Bučje je poznato po zloglasnom srpskom logoru kroz koji je prošlo gotovo 300 logoraša, među kojima je bio i dr. Ivan Šreter čija sudbina do danas nije razjašnjena…Nestalo je još 22 ljudi…
U selu Bučje kod Pakraca u nedjelju je obilježena 30. obljetnica oslobađanja zloglasnog uporišta srpskih paravojnih postrojba na tom području 1991., kao dio vojne operacije Papuk ’91., u kojoj je Hrvatska vojska oslobodila velik dio okupirane zapadne Slavonije…
Riječ je o prvoj oslobodilačkoj akciji u Domovinskom ratu u kojoj je vraćeno 1230 četvornih kilometara. Poginula su 142 hrvatska branitelja.
Počast poginulim hrvatskim braniteljima odana je kod Spomen-obilježja u Bučju gdje su zapaljene svijeće i položeni vijenci, a na obilježavanju je bio i potpredsjednik vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.
“Želim na prvome mjestu i danas, nakon 30 godina, iskazati zahvalu na mudrosti i odlučnosti ratnim zapovjednicima HV-a, ali i vama koji ste sudjelovali u ovoj bitci, u ovoj operaciji oslobađanja zapadne Slavonije 1991. godine”, istaknuo je ministar Medved.
U Bučju srpski agresori držali zatočene hrvatske vojnike i civile
U selu Bučje pokraj Pakraca agresorske srpske paravojne postrojbe od kolovoza 1991. imale su sabirni logor, u kojem je tijekom više mjeseci bilo zatočeno između 200 i 300 osoba. Većinom su to bili hrvatski vojnici, ali i hrvatski civili, među njima žene i djeca. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti, koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama protiv Republike Hrvatske ili su surađivali s Hrvatima.
Svjedok o premlaćivanju i nestanku dr. Ivana Šretera
Bučje, naselje na samom rubu bivše općine Pakrac oslobođeno je prije točno trideset godina -26. prosinca 1991. godine. Bučje je poznato po zloglasnom srpskom logoru kroz koji je prošlo gotovo 300 logoraša, među kojima je bio i dr. Ivan Šreter čija sudbina do danas nije razjašnjena…Nestalo je još 22 ljudi. Bio je to strašan srpski logor u kojem je prije bila stoka i veterinarska stanica, kaže svjedok. Šretera su tukli i slomili mu ključnu kost i lopaticu, pokušali smo uraditi što smo mogli. Imao je nekoliko tableta za bolove i to je bilo sve. Mene su tu doveli sa povezom na očima i vezali me za šporet koji je i danas ovdje.
Srpski su agresori i zločinci u kolovozu 1991. u Bučju osnovali logor kroz koji je u svega nekoliko mjeseci prošlo gotovo 300 hrvatskih branitelja i civila. Sudbina 22 osobe, među kojima je i tadašnji predsjednik pakračkog HDZ-a, dr. Ivan Šreter, još uvijek je nepoznanica. Selo i logor oslobođeni su krajem prosinca 1991. godine…
U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)
Evo nekih citata:
Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.
Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.
Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, a mnogi od njih su bili izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju kojem je neutvrđen broj zatočenika podlegao. Dio zatočenika je razmijenjen u dvije razmjene u kolovozu i listopadu 1991.. U prosincu 1991. preostale zatočenike srpske su postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali u razmjeni izvršenoj u siječnju 1992. godine.
M.M.