Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak…
Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju. U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošću, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a sahranjen je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.
Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.
O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 125. godišnjici njegove smrti.
Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi( Zagreb, 1933.) , gdje kaže: …” Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: ”A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio :”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.
Mnoge Starčevićeve misli vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. Podsjetimo se nekih od njih.
”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.”
„Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvesti.“
„Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačii, jer od njega nestoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, – što mienja gospodare. „
”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji , ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”
Hrvatskoj danas nedostaje političara Starčevićevog kova
Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.
U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje su jedino organizirani korupcija i kriminal, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju gdje Hrvatska odumire , gdje je uspostavljen nakaradni sustav vrijednosti teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba- političara Starčevićevog kova.
Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću, osim ako su neki izbori.
”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.
Pero Kovačević