Na današnji dan 1994. preminuo Mirko Jakovljević, legendarni zapovjednik žepačke bojne “Andrija Tadić”…
Rođen je u 1964. u selu Lupoglav nedaleko Žepča. Imao je veliku obitelj, čak 4 brata i 3 sestre. U Domovinski rat i obranu Republike Hrvatske uključio se u rujnu 1991. godine kada dolazi iz Njemačke, a u rat odlaze i njegova 3 brata. Nakon prvih borbenih iskustava u zapadnoj Slavoniji (novsko bojište) i obuke na Sljemenu i u Kumrovcu dobiva čin satnika te je imenovan na mjesto zapovjednika postrojbe “Bosanski zmajevi” u sastavu Hrvatske vojske. Nju su činili mladići iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine koji su dragovoljno pošli u Domovinski rat.
Nakon izbijanja rata u BiH, “Bosanski zmajevi” i Mirko Jakovljević odlaze u obranu Bosanske Posavine. Ondje sudjeluju u borbama oko Bosanskog Broda, Dervente i Orašja. Tamo je Mirko Jakovljević više puta ranjavan. Jednom prilikom u borbama oko Orašja uništio je dva tenka, no bio je teško ranjen u obje noge te se jedva izvukao. Nakon što je u lipnju 1992. godine pri Hrvatskom vijeću obrane osnovana Pukovnija “Ante Bruno Bušić”, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu HVO-a “Ante Bruno Bušić”, Mirko Jakovljević odlazi u rodni kraj gdje sudjeluje u obrani Komušine i drugih hrvatskih mjesta u općini Teslić. Istodobno, provodi obuku, nabavlja oružje i okuplja stanovništvo u novoosnovanu bojnu “Andrija Tadić” koja je djelovala kao 3. bojna Pukovnije “Ante Bruno Bušić”. Jedan od značajnijih pothvata ove postrojbe bilo je uništavanje oklopnog vlaka Vojske Republike Srpske u blizini Maglaja. Kada je 24. lipnja 1993. izbio sukob između HVO-a i MOS-a (Muslimanskih obrambenih snaga) u Žepču Bojna „Andrija Tadić“ dobiva zapovijed da se iz Osove, gdje je bila smještena, probije u Žepče koje je bilo pred padom. Zapovjednikom obrane grada imenovan je upravo Mirko Jakovljević, čija je bojna zajedno sa 111. xp brigadom HVO-a obranila Žepče, a početkom srpnja 1993. grad je u cijelosti oslobođen. Spletom okolnosti Mirko Jakovljević tada je s nekolicinom suboraca zarobio stotinjak Muslimana koji su im se predali. U skorašnjim akcijama oslobađanja okolnih sela, Mirko Jakovljević je po peti puta ranjen te odlazi na liječenje u Republiku Hrvatsku. Ubrzo se vraća sa zapovijedi o imenovanju za zapovjednika Bojne “Andrija Tadić”. Početkom prosinca odlazi po zapovjedi u Hercegovinu, a pri povratku Vojska Republike Srpske mu ne dozvoljava prolazak preko srpske teritorije do Žepča. Nakon toga odlazi u Dalmaciju posjetiti djevojku i sestru te u Kaštelima doživljava tešku prometnu nesreću. Nakon sedam dana kome, na staru godinu 1993. dolazi k svijesti i započinje njegov oporavak. Ipak, 8. siječnj 1994. stanje mu se naglo pogoršalo te je unatoč hitnoj i pravovremenoj liječničkoj pomoći preminuo…
OVAKO O HEROJU MIRKU JAKOVLJEVIĆU PIŠU SUBORCI IZ 1. Gardijska brigada HVO-a “ANTE BRUNO BUŠIĆ”
MIRKO JAKOVLJEVIĆ, zapovjednik profesionalne postrojbe Bojna “Andrija Tadić” Žepče, u sastavu Pukovnije “Ante Bruno Bušić”, sada I Gardijske brigade HVO, rođen je 20. veljače 1964. godine, u Lupoglavu općina Žepče, od majke Pave i oca Ante, kao drugo po redu dijete u osmočlanoj obitelji. Imao je 4 brata i 3 sestre. Školovanje je završio u Osovi, Lupoglavu i Zenici…
Još 1991. godin počinje njegov borbeni put za obranu Hrvata i hrvatskih prostora od agresije srpske i crnogorske vojske, srpskih dragovoljaca, domaćih četnika i ostataka bivše “JNA”. U rat odlaze i njegova tri brata. Od tada počinje prismotra na njegov rodni dom, tadašnja vlada proglašava ih neprijateljima sustava SFRJ, kao društveno i moralno nepodobni, te priželjkuju njegov povratak u rodno Žepče kako bi ga uhitili.
Mirko Jakovljević, uveliko ratuje, po Hrvatskoj, stječe prva borbena i zapovjednička iskustva, te biva predložen za polaznika I Časničke škole u Zagrebu.
Po završetku časničke škole na I -Sljemenu i Kumrovcu, sa odličnim uspjehom, dobiva čin satnika HV, te biva raspoređen – imenovan za zapovjednika elitne postrojbe “Bosanski zmajevi”, koju uglavnom čine iskusni i prekaljeni ratnici rodom iz Bosne i Hercegovine, ali koji su do tada svoja borbena iskustva stjecali po bojištima Hrvatske.
Ostvaruju tada “Bosanski zmajevi” pod zapovjedništvom Mirka Jakovljevića značajne rezultate po bojištima Novske, Kričkog Gorja, Josipdola, itd. Početkom agresije srbočetničke vojske na Bosnu i Hercegovinu, početkom 1992. godine, dok vlada tadašnje BiH uveliko tvrdi da rata u Bosni i Hercegovini neće biti, “Bosanski zmajevi” ostvaruju vidne rezultate braneći Posavinu.
Borbe započinju u okolici Bosanskog Broda,. Koraće, Kričanovo, Sijekovac, Novo Selo itd. “Bosanski zmajevi” sa zapovjednikom Mirkom Jakovljevićem čine okosnicu obrane i uvez ivanje samoorganizovanog hrvatskog pučanstva na ovim prostorima
Uvidjevši da ima posla sa organiziranim, dobro obučenim, iskusnim i opremljenim momcima, sa izrazito visokim moralom za obranu vjekovnih ognjišta, ostaci JNA su počeli da gube, te pokušavaju naći adekvatnog protivnika-borce “Bosanskim zmajevim”. Na području Bosanskog Broda, dovode »Bele orlove«. Danima se vodila borba za svaku kuću, kutak, drvo, ulicu u Bosanskom Brodu.
Jedne prilike, kako je pričao Mirko, 27 pripadnika Bosanskih zmajeva je krenulo u akciju čišćenja naselja preko magistralnog puta; oko stadiona Premium. Za vrijeme akcije, koja je trajala do kasno u noć svi pripadnici, pa i zapovjednik Mirko bili su ranjeni. Nakon i tri dana liječenja u Medicinskom centru Slavonski Brod, priča dalje Mirko, spoznavši da agresor iz smjera Liješća ide sa tenkovskom kolonom prema Bosanskom Brodu, novim i svježim snagama, sam sebi vadi infuziju, ostavlja braonilu, “jer zasigurno će trebati kasnije” te sa ostalim suborcima preko mosta odlazi da organizira i pruži otpor i zaustavljanje neprijateljske tenkovske kolone da uđe i tada u Bosanski Brod. I tada Mirko uspjeva u namjeri crte obrane Bosanskog Broda postaju još čvršće.
Nakon Bosanskog Broda odlazi na bojišta- Dervente, Bijelog Brda, vojarne, Plehana itd. U svim tim akcijama dokazuje se hrabrošću i požrtvovnošću, te zapovijedanjem za primjer. Nakon Dervente odlazi na bojišta u blizini Orašja. Uvijek je isticao kao nezaboravan trenutak borbe na lokaciji Grebnica Novo Selo, Domaljevac-Bosanski Šamac i Orašje. Neprijatelj je na te prostore doveo sve raspoložive specijalne postrojbe, Krajišk brigadu, te skoncentrisao svu ratnu .tehniku i silu. U želji da se sačuvaju životi vojnika, Zapovjedništvo donosi otlluku da se privremeno povuče na rezervne položaje. Povlače se svi, ali Mirko Jakovljevićostaje. Nisu pomogla ni nagovaranja suboraca da ovaj put »ne ide”, da će se probati ponovo, on ostaje da sačeka neprijateljske tenkove. Odabire zaklon, priprema protuoklopno oružje osu. Neprijatelj se osokolio slabim otpoom, te ga je ta neopreznost koštla dva izgubljena tenka. Pogodio ih je Mirko osom. Kada je pokušao da i treći tenk neutralizira, on ja opalio tako da je i Mirka i zaklon odbacio desetak metara. Tada je Mirko ranjen u obje noge. Sam se izvlačio više od 2 kilometra, a kada su ga naši vidjeli na rezervnim položajima nisu mogli da vjeruje da je to on. To mu je, kako. je isticao, najdraži momenat. jer na tom mjestu gdje je uništio. tenkove tada ostala crta obrane Orašja.
Po zapovjedi generala Ante Rose, da se formira prva profesionalna postrojba HVO, i to baš u Žepču, Mirko sa ostalima dolazi na ove prostore 18. lipnja 1992. godine, s ciljem da se počne sa radm.
Dolazi do velikog priliva dragovoljaca iz ranije formiranih specijalnih vodova, prave se poligoni za obuku, nabavlja oružje i oprema i počinje sa radom.
Međutim, neprijatelj sve više napada naše položaje na Komušini. Mirko sa još 12 dragovoljaca Bojne odlazi stalno kao ispomoć obrane Hrvata i-hrvatske Komušine.
Nakon toga vodi akcije Bojne na prostorima Dubrava, Crnog Vrha. Maglaja itd. U Maglaju Bojna na čelu sa Mirkom zaustavlja neprijateljsku ofenzivu, uništava oklopni vlak. neprijatelja, i obranjuje Maglaj.
Petnaestog studenog neprijatelj pokušava da prije zime spoji Teslić i Ozren, ofenzivom nazvanom “Posljednja “šansa”, koju razrađuje i vodi osobno general Slavko Lisica. Po zapovijedi Bojna odlazi•na te položaje obrane na Hatkinim Njivama. kao. ispomoć postrojbama koje su hrabro držale te crte obrane.U silovitom napadu neprijatelja, snijeg se crnio od granata i mina. Mirko biva teže ranjen. kao i još sedam pripadnika Bojne, u toj ofenzivi. I pored toga, obrambeni položaji Hatkinih Njiva ostaju čvrsti i stabilni a Hrvati i dalje na svome.
Početkom 1993. godine muslimanski fanatici i fundamentalisti počeli su napade na postrojbe HVO s ciljem potčinjavanja pod zapovjedništvom tzvArmijeBiH, protjerivanja Hrvata sa vjekovnih ognjišta, a naseljavanjem muslimana iz istočne Bosne, Krajišnika itd. Jedan po jedan grad pada pod muslimanske snage. Postrojbe HVO se povlače, hrvatsko pučanstvo ostavlja na tiranisanje muslimanima.
Uvidjelo se da taj sukob neće zaobići ni Žepče
. Mirko se uključuje u pripremu obrane Žepča i okolice. Na sukob se nije trebaolo dugo čekati. Muslimani 24. lipnja napadaju naše postrojbe i počinju borbe. Mirko, ostalipripadnici Bojne, kao i pripadnici 111 xp Brigade, započinju borbu sa daleko brojnijim neprijateljem, kojem pristiže i pomoć iz Zenice i Kaknja. Neprijatelj je počeo da bježi, da se predaje. Nakon pet dana borbe protiv muslimana, Mirko Jakovljević biva imenovan za zapovjednika obrane grada Žepča.
U borbama protiv muslimanskih snaga, za oslobođenje Preka, Mirko 2. srpnja biva po peti put ranjen u obe noge. Odlazi na liječenje u Republiku Hrvatsku, ali se ubrzo vraća sa zapovijedi o imenovanju za zapovjednika Bojne »Andrija Tadić” Žepče.
Učestvuje u akcijama: protjerivanja muslimanskih snaga iz Preka, Drenjka Orahovice, Kiseljaka, Hrastuše, Previle, Bandere itd. Iako još neoporavljen pomaže koliko može u svakoj akciji.
Početkom prosinca po zapovjedi Mirko Jakovljević odlazi u Hercegovinu. Pri povratku policija VRS (Vojske Republike Srpske), po zapovijedi srpskih vlasti nedozvoljava prolazak za Mirka Jakovljevića preko srpske teritorije do Žepča, do kojeg se uvijek vraćao i uvijek želio, vratiti. Sva ubjeđivanja i molbe kod srpskih vlasti nisu pomogle. “Mirko Jakovljević nemože više za Žepče … “
Nakon te spoznaje razočaran i afektivan, vraća se u Grude, te odlazi da posjeti djevojku u Splitu i sestru u Šibeniku. Zbog kiše, noći; klizavosti i smanjene vidljivosti u Kaštelima doživljava prometnu nesreću u kojoj biva teško povrijeđen. Povrede su grudnog koša, stomaka; prelom natkoljenice itd. Nakon sedam dana liječenja u intenzivnoj njezi, sedam dana kome, 31. 12. 1993. godine dolazi pred ponoć k svijesti i saznaje da se nalazi u bolnici i što se sve desilo. Na traumatološkom odjelu splitske bolnice Firule osjeća se dobroi započinje oporavak., Postoperativni tok ide po planu. Svaki dan je bolje. Žao mu što nemože u Žepče, što nemože da pomogne ostalima u borbi do kraja. Daje upute i brine se za svakog vojnika raduje se osvojenom Bukoviku, žao mu momaka koji su i živote utkali u taj Bukovik.
Osmog siječnja dolazi do pogoršanja, zdravstvenog stanja, prebacuje se u centar intezivne njege, vrši se punkcija grudnog koša, dolazi do poremećaja disanja i rada srca i pored hitne liječničke pomoći UMIRE.
Svi su tužni i iznenađeni. Plaču i bolesnici u sobi broj 7 u kojoj je ležao. Ne mogu shvatiti da je umro. Umro je sin žepačkog kraja i istinski borac za slobodu. Na sahrani u Grudama 12. siječnja željeli su prisustvovati mnogi, a najviše njegovi suborci, prijatelji iz Žepča, ali nisu mogli doći. Na ispraćaj i opraštanju od našeg zapovjednika Mirka je rečeno:
»Dragi naš zapovjedniče Mirko! Tužna je spoznaja i istina da smo te izgubili u trenutku kad si nam u Postrojbi i pučanstvu Žepačog i ostalog hrvatskog pučanstva bio najpotrebniji.. Izgubili smo te u ovim sudbonosnim trenucima za našu opstojnost na stoljetnim nam ognjištima i domovima. Tvoj odlazak je za sve nas nenadoknadiv gubitak. Još rujna 1991. godine kao dragovoljac otišao si u rat u Hrvatsku, za obranu Hrvata i Hrvatske od srpskog agresora. Branio si Hrvate na bojištima Slavonije, Dalmacije, Posavine, Dervente, Bosanskog Broda, Maglaja, Komušine, Novog Šehera, tvog rodnog Žepča i drugih prostora, kako od srpskog, tako i od muslimanskog agresora. U tim borbama bio si 5 puta ranjavan i zadobio 11 ratnih rana. Uvijek si se ponovno vraćao u Postrojbu, iako još neoporavljen, pomažući savjetima, uputama i direktnim učešćem ili potporom u akcijama.
Tvoja iskustva iz rata, stručnost i hrabrost u akcijama bili su primjer zapovjednika koji je uvijek zapovijedao “ZAMNOM”, što je djelovalo kao podsticaj za ostale vojnike i zapovjednike da uvijek istraju do kraja, ali i tako nastave. Našu slobodu i konačnu pobjedu nisi dočekao, jer te tragična sudbina zauvijek otrgla od nas. Uvijek si iamo nadu i volju za životom, optimizam u pobjedu, što ti je i pomoglo da -mnoge bitke dobiješ. Ipak ovu nisi uspio. Posljedice nezgode bile su takve i smrtonosne.
Laka ti Hrvatska i pokoj vječni !!!!!!
“BUŠIĆI”
Autor / Dubravko Šlat / izvor- 1. Gardijska brigada HVO-a “ANTE BRUNO BUŠIĆ”
Uredio / M.M. Viribus unitis
Braniteljski portal
