Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu predstavlja prigodu i poticaj da u svjetlu koje nas iz tog događaja obasjava vidimo sebe i ispitamo svoje prikazanje Bogu, rekao je, među ostalim, riječki nadbiskup i metropolit mons. Ivan Devčić tijekom propovijedi u srijedu 2. veljače u riječkoj katedrali sv. Vida na blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova u Hramu…
“Znamo da u svakoj misi mi sami sebe zajedno s Isusom prikazujemo nebeskom Ocu. No, koliko to činimo doista predano, odnosno koliko je ta liturgijska gesta pokrivena našim stvarnim životnim prikazanjem koje se ostvaruje ne samo riječima, nego poglavito gestama poniznosti, poslušnosti, vjernosti, u življenom siromaštvu, u ustrajnoj nadi i djelatnoj ljubavi. Ispitajmo sebe gledajući se u ogledalu samog Gospodina koji se prikazuje u Hramu, ali i onih koji ga u njemu prikazuju, kao i onih koji ga ondje dočekuju”, rekao je na početku propovijedi mons. Ivan Devčić.
Na euharistiji i članovi svih redovničkih zajednica koje djeluju na području Riječke nadbiskupije
Crkva je toga dana proslavila XXVI. Svjetski dan posvećenog života i u riječkoj prvostolnici okupili su se članovi svih redovničkih zajednica koje djeluju na području Riječke nadbiskupije.
Komentirajući evanđeoski ulomak (Lk 2, 22-40) nadbiskup Devčić je kazao da nam Isus svojim primjerom podvrgavanja židovskom Zakonu ukazuje na nastavak procesa njegova «samo-poniženja», njegove «kenoze» što je počelo utjelovljenjem. Tim činom Isus pokazuje da ne traži za sebe nikakve iznimke, nikakva izuzetka ili privilegija, nego želi do kraja prihvatiti svu bremenitost ljudskog života.
Evanđelje zatim govori o Mariji i Josipu koji su došli u Hram «da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića». Riječ je o propisu iz knjige Levitskog zakonika koji određuje: «Ako (majka) ne može da nađe dovoljno sredstava za grlo sitnog stada, neka onda uzme dvije grlice ili dva golubića – jedno za žrtvu paljenicu, a drugo za žrtvu okajnicu.» Ono, dakle, što su Marija i Josip prinijeli, bio je prinos siromaha. Marija, Majka Sina Božjega, nije imala sredstava za skuplji prinos, pojasnio je propovjednik. „Hvala joj u ime svih siromašnih majki koje u njoj mogu prepoznati svoju sestru, kao što u njezinu Sinu svi siromasi mogu prepoznati svoga brata. No, ne diraju nas samo Marijino i Josipovo siromaštvo, nego i njihova poslušnost s kojom su spremno prihvatili ulogu koju im je Bog namijenio. U toj poslušnosti oni donose i Isusa u Hram i spremno ga daruju Bogu. Hvala im za taj divan primjer koji nas ne smije ostaviti ravnodušnim. Zato se, imajući njih dvoje pred očima, pitamo: Što je s mojim siromaštvom? Koliko sam doista ja poslušan volji Božjoj koja mi se očituje preko volje mojih poglavara, preko Glasa Crkve i moje savjesti, kao i preko tolikih znakova vremena? Jesam li uspio Bogu sebe, s onim što mi je najdraže, prikazati i darovati?“
U nastavku je spomenuo još dvije osobe koje su, kako stoji u evanđelju, dočekali Isusa u Hramu. Starac Šimun koji iako star i približila mu se smrti, nije žalostan, jer je pravedan i vjeran. On je produhovljen, tj. ispunjen Duhom Svetim kojemu se dao voditi. «On (Šimun) blagoslovi Boga.» Pobožni su Židovi imali običaj tijekom cijelog dana izgovarati blagoslove. Oni najpobožniji, potaknuti tim običajem, bez prestanaka su svoju dušu uzdizali Bogu izgovarajući kratku molitvu: «Blagoslovljen budi, Gospodine!», rekao je nadbiskup. „I nas su učili, na početku naše duhovne formacije, da trebamo živjeti u stalnoj Božjoj prisutnosti i sve činiti na veću slavu Božju. Imajući pred sobom primjer starca Šimuna, ne možemo se ne zapitati što je od toga još ostalo, tj.: Jesam li stekao naviku neprestano blagoslivljati Boga?“
Poticaj za neumornu evangelizaciju
Pred vjernike je stavio još jedno pitanje – ono o našem sudjelovanju u otajstvu otkupiteljskog križa. Starac Šimun je Mariji navijestio spasenje po trpljenju i Marija je u tome sudjelovala.
S tim u vezi potrebno je zapitati se što za nas to znači? Nalazimo li u tome poticaj za neumornu evangelizaciju, za svjedočenje Kristove ljubavi prema svakom čovjeku ili smo previše zaokupljen samo svojim spasenjem, ili samo budućnošću svoje zajednice?
Kao drugu osobu mons. Devčić naveo je proročicu Anu koja je pripadala skupini Jahvinih siromaha koje Biblija zove «anawim». Iako nije imala ništa svoga, pred Bogom ona nalazi rješenje pretvarajući svoj život u «prinos» Njemu, stavljajući se Njemu u službu. Tako njezin život, njezino siromaštvo dobiva beskonačnu vrijednost, vrijednost koja spašava svijet. Ta žena ima veću važnost u Božjim očima nego svi učitelji Zakona i svećenici koji vrše svoju službu u Hramu, rekao je mons. Devčić. Po uzoru na Anu, vjernike je potaknuo na propitivanje nosimo li i mi u sebi nadu i očekivanja svijeta? Je li Crkva, Božji narod, prisutna u našim molitvama? Je li misijsko poslanje Crkve dio naših nada? Znamo li svoju nemoć staviti na raspolaganje Bogu, da bi po Njemu postali jaki premda smo slabi?
Svečanu Večernju predvodio gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu fra Krunoslav Kocijan
Na kraju je okupljene pozvao da svoj život prikažu Bogu i nasljeduju Isusa u Njegovoj kenozi, u poslušnosti i siromaštvu, kao što su to činili oni koji su ga donijeli u Hram i koji su ga u hramu dočekali. Članovima redovničkih zajednica čestitao je Dan posvećenog života i zahvalio za molitve, žrtve i sve što čine za mjesnu Crkvu. Čestitkama i zahvalama pridružio se i povjerenik za redovnice mons. Nikola Uravić.
Program proslave Svijećnice i XXVI. Svjetski dan posvećenog života započeo je prije liturgijskog slavlja svečanom Večernjom koju je predvodio gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu fra Krunoslav Kocijan.