sa Strinčjere. Tako i tenkovi. Puškarali smo se lijevo, desno, baci koju bombicu. Stisnuli su sa sve tri strane, čak su probali uć’ i ispod ali nisu mogli zbog djelovanja ‘dvocijevca’ iz grada. Naši odozdo su skontali da nam hoće doći ispod pa je ‘dvocijevac’ brstio vrhove – priča Toni kao da prepričava akcijski film koji je netom pogledao.
– Ranjen sam negdje oko 11 ura, pa sam dole u tvrđavi punio okvire za suborce i motorolom prenosio sve što je zapovjednik Drago tražio. Žestoko su nas stisli, a stisli su i šestoricu specijalaca što su se penjali gore – kaže Toni, a Miš dodaje:
– To je bilo suludo. Kakvi su to ljudi koji su se odlučili popet’ gore? Mi smo već bili tu i doživljavali granatiranje, i nije mi bilo jasno koji su to luđaci koji dolaze u to.
A serpentinama, ogoljelom strminom gdje nema nikakvog zaklona, prema Srđu je pod kišom granata, krenulo šest pripadnika Specijalne policije Grofovi. Unatoč spoznaji da se doslovno penju u smrt, da su im šanse da stignu živi do Srđa izrazito male, želja da pomognu suborcima na Srđu bila je jača.
– Oko 9 sati smo došli u podnožje padina Srđa. Naš ratni zapovjednik Ile Topuzović odabrao je nas 12 da krenemo na ispomoć jer je Zapovjedništvo grada tražilo da se pošalju specijalci. Naš vođa grupe je bio Darko Vukušić Vuk – priča Niko Bronzić i nabraja preostale suborce, sveukupno šest, koji su krenuli prvi prema vrhu u pomoć gardistima i HOS-ovcima: Darko Vukušić, Zlatko Kovač Dugi, Pero Ivanković, pokojni Mario Papac i Srećko Kljunak. Krenuli su uz padinu razmaknuti na liniji od žičare do repetitora. Granatiralo se po padinama sa svih strana, tukla je i topovnjača, meci su zujali bez prestanka. Naći zaklon – nemoguća misija.
DVIJE ŠAKE METAKA
– ZiS top je s Hladnice tukao po padinama da zaustavi neprijatelja, a agresor je pucao iz žičare prema nama. Vuk je tromblonom pogodio žičaru, čuli smo kako zapomažu ‘Piroćanac, ne ostavljaj me, zovi kola’ – prisjeća se Niko, a nadovezuje se suborac Zlatko Kovač Dugi:
– Kad smo došli na početak serpentina, vidio sam da pokojni Cvijeto Antunović dolazi s ranjenim Željkom Gustinom na leđima odozgo. Ostavio sam puškomitraljez i opremu, istrč’o prema njima, uzeo ga na leđa i snio dole pa smo krenuli prema tvrđavi. Garda nas je vidjela, Božo Burić je sve to vidio i u jednom momentu nam je prstima ačeno da imaju još samo 50 metaka – kaže Dugi, a Toni potvrđuje kako su u tvrđavi imali otprilike dvije šake metaka i dvije, tri bombe. Miš nadodaje: ‘Zamisli ironije, imali smo mitraljez i dva sanduka municije za njega, a mitraljez neispravan’.
– Pokojnog Srećka Kljunka sam pito kako ide pjesma ‘Zovi samo zovi, svi će sokolovi…’ jer ne znam pjevat ni jednu pjesmu do kraja, isto kao što nisam ni jednu nogometnu utakmicu gledao do kraja. Počeo sam se derat da budem što glasniji, zatim i Srećko, pa su svi prihvatili, a prihvatila i tvrđava. Imam novine doma gdje su oni pisali da su ‘nadrogirane ustaše, njih pet, šest stotina došlo tunelima ispod Srđa do tvrđave’ – kaže Zlatko. Glasovi branitelja s podnožja tvrđave nadjačali su sve neprijateljske granate, a kakav je osjećaj bio kad je domoljubna pjesma ‘Oj, Hrvatska mati’ probila bedeme tvrđave:
– Zapovjednik Drago je prvi čuo pjesmu, ušao je k nama pjevajući i kaže ‘što gledate, pjevajte!’ Počeli smo. Ori se pjesma, oni izvanka, mi iznutra. To nas je dizalo. Mislim da su četnici u tom momentu stali. Srećko Kljunak je uletio unutra, Vuk je pogodio žičaru, Zlatko zapuc’o mitraljezom, HOS-ovci su pucali gore prema taraci da nas ovi ne bi vidjeli dok izlazimo iz tvrđave- prepričava Toni pa će o HOS-ovcima ‘strašni momci, strašno hrabri i njihov zapovjednik Ivan Perkušić Barba’.
Jedan od ključnih momenata je zasigurno bio zahtjev da se s položaja iz grada puca na tvrđavu, sve kako bi se istjeralo neprijatelja. Iako se činilo kao očajnički čin, ispala je učinkovita ratna taktika.
– U jednom trenutku je Drago tražio da se puca po taraci tvrđave. Ja se derem na motorolu ‘pucaj na desnu taracu’ i pita odozdo ‘koju’. Skonto sam da je neko iz grada pa kažem ‘pucaj na taracu od restorana’. Iz Bogišićeva parka prvo nisu htjeli pucat’ po nama jer im nije bilo logično. Nakon Dragovih riječi ‘poslušajte naređenje’ počeli su i to nas je tada spasilo – ističe Toni.
Prvo bi branitelji s položaja iz grada zapucali po tvrđavi, onda bi oni iz tvrđave krenuli bombama i mitraljezom rastjerivati neprijatelja. Uspješno su odbili pješadijske napade. Neprijatelju je preostalo povlačenje.
– Kad su se specijalci popeli i počeli širiti, s lijeve strane prema Strinčjeri izašo je Srećko Kljunak sa snajperom, Zlatko s M84 i pokojni Miroslav Klemenčić Zagi i ja za njim, njihov tenk je bio u povlačenju par stotina metara. Od sreće pucaš po njemu iako znaš da mu ne možeš ništa – prepričava Toni.
Bilo je tu i hrabrosti, ali i sreće i nadasve Božje pomoći, kažu nam sugovornici. Dok se prisjećaju, miješaju se i ponos i tuga, ne kriju emocije. I nakon 30 godina, kao da je bilo jučer, duboko iznova proživljavaju svaki trenutak obrane grada. Najmlađi od naših sugovornika imao je tad 20, a najstariji 30 godina.
– Užasan je to osjećaj, Grad gori, padaju granate, hotel Libertas gori, tamo mi obitelj. Tad nismo znali da su poginuli vatrogasci, gore na Srđu ljudi nemaju 50 metaka. Ne možete obući odijelo ‘Supermana’ jer ga nemate. Teško je. Svak se bojao, onaj tko nije, bio je lud – kaže Dugi, a Niko nastavlja:
– Osjećaji su bili teški i radost i tuga i žalost sve se miješalo, strah. Znate da idete u sigurnu smrt, ili ćete se vratiti u kapsi ili u kolicima. To je pokušaj da pomognete onima koji ostaju iza vas, da se nešto okrene u pozitivnom smislu.
–Svatko tko je tad bio u Dubrovniku morao je osjetiti posljedice PTSP-a i onaj u bunkeru i na položaju i onaj u kući. Kako je tek bilo djeci koja su onda imala 13, 14 godina ili dvije godine kao moj sin, jesu li ta djeca sto posto zdrava, nisu. Nema onoga ‘ko nema posljedice od rata – kaže Dugi dok preostali potvrđuju.
NAJGORI FILM NA SVIJETU
Tog 6. prosinca na Srđu je ranjeno pet branitelja. Iako se čini nemoguće, nitko na sv. Nikolu na Srđu nije poginuo. Sutradan je teško ranjen Josip Ćorić kasnije podlegao ranama. Ranjenika je izvukao Božo Burić i još jedan suborac. Teški su takvi trenuci, urežu se u pamćenje i ne izlaze. Kako im je iznova dočekivati 6.prosinca, Toni kaže ‘uvijek ću sresti ovakve, pa je dobro’ i pokazuje na preostalu trojku. Dugome neke stvari prije nisu padale teško, a sad mu smetaju. Svih redom smeta ‘ignorantska politika političara’. Svjesni su što su kao branitelji učinili za ovaj grad. ‘Najgori film na svijetu, ne ponovilo se, nestvarno, strašan stres koji je svima narušio zdravlje…’, komentiraju akteri proživljeno tog dana.
– U ratu nisam imao ništa materijalno za izgubit’, a mnogi su ostavili ogromna imanja i pobjegli. Moji nisu htjeli poć’ jer ja sam bio tu, a ja sam ostao jer bi me inače bila sramota. I opet su nam ti što su pobjegli nadređeni na poslu, u politici… Sa samog vrha hrvatske politike govori se da su u rat samo išli oni koji su bili neškolovani i siromašni, što nije točno – kaže Željko.
Smeta ih puno toga, ali okrenuli su se životu, no da zatreba, opet bi svi stali u obranu svoje zemlje jer domoljublje se ne da poljuljati. Spavali su u policama jer je bilo prehladno na podu u tvrđavi, bili su gladni jer ‘suhi kruh koji su jedino imali nije mogao kroz grlo’. A svi crni, čađavi, samo oči bijele od gustog dima koji ih je gušio jer je gorilo televizijsko postrojenje na tvrđavi.
– Teška vremena su nas stvorila, nismo se mi stvorili sami – kaže Dugi dok nam iščitava jednu priču, a mi ćemo prenijeti samo njezin zaključak koji kaže kako ‘teška vremena stvaraju jake ljude koji stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe muškarce, a oni opet teška vremena’.
A 38 jakih muškaraca, 17 ‘zenga’, 15 hosovaca 9. bojne HOS-a i 6 specijalaca tog 6. prosinca, uz potporu branitelja s položaja iz grada, imali su snagu kao da ih je bar dvije tisuće. Slabo naoružani, vojnički priučeni, ali hrabri i prkosni, pobijedili su višestruko nadmoćnijeg neprijatelja u povijesnoj bitci za Srđ. Hrabri branitelji Sustjepana i Belvederea koji su tog dana odolijevali strašnim napadima i trpjeli velike gubitke, uz branitelje Srđa učinili su uistinu nemoguće. Zahvaljujući njima Dubrovnik tog dana nije doživio sudbinu Vukovara.
Na sv. Nikolu 1991. Toni Grljević je oko 11 sati ranjen na Srđu, ali nije se dao spustiti u grad, tek kad je sve završilo.
– Oko pet ura popodne ja i pokojni rođak Pero Grljević pomalo smo krenuli pod ruku serpentinama. On ranjen u bok, ja u rame. Odveli su nas u bolnicu i čekaj. Tamo užas, šest poginulih u Sustjepanu, civila po gradu. Dolazi medicinski brat i daje nam bocu od infuzije. Gledam prvo što sad, otvorim, kad ono rakija. Bio sam predzadnji, a Pero zadnji pacijent tu noć. Prvo sam poš’o na Belvedere jer mlađi brat Niko je tamo bio. Kad sam vidio da je u redu, pođi doma i preksutra nase – kaže Grlja koji je drugi put ranjen sedam mjeseci kasnije.
Izvor-dubrovacki.slobodnadalmacija.hr
