Luka Perković Perkz, najbolji hrvatski esport igrač i legenda videoigre League of Legends ekskluzivno je posvjedočio za Bitno.net o najtežoj noći koja mu je promijenila život i vratila ga Bogu: „Dotaknuo sam psihičko dno. Neprestano su mi pred oči dolazile slike iz života: rane iz djetinjstva, natjecanja… Imao sam i prisilne misli da otiđem na balkon i ubijem se. Sva slava, novac i uspjeh nisu mi ništa značili niti su me mogli utješiti. Shvatio sam da se radi o nebitnim stvarima koje nisu i ne mogu biti smisao života.“ …
Još od vremena prvih igraćih konzola, a osobito kada se krajem devedesetih na tržištu pojavio originalni PlayStation, generacije klinaca sanjale su o zarađivanju za život igranjem videoigara. Danas, kada je gaming industrija veća od filmske i glazbene zajedno te kada postaje sve teže razlučiti realnu od virtualne stvarnosti, taj san nekima je postao stvarnost. Jedan od njih je Luka Perković ‘Perkz’, najbolji hrvatski esport igrač te jedan od najboljih igrača u povijesti popularne videoigre League of Legends (LoL).
Elektronički sportovi u proteklom su desetljeću doživjeli silovit rast, pretvorivši se u ozbiljnu industriju s bogatim sponzorima i velikim ulaganjima. Najpoznatiji igraći naslovi, poput spomenutog LoL-a ili Dote 2, okupljaju tisuće profesionalnih igrača koje uživo i putem streaming servisa prate milijuni gledatelja, a nagradni fondovi broje se u desecima milijuna dolara. Također, procjenjuje se da je u 2021. industrija esporta probila granicu od milijardu dolara globalnih prihoda, a za ovu godinu neke projekcije predviđaju čak 2 milijarde dolara zarade.
Jasno je da u takvim uvjetima videoigre prestaju biti isključivo zabava već se pretvaraju u izrazito kompetitivan i stresan posao. Igrači u profesionalne vode ulaze već u srednjoškolskoj dobi, a važnost brzine i refleksa u kompetitivnim videoigrama mnoge tjeraju da se umirove nakon što napune 25 godina. Premda kratka, karijera esport igrača izrazito je intenzivna. Profesionalci provode više od 12 sati dnevno vježbajući za natjecanja koja se odigravaju tijekom cijele godine. Samo u LoL-u jedna se sezona sastoji od dva prvenstva (proljetno i ljetno) te dva međunarodna turnira na sredini i kraju godine. Igrači pritom najčešće žive s ostalim članovima tima, većinu godine odvojeni od obitelji, ali i mnogih aktivnosti normalnih za osobe njihove dobi.
Luka Perković ‘Perkz’ (23) sve je to doživio na svojoj koži. Od 16. godine živio je u Berlinu, Los Angelesu i Parizu, natjecao se po cijelom svijetu te samo od nagrada na turnirima zaradio više od pola milijuna dolara, prema podacima esportearnings.com. Njegov višemilijunski transfer iz europskog tima G2 u američki Cloud9 2020. godine punio je stupce domaćih i svjetskih medija, a popularni Perkz postao je najcjenjeniji zapadni igrač LoL-a. Rođen u malom mjestu Rakov Potok, Luka danas nastupa za francuski Team Vitality koji se natječe u LEC-u (Europsko prvenstvo League of Legends). Ipak godine stresa i pritisaka ostavile su na njemu traga te ga, u konačnici, vratile vjeri. O tome je detaljno progovorio našem novinaru tijekom susreta koji se odvio u pauzi između dviju sezona.
„Već 2016., igrajući kao 17-godišnjak svoju prvu profesionalnu sezonu LoL-a, susreo sam se s ružnom stranom esporta. Moj tim G2 je između proljetnog i ljetnog prvenstva uzeo dva igrača suparničkog tima koji je imao veliku bazu fanova od kojih smo pokupili puno hejta. Premda smo osvojili ljetno prvenstvo, te smo godine bili loši na međunarodnim turnirima što je izazvalo dodatni val nezadovoljstva, a ja sam, kao glavno lice G2, dobio puno mrzilačkih poruka, uključujući i prijetnje smrću.“
„Godinu kasnije, nakon što smo pokorili Europu i osvojili drugo mjesto na Mid-Season Invitational, tj. mini svjetskom prvenstvu, javno mnijenje se okrenulo. Tada sam shvatio koliko je ljudska priroda promjenjiva i čudna“, ističe naš sugovornik čija je životna priča netipična za hrvatske prilike.
Luka je na svijet došao 1998. godine. Njegovi roditelji, inače teolozi, već su imali tri sina i kćer srednjoškolske dobi. Svoje djetinjstvo opisat će kao spoj „najboljeg od oba svijeta“.
„Puno smo vremena provodili na igralištu i u šumi gradeći kućice. S druge strane videoigre su već bile u punom zamahu.“
S društvom iz osnovne škole volio je posjećivati igraonicu u obližnjem Lučkom gdje su zajedno „peglali“ Call of Duty.
Kao osobi kojoj, po vlastitom priznanju, „škola nije bila izazovna“, privukla ga je kompetitivnost u igricama i mogućnost vlastitog usavršavanja i učenja nečeg novog.
Dodatnu priliku za usavršavanje nenadano će dobiti u sedmom razredu kada mu je dijagnosticiran dobroćudni tumor na tibiji zbog čega je iz škole izostao 500 sati.
„Do tada su roditelji striktno kontrolirali koliko igram, ali kako nisam mogao hodati, praktički mi nije preostalo ništa drugo nego provoditi vrijeme uz računalo.“
Negdje u to vrijeme otkrio je League of Legends, igru koja će ga lansirati u vrhove esporta.
„Kod LoL-a me privuklo što možeš jasno izraziti svoju osobnost, npr. možeš igrati agresivnije ili povučenije. Također taktika je iznimno važna, kao u šahu. No najzanimljivije mi je bilo što se radilo o timskoj igri (u LoL-u istovremeno sudjeluje deset igrača raspoređenih u dva tima koji se bore za prevlast u virtualnoj areni, op. a.).“
Pitamo ga kada je shvatio da je doista dobar.
„Igrajući Solo Queue, kompetitivni mod koji igrače nasumično raspoređuje u timove koji se potom bore jedan protiv drugoga, počeo sam se polako uspinjati na europskoj ljestvici. U prvom razredu srednje škole ušao sam među 200 najboljih europskih igrača, a uskoro i u top 100. Uključio sam se i u prve amaterske timove. S jednim od njih, kad sam imao 15 godina, uspio sam se kvalificirati na turnir Dreamhack u Švedskoj. Roditelji su me pristali pustiti na natjecanje pod uvjetom da jedan od moje braće pođe sa mnom.“
Dvije godine kasnije Luka Perković ‘Perkz’ postao je profesionalan LoL igrač i član tima G2 koji se natječe u LEC-u. U to vrijeme europski i američki igrači i timovi smatrani su inferiornima onima iz Azije, ali Perkz je dobrim nastupima na turnirima pomogao mijenjati tu percepciju.
No dok je u mečevima pokazivao stabilnost i talent, suočavao se s drugom vrstom problema.
Sa 17 godina odselio se iz obiteljske kuće u Berlin gdje je njegov tim bio stacioniran. Tu je provodio 14 sati dnevno u vježbanju, okružen najčešće ljudima iz tima i odnosima koji su ponekad bili toksični. Sve vrijeme i talent usmjerio je na uspjeh zbog čega je teško proživljavao poraze.
„Moj idol bila je želja da postanem najbolji. Ako budem uspješan, mislio sam, ljudi će me voljeti i dobro ću se osjećati. Nehumano sam se trudio postići taj cilj zbog čega sam osjećao pritisak koji me znao dovoditi do pucanja. Tijekom jednog natjecanja u Južnoj Koreji jednostavno sam se slomio. Nedostajao mi je dom i suze su krenule same od sebe.“
„Nije mi bilo lako nositi se s tolikom količinom stresa i odgovornosti daleko od obitelji. Taj će me pritisak pratiti i idućih sezona. Nažalost svoju bol nisam znao kako i s kime podijeliti.“
Priznaje kako je i dalje redovito nedjeljom išao na svetu misu, gdje bi „osjetio mir“, ali Bog u kojeg je vjerovao razlikovao se od onog koji se prije 2000 godina objavio ljudima.
„Moja vjera bila je nekakva mješavina kršćanstva i hinduizma. S jedne strane odbacivao sam koncept zla i smatrao da svatko upravlja svojom sudbinom, a s druge sam se bojao Boga, doživljavajući ga jako strogim.“
Istinski susret s Gospodinom doživjet će na kraju 2019. godine, profesionalno najuspješnije, ali privatno iznimno turbulentne.
„Te sam godine u suradnji s direktorom tima odlučio napustiti svoju poziciju mida i ustupiti ju Capsu, igraču kojeg smo uzeli iz druge momčadi, a koji je bio moj najveći konkurent. Prebacio sam se na bota, što je od mene iziskivalo usvajanje potpuno novog načina razmišljanja i igre te izazvalo dodatni stres. Unatoč tome, stvorili smo uspješan tim.“
G2 je osvojio oba europska prvenstva te Mid-season Invitational da bi na svjetskom prvenstvu dospjeli do finala.
Te iste godine Lukin otac obolio je od raka. Bolest se povukla tijekom ljeta, no – ispostavit će se – samo nakratko.
„Nakon svjetskog prvenstva i izgubljenog finala vratio sam se kući te otkrio da je tata ponovno bolestan. Tada je stres koji se godinama nakupljao došao do kritične točke. Otišao sam u krevet, ali nisam mogao zaspati.“
Ono što je doživio te noći usporedit će s „demonskim napadima“.
„Dotaknuo sam psihičko dno. Neprestano su mi pred oči dolazile slike iz života: rane iz djetinjstva, natjecanja… Imao sam i prisilne misli da otiđem na balkon i ubijem se. Sva slava, novac i uspjeh nisu mi ništa značili niti su me mogli utješiti. Shvatio sam da se radi o nebitnim stvarima koje nisu i ne mogu biti smisao života.“
Spasio ga je razgovor s majkom.
„Otvorio sam joj se, nikada ranije nismo vodili takav razgovor. Ona mi je preporučila da se uključim u hagioterapiju.“
Radi se o terapijskoj metodi za ozdravljenje duše čiji je utemeljitelj pokojni svećenik i profesor Tomislav Ivančić. Glavni cilj je da čovjek doživi ozdravljenje od boli na duhovnoj razini.
„Premda sam odgojen u katoličkoj obitelji, tek sam na hagioterapiji, kroz meditacije, počeo upoznavati Boga. Uskoro sam, kao i svaki novoobraćenik, čitao i upijao sve što sam mogao pronaći o vjeri, svetoj misi, molitvi… Počeo sam se okruživati duhovnim, pratiti kršćanske profile na Instagramu, poput fra Stjepana Brčine. Nisam ni znao da svećenici imaju Instagram (smijeh).“
Odrekao se i marihuane u kojoj je ponekad znao tražiti bijeg od stresa. Istinski unutarnji mir pružila mu je molitva.
„Krunica, sveta misa, duhovne vježbe, Biblija alati su kroz koje me Bog čisti i privlači sebi. Tijekom sezone, dok živim u inozemstvu, sam održavam duhovnu disciplinu, ali najviše se napunim u Hrvatskoj. Imamo doista puno duhovnog sadržaja poput molitvenih susreta i klanjanja koji vani nisu lako dostupni.“
No ubrzo nakon obraćenja Luka Perković Perkz našao se u kušnji. Ocu je tijekom 2020. stanje bivalo sve lošije što je u našem sugovorniku budilo ljutnju prema Bogu kojeg je tek upoznao.
„Svake sam ga večeri molio za očevo zdravlje, a ono se samo pogoršavalo. Pitao sam se zašto dijete mora gledati kako mu se roditelj gasi pred očima. Odlazio sam u šumu, plakao i svađao se s Bogom, a On bi me uvijek smirio. Na kraju ni jednu noć nisam legao ljut. Bila je to posebna vrsta spokoja, doticaj Duha Svetoga koji daje pravi mir.“
Zahvaljujući pandemiji koronavirusa, zbog koje je otkazano tzv. mini-svjetsko prvenstvo na polovici sezone, Perkz se vratio kući te se idućih mjesec dana brinuo za oca i pomagao majci.
„Do tog trenutka možda tatu nisam najbolje poznavao, no tijekom bolesti smo puno razgovarali. Bilo je to blagoslovljeno vrijeme.“
Njegova smrt zatekla ga je u Berlinu.
„Te sam noći osjetio da je otišao, ne mogu to objasniti, ali jednostavno sam znao. Nisam mogao prestati plakati.“
Vratio se u Hrvatsku na sprovod, ali u njemu više nije bilo ni trunke ljutnje.
„Osjećao sam samo mir, znao sam da je na boljem mjestu.“
Osim u obitelji, Luka Perković Perkz veliku je promjenu doživio i u profesionalnom životu.
„Iduće svjetsko prvenstvo, posljednje koje sam igrao kao član tima G2, bilo mi je najbolje ikada. Premda bih inače u tom periodu redovito bio pod stresom, sada je njegova količina bila svedena na minimum te sam mogao bolje širiti pozitivnu atmosferu među suigračima. Za mene je to bio veliki dokaz Božjeg djelovanja i mog obraćenja. I dalje na svom putu susrećem razne prepreke, ali znam da me vodi Duh Sveti.“,donosi bitno.net