Marija Čačić iz Bruške sjeća se četnika: Molila sam da me ne ubiju, rekli su mi, mi ne ubijamo – mi koljemo…
Na današnji dan 1991. godine otkriven je masakr koji su počinili Srbi u zaseoku Gornji Marinovići, selo Bruška u blizini Benkovca, hrvatskoj javnosti nepoznat, od DORH-a neprocesuiran, a stanovnicima tog kraja poznat pod imenom “Božićni masakr Marinovića”…
Pobili su ih samo zato što su bili Hrvati.
-21. prosinca 1991. malo selo Bruška u benkovačkom zaleđu zavijeno je u crno. Tog su dana pobunjeni Srbi brutalno ubili 11 civila. Preživjeli i rodbina ogorčeni su što su žrtve zaboravljene, i što za počinjene zločine nitko nije odgovarao!
Na današnji dan prije 30. godina mučki su ubijeni Krste Marinović sin pok. Šime, star oko 70 godina, Petar Marinović sin pok. Ivana (65), Roko Marinović sin pok. Petra (62), Draginja Marinović kći pok. Jovana (63), Dušan Marinović sin Roka (34), Dragan Marinović sin Josipa (20), Stana Marinović zvana Duka, kći pok. Grge, (65), Maša Marinović (38), Ika Marinović (45), Svetozar Drača sin Dušana (35). Teško su ranjeni Ante Marinović Rokov (31) i maloljetna Jasna Marinović Borina (15). U godini koja je uslijedila, smrtno je stradao i Joso Marinović (50). Civilne su ovo žrtve Gornjih Marinovića za koje praktički nitko nije odgovarao. Počinitelji su ostali mahom nekažnjeni i za ostalih 230 kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na širem benkovačkom području.
-Kako navode izvori u Hrvatskoj je evidentiranih 14 700 poginulih te 999 hrvatskih branitelja i civila koji su na popisu zatočenih i nestalih osoba. Domovinski rat prvi je rat u povijesti u kojem je bilo više ubijenih civila nego vojnika, budući su više od 50 posto ubijenih osoba bili civili. Kako u Hrvatskoj nisu pronađeni i adekvatno osuđeni svi počinitelji zlodjela, ekskluzivno objavljujemo dokumente koji bi mogli rasvijetliti pozadinu ovog stravičnog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
-Prvi dokument 180 mtbr. JNA datira iz travnja 1992. godine i u njemu se navodi: „Radnici milicije i njihovi „šefovi“ znaju ko je ubio onih 10 ljudi u s. Bruška.
-Najviše o tome je znao milicioner Miljković Božo koji je „preko noći“ dobio prekomandu – premeštaj najverovatnije novo radno mesto negde u Srbiji. Ne znam ko mu je omogućio premeštaj ali sigurno je neko ko ima dobar položaj u MUP-u. Miljković je inače iz s. Medviđe a ubica ili ubice su takođe iz tog sela.“ Navodi se kako je izvor kodnog imena „Kota“ dobro provjeren te da se ovo saznanje slaže s ranijim saznanjima prema kojima su obojstva u selu Bruška počinili izvjesni Pupovac i Škorić, obojica iz Medviđe.
Svojevremeno u haškom procesu protiv ratnog zločinca Mile Martića svjedočio je preživjeli u selu Bruške Ante Marinović
SVJEDOK optužbe Ante Marinović je na haškom suđenju bivšem čelniku pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milanu Martiću, opisao kako je preživio pokolj koji su tzv. “Martićevci” izvršili u prosincu 1991. u benkovačkom selu Bruška, ubivši devet hrvatskih i jednog srpskog civila.
Svjedok je ispričao kako su navečer 21. prosinca 1991. u njegovu kuću u Bruški upala “tri naoružana pripadnika milicije SAO Krajine” dok su on, njegov brat, otac, tetak i susjed Stevo Drača kartali.
“Rekli su dižite se sa stola, hajde vanka, izveli nas iz kuće, poredali pred zid i počeli pucati”, rekao je svjedok.
Kazao je kako su Sveto i tetak Petar počeli trčati pa su pucali na njih i ubili ih na vratima dvorišta, dok je on pao pogođen mecima zajedno s ocem i bratom, Dušanom i Draganom Marinovićem.
Tada je Marinović na pitanje haškod tužitelja odgovorio: Na pitanje tužitelja, zna li zašto su svi ti ljudi pobijeni , odgovorio: “Samo zato što su bili Hrvati”. Potvrdio je da su svi bili civili bez oružja i da nisu pružali otpor. “Ranjen sam s pet metaka, pao sam na zemlju i izgubio svijest. Kada sam se osvijestio, vidio sam oca i brata mrtve kraj sebe”, rekao je.
Na povratku iz bolnice u Bruškoj je zatekao žive samo strica i strinu, a potom je otišao kod sestre i zeta u Liku.
“Ranjen sam s pet metaka, pao sam na zemlju i izgubio svijest. Kada sam se osvijestio, vidio sam oca i brata mrtve kraj sebe”, rekao je.
Na suđenju Martiću 9. veljače svjedočila je još jedna žrtva pokolja u Bruškoj, Jasna Denona rođ. Marinović, koja je također bila teško ranjena…
Ratni zločinac Mile Martić, u ratno vrijeme bio je ministar unutarnjih poslova i obrane samoproglašene RSK- optužen je za ratne zločine protiv hrvatskih civila na okupiranim područjima 1991-95., za zločine u BiH i raketiranje Zagreba 1995.
Hrvatska javnost s pravom očekuje da hrvatsko pravosuđe i DORH konačno privede pravdi počinitelje ovog strašnog pokolja.
Desetak kilometara sjeveroistočno od Benkovca nalazi se hrvatsko selo Bruška i zaseok Marinovići u kojem je prije Domovinskog rata živjelo 76 stanovnika.
Cijela Bruška je na Božić 1991. bila zavijena je u crno zbog stravičnog zločina počinjenog nad civilima od strane srpskih vojnih snaga genocidne tvorevine tzv. SAO Krajine. U krvavom piru ubijeno je 10 ljudi. Devet ih je bilo hrvatske nacionalnosti, svi prezimena Marinović, a jedan je bio Srbin – Svetozar Drča koji je tamo zatekao s pobijenim Hrvatima. Sve se dogodilo navečer iza 20 sati. Iz kuća su izvedeni i na mjestu streljani.
“Povod ovom masakru je do kraja nejasan. Pretpostavlja se da je to bila neka vrsta osvete zbog današnjeg hrvatskog generala Nojka Marinovića, bivšeg pukovnika JNA i istaknutog zapovjednika brigade JNA u Trebinju koji je napustio JNA, prešao na hrvatsku stranu i u rujnu 1991. postao zapovjednik obrane grada Dubrovnika. On je rodom iz Bruške”, rekao je povjesničar dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu za 24 sata.
Ante Marinović, tada 31-godišnjak, iako pogođen s pet metaka, nekim je čudom preživio strijeljanje.
“Ranjen sam s pet metaka, pao sam na zemlju i izgubio svijest. Kada sam se osvijestio, vidio sam oca i brata mrtve kraj sebe“, ispričao jeAnte Marinović koji je bio pozvan kao svjedok na haškom suđenju bivšem vođi pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milanu Martiću.
Tada je opisao kako je preživio pokolj, a isto stoji i u službenom izvještaju koje su zabilježile vlasti tzv. SAO Krajine odmah nakon ubojstava.
Naime, tu večer su u njegovu kuću upala “tri naoružana pripadnika milicije Krajine” s automatskim puškama u rukama dok su on, njegov brat, otac, tetak i susjed Stevo Drača kartali i pili. Rekli su: ‘Dižite se sa stola, hajde vanka’, izveli nas iz kuće, poredali pred zid i počeli pucati. Sveto i tetak Petar su počeli trčati pa su pucali na njih i ubili ih na vratima dvorišta, svjedočio je Ante Marinović.
On je pao pokošen mecima zajedno s ocem i bratom. Nakon što se osvijestio, otišao je kroz šumu do sela Klanjeva draga, udaljenog 6-7 km, gdje su ga primili rođaci koji su pozvali Hitnu pomoć. Odvezen je prvo u Benkovac, gdje su ga previli, a potom u bolnicu u Knin gdje je ostao desetak dana.
U bolnici u Kninu saznao da je u napadu na Brušku ubijeno još šest civila – Ika, Dragan, Stana, Manda, Krste i Draginja Marinović.
Stravičan pokolj bio je nadopunjen poznatim velikosrpskim lažima. Naime, službene vlasti tzv. Republike Srpske Krajine negirale su da su ubojice pripadnici srspkih postrojbi koje su okupirale ovaj dio Hrvatske.
U službenom izvješću vlasti tzv. SAO Krajine stoji da su “krivično djelo počinili pripadnici ustaške diverzantsko-terorističke grupe iz razloga što su mještani Bruške svojim ponašanjem iskazali lojalnost prema vlastima SAO Krajine”.
Tako su lokalne srpske vlasti još jednom lažima uvjerili tamošnje Srbe s okupiranih područja da iza zločina Srba, zapravo stoje – Hrvati.
Nije to prva i jedina laž kojoj su Srbi opravdali svoje zločine u ovom dijelu Dalmacije. Podjsetimo se zaboravljenog slučaja Mlinar iz Benkovca. Naime, dana 18. svibnja 1990. odmah nakon završetka prvih višestranačkih izbora, došlo je do pobune Srba zbog navodnog napada nožem na predsjednika benkovačkog mjesnog odbora Srpske demokratske stranke Miroslava Mlinara.
Taj napad su sami srpski militanti inscenirali i optužili za njega “ustaše”. Politički vođe hrvatskih Srba donijeli su zbog toga odluku o prekidanju svih veza s Hrvatskim saborom i hrvatskim strankama. Osim ovoga, nezadovoljni su hrvatski Srbi, uz očitu pomoć službenog Beograda, potaknuli niz sličnih incidenata, koji su konačno doveli do otvorenoga ratnog sukoba.
Zanimljivo je da ovaj “srpski mučenik” Miroslav Mlinar, kako su ga Srbi nazivali nakon lažiranog, huškačkog i insceniranog napada u Benkovcu, bio sudionik masakra u Škabrnji.
U Benkovcu je u ožujku 1990. godine bio i pokušan atentat i ubojstvo dr. Franje Tuđmana za vrijeme predizbornog skupa, te su okupljeni Hrvati bili napadnuti bocama, kamenjem i drugim predmetima.
Sve te laži i napadi bili su uvod u rat na ovom području, a slučaj ubojstva desetero civila u Marinovićima samo je jedan od brojnih masakara Hrvata u Dalmaciji u trokutu Benkovac-Obrovac-Knin i šire.
Hrvatska je javnost nedovojlno upoznata s kalvarijom Hrvata ovog dijela Hrvatske koji je bio pod okupacijom tzv. krajiških vlasti praktički od izbora 1990. i bio središte pobune protiv hrvatske države.
Marija Čačić iz Bruške sjeća se četnika: Molila sam da me ne ubiju, rekli su mi, mi ne ubijamo – mi koljemo
T.H.