Upravo sam saznao kako je za danas pompozno najavljivani posjet predsjednika RH Zorana Milanovića Hrvatima u Srednjoj Bosni povodom ulaska konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” u Novu Bilu prije 28 godina otkazan iz sigurnosnih razloga!…
“Predsjednik Milanović izražava žaljenje što neće sudjelovati na obilježavanju tog, za Hrvate Lašvanske doline, važnog događaja, a organizatorima obilježavanja upućuje snažnu potporu i zahvalnost što čuvaju uspomenu na humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, kaže se iz ureda predsjednika Milanovića.
Ono što se ne kaže, a svjedoči o licemjerju našeg vrhovnog zapovjednika kada govori o “čuvanju uspomene na humanitarni konvoj Bijeli put”, jest da Zoran Milanović već više od tjedan dana nije našao za shodno primiti delegaciju tog istog Konvoja, a koju predvode ljudi koji su Konvoj organizirali i doveli do Nove Bile, izuzev pokojnog dr. Slobodana Langa!
(Uz ovu objavu sa prethodnim dopuštenjem objavljujem i originalnu zamolbu za prijem delegacije Konvoja kod predsjednika RH od 09. prosinca ove godine.)
Uz sve kontroverze koje već drugu godinu prate obilježavanje obljetnice dolaska Konvoja u Novu Bilu, gdje prvenstveno mislim na čudni obrazac lokalnih organizatora da to rade bez konzultacija sa živućim članovima čelništva Konvoja i akcije “Bijeli Put” i koje organizatori obično na obljetnicu pozovu dan- dva prije samog događanja, smatrao sam da o svemu treba šutjeti zbog interesa hrvatskog naroda u BiH čiji se Zoran Milanović predstavlja kao predsjednik.
Kao bivši vojnik koji je na tom podneblju 1993. godine u ulozi humanitarca bio izložen vatri snajpera i mitraljeskog oružja, razumijem razmišljanja sigurnosnih službi, ali se onda sjetim i 1998. kada smo na 5 obljetnicu Konvoja posjetili Bugojno gdje nam je grupa radikalnih islamista prijetila smrću.
Naš posjet bugojanskom samostanu puno je značio za tamošnje Hrvate, i tamo smo otišli svjesni rizika, kao što smo 1993. nas više od stotinu sudionika Konvoja bili uvjereni da idemo u gotovo sigurnu smrt.
Taj rizik trebao je danas preuzeti i predsjednik Milanović, ali on je umjesto toga riječ “karakter” iz svojeg predizbornog slogana odluči zamijeniti jednom drugom imenicom koja nije “hrabrost” i time pokazao svoj pravi karakter.
Na koncu, zanima me kakva su bila sigurnosna predviđanja nadležnih srpskih službi kada je Akeksandar Vučić otišao u Srebrenicu, svjestan što ga tamo čeka?, objavio je dr. Herman Vukušić na svom facebooku.
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
Jedna od desetaka pa i stotina objava na facebooku o neodlasku predsjednika Milanovića u BiH, zbog, kako je navedeno u priopćenju, sigurnosnih razloga…
Podsjetimo;
„Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj.“
Dio pomoći koja je dopremljena humanitarnim konvojem je upućen Muslimanima u Zenici i u viteška naselja a Muslimani su se „zahvalili“ dan poslije nego je konvoj napustio Lašvansku dolinu, 23. prosinca 1993. g., napadom na područje Gornjeg Vakufa/Uskoplja ubivši 74 Hrvata u Križančevu selu. Za počinjeni zločin nitko nije odgovarao.
„U razdoblju od 19. listopada 1992. do 1. travnja 1994. godine, u franjevačkoj bolnici-crkvi ukupno je zbrinuto 14.500 pacijenata, a bolnički je liječeno 7.260 pacijenata. U veoma teškim uvjetima, izvedeno je 1.260 operativnih zahvata u općoj anesteziji i oko 4.200 operativnih zahvata u spinalnoj, lokalnoj anesteziji. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete. Mjesečno je u prosjeku obavljano 40-50 porođaja, 50-60 osoba dnevno je podizalo lijekove iz bolničke ljekarne. Jedna velika, prava bolnica teško bi izdržala ovakav tempo rada.“
Konvoj je krenuo iz Zagreba pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tijekom 14 dana konvoj su pratili, državnici, veleposlanici, franjevci, medicinari, humanitarci, kulturni i javni radnici. Kolona vozila je krenula iz Zagreba za Rijeku pa Split, preko Tomislavgrada i Prozor-Rame u Lašvansku dolinu. Konvoj su pratili pripadnici HVO-a do ispred Uskoplja a dalje pripadnici UNPROFOR-a. Armija BiH je konvoj zaustavila i pretresla na Pavlovici, konvoj je bio zadržan 2 dana. Bošnjaci su ucjenjivali vodstvo konvoja a dio pomoći otuđili.
Nakon Bijelog puta uslijedili su zajednički hrvatsko-bošnjački konvoji “Ljuubavi i mira” koji su po mnogima, uz sam Bijeli put, bili uvod i temelj u Daytonske sporazume i mir u BiH.