Rođena je 8. ožujka 1907. u Bosanskoj Gradiški, od oca Ive i majke Katice, rod. Majdančić. Prve zavjete položila je 1921., a doživotne 1931. godine. Pripadala je Sestrama Klanjateljicama Krvi Kristove u Banja Luci, koje su protjerane od komunističke vlasti, pa su sestre uz dopuštenje svojih poglavara poučavale vjeronauk i bile u građanskom odijelu. Č. s. Josipa predavala je vjeronauk u župi Ruševo.
Po svjedočanstvu očevidaca, jugoslavenski Titovi komunisti su je u jesen 1946. užasno mučili. Silovali su je, odsjekli joj prste i odrubili glavu, te je umrla u strašnim mukama u svojoj 39 godini života.
Teške i tužne jeseni 1946., kada je prvi biskup Crkve u Hrvata, bl. Alojzije Stepinac bio osuđen na dugogodišnju tešku zatvorsku kaznu, novi komunistički režim zahvatila je mržnja prema svemu što je Božje, katoličko i hrvatsko. U to vrijeme, vrijeme okrutnih progona Crkve, jedno mučeništvo u bisernoj kruni hrvatskih mučenika pripada i sestri Josipi Nevistić.
Zahvaljujući č. s. Beniti Antolović i samostanu u Tuškancu, došlo se do opsežnog izvješća o njezinu životu i mučeništvu, koje je prije svoje smrti dala Franjka Buturac, a koje je don Anto Baković dobio iz pismohrane Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Radi povijesne važnosti ovo izvješće donosimo u cijelosti:
Bio je dan uoči Svih Svetih 1945. godine. Uređivala sam grobove na seoskom groblju koje se nalazi na brežuljku iznad sela Djedine Rijeke.
Odavde sam vidjela kako cestom od Pleternice dolaze pješice prema selu dvije časne sestre. Čudno mi je bilo, kuda idu sada pred veče u ovaj kraj.
Kad sam se uveče vratila s groblja kući, našla sam te dvije časne sestre kod svoje kuće. Predstavile su mi se da se zovu Josipa i Julija i da su obje profesorice… Sestra Josipa se odmah od prvog dana prihvatila posla. Počela je okupljati djecu i podučavati ih vjeronauk. Od prvog dana je nosila civilno odijelo. Pokušala se s učiteljem dogovoriti da vjeronauk drži u školi, ali joj on to nije dozvolio. Održavala je stoga vjeronauk u privatnim kućama.
Župska crkva kojoj pripada selo Djedina Rijeka, nalazi se u Ruševi, daleko pet kilometara. Ova udaljenost i ratno stanje utjecalo je na to da župnik u posljednje vrijeme nije održavao redovito vjeronauk za djecu u Djedinoj Rijeci. Sada mu je sestra Josipa dobro došla da nadoknadi propušteno. Posebno je bio Josipin zadatak da pripremi nekoliko godišta djece za prvu sv. Pričest jer su djedoriječka djeca i tu bila u izvjesnom zaostatku.
Josipa je uglavnom cijelo vrijeme boravka u Djedinoj Rijeci stanovala kod mene u mojoj kući. Ljudi iz sela su nam pomagali u nekim troškovima. Davali su nam nešto za prehranu i drva da možemo Josipi zagrijati sobu.
Sestra je Josipa bila inače u svemu skromna i s najmanjim i najskromnijim zadovoljna. Nije htjela da za nju nešto posebno kuhamo ili spremamo. Potpuno se je prilagodila našem skromnom seljačkom načinu života.
Svima u selu bila je veoma draga. U njezinu životu i radu svi smo vidjeli nešto posebno, nešto što se ne može opisati. Sve nas je svojim prisustvom na neki način osvajala.
Pored podučavanja djece u vjeronauku, okupljala je oko sebe i odrasle. Djevojke je poučavala u crkvenom pjevanju, ali i o ćudorednom životu. Poučavala je i žene, pa je jednom pozvala i mladiće. Rekla sam joj da s njima neće ništa uspjeti, jer joj uopće neće doći. Odgovorila mi je da treba pokušati spasiti makar i jednu izgubljenu dušu, jer spasiti nečiju dušu znači spasiti i svoju. Mladići su ipak došli i primali, eto, od jedne žene kršćanski nauk o ćudorednom životu. Do Bezgrješnog začeća BDM, 8. prosinca iste godine, poduka u vjeronauku za prvopričesnike bila je završena. Već uoči toga dana došao je iz Ruševe župnik i ispovjedio djecu. Sestra Josipa je s djevojkama okitila kapelicu. Iako je bila kasna jesen, djevojke su u šumi pronašle još dosta zelenila za kićenje crkve. Na sam dan Bezgrješnog začeća ujutro, Josipa je svu djecu uredila, sve djevojčice je na poseban način počešljala i u kosu im umetnula po bijeli cvijet. Župnik je služio sv. Misu i pod Misom pričestio djecu. Djeca su pjevala lijepe prigodne pjesme, koje ih je Josipa naučila. Sve je bilo tako lijepo i dirljivo da su mnogima od posebne sreće došle suze na oči. Ovo je bilo prvi put, a do danas i posljednji puta, da je u Djedinoj Rijeci ovako lijepo bila organizirana prva sveta Pričest djece.
Nakon Mise su se djeca okupila u jednoj kući, gdje su imala zajednički doručak. Tu je bilo prigodnih recitacija, što je posebno obradovalo roditelje, a i ostale. Svi smo osjećali veliku zahvalnost sestri Josipi, koja je sve ovo ovako lijepo organizirala.
Time je sestra Josipa završila svoju misiju kod nas, u našem selu. Njezina prisutnost u selu, iako je kratko trajala, sve nas je na neki način duhovno uzdigla i preporodila. Svima u selu nam je bilo veoma žao kad nas je napuštala i odlazila u drugo selo, gdje će na isti način pripremati djecu za prvu sv. Pričest.
Od nas je najprije otišla u selo Kadanovce kod Pleternice. Tamo je također učila djecu vjeronauk. Međutim, nakon dva mjeseca po odlasku iz Djedine Rijeke, čuli smo da je Josipa uhićena i odvedena uzatvor u Slavonski Brod. U ono vrijeme nije bila rijetkost da netko bude za nešto osumnjičen i uhićen. Al budući da se Josipa nije bavila nikakvom političkom djelatnosti, nego samo vjerskom poukom što je imala dozvolu i od svjetovnih vlasti, vjerovali smo da će brzo biti puštena.
Negdje oko Poklada 1946. godine, dobili smo u selo pismo od sestre Josipe. Pisala nam je iz Broda, iz zatvora, neka joj donesemo hrane, jer da će umrijeti od gladi. Sjećam se i adrese toga zatvora: Slavonski Brod, Ribnjak broj 1. Dvije djevojke Iz Djedine Rijeke su išle u Slavonski Brod da pohode sestru Josipu i da joj odnesu nešto hrane. Našli su taj zatvor negdje pokraj Save, ali nju nisu tamo našle. Rekli su im da je poslana u Bosnu, u rodni kraj, da je tamo saslušaju.
U rodnom kraju je puštena iz zatvora. Javila mi se nakon toga odmah dopisnicom iz Travnika. Zauzeo se za nju navodno jedan blizak rođak, inače partizanski oficir. Jednom se je nakon toga navratila u Djedinu Rijeku, ali nam nije ništa htjela govoriti o svojim patnjama koje je proživljavala u zatvorima.
U kolovozu ili rujnu navratila se je sestra Josipa malo k nama u selo. Rekla je da će sada ići u Sovski Dol poučavati djecu u vjeronauku i pripremati ih za prvu sv. Pričest. Sovski Dol je selo od našega sela udaljeno oko 10 kilometara prema Đakovu. Selo ima kapelicu a pripada također župi u Ruševi.
Čula sam od žena iz Sovskog Dola da Josipin rad na poučavanju djece odlično napreduje. Soljani, kako smo zvali stanovnike toga sela, jednako su zavoljeli sestru Josipu i cijenili njezin rad kao i stanovnici moga sela.
Josipa se inače rado navraćala k nama u naše selo. Tako je došla na nekoliko dana u jesen 1946. o blagdanu sv. Mihaela. Blagdan sv. Mihaela, 29. rujna, se inače slavi u našem selu kao crkveni god ili kirvaj. S djevojkama je pred taj dan okitila kapelicu te ponovila crkvene pjesme koje će pjevati na Miholje u crkvi. Tako je ona mnogo pridonijela tome da proslava sv. Mihaela bude te godine što ljepša i svečanija.
Isti taj dan na Miholje došla je jedna žena iz Sovskog Dola k mojoj kući i rekla mi neka savjetujem Josipu da ne dolazi više u njihovo selo, jer joj se tamo sprema neko zlo. Tražili su je, kaže, neki nepoznati ljudi i prijetili su joj. Govorili smo Josipi neka ne odlazi u Sovski Dol ili neka ne odlazi u ovo vrijeme, jer bi se te prijetnje mogle i ostvariti.
Bojali smo se za nju i nagovarali je neka ostane u našem selu gdje joj je mnogo sigurnije biti. Međutim, sestra Josipa nije na naša strahovanja i nagovaranja mnogo obraćala pažnju te je nastojala sačuvati neku vedrinu, govoreći kako ona vrši svoju dužnost i prepušta se volji Božjoj…
Četiri dana kasnije, 4. listopada 1946., išla sam u Ruševu na Misu u Župnu crkvu. Poslije Mise su mi pred crkvom prišle neke žene iz Sovskog Dola i počele mi pripovijedati tužne vijesti o sestri Josipi. I te žene su bile sa mnom na Misi. Govorili su mi kako je sestra Josipa jučer proživjela strašan dan. Već ujutro su na njoj vidjele veliku potištenost. Cijelo jutro i prije podne provela je u skrušenoj molitvi. Ni sa kim nije ništa razgovarala. Osim što je popila malo mlijeka, cijeli dan nije uzimala nikakve druge hrane. Svi su vidjeli kako strašno pati kao da predosjeća neko veliko zlo, ali se nitko nije Usudio nešto poduzeti.
Cijelo poslije podne je provela u seoskoj kapelici klečeći u molitvi. Tek pred veče je izašla iz crkvice. Ogledavala se i kao da nekoga čeka. Tu se odmah našlo nekoliko njezinih učenika s vjeronauka, s kojima se upustila malo u razgovor. Učinilo se kao da se je i malo razvedrila nakon cjelodnevnih patnji koje je proživljavala.
Tada su se iznenada pojavila dvojica ljudi, grubo zgrabili Josipu i odveli je sa sobom. Otišli su u pravcu sela Paka, koje se nalazi nekoliko kilometara cestom u pravcu Đakova. Ljude nisu u prvi mah prepoznali, ali su znali da nisu niti iz Sovskog Dola niti iz Pake. Nitko od prisutnih žena nije se usudio ništa poduzeti. Svi su bili u velikom strahu. Za sada im daljnja sudbina sestre Josipe nije bila poznata.
Dok sam se vraćala kući i išla još kroz selo Ruševu, razgovarala sam s nekim ženama o ovom događaju. Tada neka žena u Ruševi, gledajući kroz prozor uključi se u naš razgovor i kaže nam da je ona čula da je Josipa već ubijena. Vrativši se kući sva uzbuđena
Pripovijedala sam svojima što sam sve čula o Josipi. Za čas je o tome pričalo cijelo selo… Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a da o sestri Josipi nismo imali nikakva glasa. Znali smo da je više nema na životu, da je umorena nasilno, ali gdje, kako, gde je ostalo njeno tijelo – to je bila, u prvo vrijeme, tajna. Konačno se je o posljednjim časovima Josipina života ipak nešto saznalo. Dvojica ljudi su je odveli u selo Paku. Tamo žive zajedno katolici i pravoslavci. Josipini su mučitelji mislili da se ovdje mogu pouzdati u pravoslavce, koji će čuvati tajnu. Prevarili su se, jer katolici i pravoslavni u Paki žive u dobrim odnosima. Kasnije je jedna pravoslavka pričala kako su Josipu zatvorili u njezin podrum i da su je tamo strašno mučili. Kad ta žena više nije mogla podnositi da u njezinoj kući vrše tako krvnički posao, počela je protestirati. Ali su joj ovi mučitelji odgovorili:”Šuti babo, jer ćemo i tebe!”
Nakon nekoliko godina po ovom događaju, išli su šumom u blizini Pake dva čovjeka, jedan pravoslavac i jedan katolik. Tada pravoslavac pokaže katoliku jedno mjesto u šumi i kaže: “Tu, na ovom mjestu je zakopana ona učiteljica.” Taj katolik je to poslije rekao jednoj ženi, rođenoj u Djedinoj Rijeci, a udanoj u Paku, pa su njih dvoje išli otkopati taj grob. Radili su u najvećoj tajnosti. Tijelo Josipino je bilo zatrpano više kamenom nego zemljom. Tijelo je bilo više u sjedećem nego u ležećem stavu.
Glava je bila oko pola metra daleko od trupa pa se može pretpostaviti da su joj nakon svih drugih mučenja konačno odsjekli i glavu. Nije bilo prstiju na rukama, niti su se igdje u zemlji mogli pronaći. Pretpostavlja se da su joj prste odsjekli još živoj, prije nego su je dopremili ovamo u šumu.
Tijelo je bilo djelomično sagnjito, ali su pronašli i komad njezine haljine, po čemu su bili potpuno sigurni da se radi o Josipi. Ove ostatke Josipina tijela dovezli su noću iz Pake u Djedinu Rijeku i ostavili u kući Mate i Jule M., koji su kasnije umrli bez muških potomaka. Taj Mato je iste noći s jednim mladićem iskopao grob u seoskom groblju Djedine Rijeke. Cijelu tu noć je padala kiša, što je otežavalo posao, ali je osiguravalo veću tajnost koja se htjela postići. Te iste noći su i sahranili ostatke Josipina tijela u grob, u posvećenu zemlju.
Na tom mjestu, gdje se nalazi sada Josipin grob, nalazio se stari kameni križ kao ostatak nečijeg groba, koji više nitko ne ureduje. Sada je, međutim, grob uvijek lijepo uređen i na njemu zasađeno i njegovano cvijeće.
Njezino mučeništvo, prema tome, nije moglo imati nikakvu političku pozadinu, niti bilo kakve druge razloge, nego je izvršeno jedino iz mržnje na Boga, u čiju službu se je ona potpuno uključila i za koga je bila spremna podnijeti sve muke, pa evo i samu mučeničku smrt…
Izvješće o sestri Josipi Nevistić dao je i župnik u Ruševu, don Tomislav Vučur. Župnik Vučur napisao je sljedeće:
U Ruševičkoj župi na vjernike je ostavila izvanredno dobar dojam. Kažu da je bila prava svetica, a završila je kao mučenica. Tako vlada uvjerenje u narodu…
Vlasti uopće nisu vodile istragu o nestanku s. Josipe, ali su zato poslale postrojbu vojnika koja je neko vrijeme bila nazoćna u tim selima, jer su se bojali pobune naroda.
Drago Franić u časopisu Hrvatski domobran (1996.), pod naslovom Posljednji dani mučenice sestre Josipe Nevistić, o sestri Josipi piše:
Dolaskom u župu Ruševo s.Josipa je prionula radu da ojača vjeru u Boga i vjeru u život. Najviše je radila na području najsiromašnijih sela župe Ruševo, i to Djedine Rijeke i Sovskog Dola. Došla je u ta sela da utješi djecu, žene i starije ljude budući da su mlađi velikim dijelom izginuli kao hrvatski vojnici, te su djeca ostala siročad bez očeva. Djeca su sestru Josipu ubrzo upoznala i zavoljela. Od milja su je zvali gospodična. Djecu je učila molitvi, lijepom vladanju, igri i pjevati pjesme.
Crkva u Hrvata trebala bi s. Josipu Nevistić proglasiti nebeskom zaštitnicom vjeroučitelja i crkvenoga pjevanja.
Njezino tijelo je u tajnosti preneseno i pokopano na groblju u Djedinoj Rijeci, čiji mještani s velikom ljubavlju do danas brinu za njezin grob.
Izvori: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.
Fotografije: Marija Belošević
H.H.